 Darko Cvijetić, književnik iz BiH, redatelj i dramaturg.){kind=link}
Šindlerov lift Darka Cvijetića (na fotografiji) priča je o Crvenom soliteru u Prijedoru (u pozadini), “velika metafora o bivšoj zemlji, načinu na koji je ona srušena i urušena u samu sebe”.
Na žalost, ovdje nikako ne uspijevamo da se oslobodimo nacionalističkih narativa i politika, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Darko Cvijetić, književnik iz BiH, redatelj i dramaturg.
Rođen je u Prijedoru, gdje i danas živi i radi. Za roman Šindlerov lift, nedavno je dobio nagradu Fric, za najbolju objavljenu proznu knjigu u Hrvatskoj u 2019. godini. Cvijetić također piše pjesme i kratke priče, redatelj je i dramaturg u pozorištu u Prijedoru. Član je PEN centra BiH, Društva pisaca i Hrvatskog društva pisaca.
RSE: Dobili ste još jedno značajno priznanje za Vaš roman, Šindlerov lift. Riječ je o nagradi Fric, a roman je pobijedio u konkurenciji od 52 prijavljena djela. Da li ste očekivali ovo priznanje?
Cvijetić: Iskreno da Vam kažem, ne. Baš sam bio poprilično šokiran, kada su mi javili da sam dobitnik nagrade. Silno sam obradovan, samom činjenicom da je moja malenkost, na nekoj tangenti, došla u dodir sa veličajnošću i oštrine pera, najvjerojatnije, najvećeg pera naše moderne pismenosti, Miroslava Krleže. Sama ta konekcija između moje malenkosti i Krleže, gotovo je nevjerovatna, a mislim da nas ona, u svojoj dubini, povezuje u antiratnom odnosu prema stvarnosti.
RSE: Roman Šindlerov lift, priča je o Crvenom soliteru u Prijedoru, njegovim stanovnicima, koje je zadesila ratna tragedija. U jednom intervjuu sam čitao kako ste rekli da Vam je trebalo 23 dana da napišete roman, ali da Vam je priča stajala u grlu 23 godine?
Cvijetić: Da, upravo tako. Ta priča je velika metafora o bivšoj zemlji, načinu na koji je ona srušena i urušena u samu sebe. Čitavog sam života mapirao ono što se zbivalo oko mene, tako da sam imao gomilu materijala, vezano za taj moj soliter i sve ono što se događalo. U jednom momentu se, kako to Danilo Kiš kaže, dogodilo milost uobličenja i odjednom su mi se sve te stvari posložile, upravo onako kako mi se činilo da bi to moglo da bude romaneskno i dovoljno literalizirano, da bi bilo nekome trećem interesantno. U neka 23 grozničava dana i noći, moje pero je škripalo po papiru i po nebu. Čini mi se da sam uspio dobiti jedan konstrukt, koji je vrlo zanimljiv, lako čitljiv, neobiman. To je svega stotinjak stranica. U tih stotinjak stranica se uspjela smjestiti čitava jedna povijest, i ovih terena, a na kraju i velika povijest te naše bivše zemlje, koja se na tako stravičan način urušila.
Prijedor poput cijele Bosne i Hercegovine
RSE: Okosnicu romana čini lift u spomenutom soliteru, koji je metafora Jugoslavije, od trenutka njenog nastanka, pa do raspada. Kakav je danas suživot u Prijedoru?
Cvijetić: Poput cijele BiH. Prijedor dijeli sudbinu svih gradova u ovoj nesretnoj zemlji. Na žalost, ovdje nikako ne uspijevamo da se oslobodimo nacionalističkih narativa i politika. Kako vrijeme protječe i kako počinjem bivati sve sjeđi, tako uviđam da se mi zapravo vrtimo u krug, da “političke elite”, koje nas vode, masovno iskorištavaju te naše vjere u mitološke matrice, koje nam se uporno prikazuju. Nisam preveliki optimist da ćemo mi moći iz ovog kruga da izađemo, barem za naše biologije. To mi je zapravo jedna tužna priča.
Sa druge strane, ipak sam ja jedan postpedesetogodišnjak. Vidim od moje kćerke, pa do još nekih mlađih ljudi, da dolaze neki mlađi ljudi i donose neku novu energiju, koja bi mogla da bude u nekoj budućnosti novom, koji bi mogao biti temeljem za jednu potpuno drugačiju zemlju i doba, da se napokon priključimo na XXI stoljeće.
RSE: Zašto se roman zove Šindlerov lift? Ima li neku poveznicu sa filmom Šindlerova lista?
Cvijetić: Dakako. Iskoristio sam taj simbolički kapital, sadržan u imenu Šindlerova lista. Spilbergova sintagma je bila meni jako pogodna da na neki način dođem u dispozitiv od onoga što bi Šindlerova lista trebala predstavljati, a to je zapravo priča o spašavanju i humanosti nekoga, ko je u određenoj poziciji.
Sa druge strane, moj Šindlerov lift je opet neka metaforička nit, koja se drži za Spilbergovu sintagmu i govori, da u nekom dobu i vremenu, postoji čitava giljotinska metafora, sadržana u tom liftu. Čitav roman se vrti oko glavosjeka jedne djevojčice, koja se igrala u liftu, u danima kada nije bilo struje. U momentu, kada je struja došla, ona je glavom bila izvan lifta. Kada je neko pozvao lift, zapravo je dekapitirao. Na taj način je lift postao giljotinom i na taj način se sam prebacio na suprotnu stranu te čuvene Spilbergove metafore i postao sinonimom za listu za odstrel, listu za gubilište, listu za odlazak sa ovoga svijeta.
Čini mi se, kao da je “Bog sam” rekao – Pa ljudi, toliko ste zla učinili, da ću vam uzeti najnevinije biće među vama. To se zaista tako dogodilo, jedna šestogodišnjakinja je platila glavom sva naša zla.
Nema doba koje pogoduje književnosti
RSE: Sprema se adaptacija ove priče na daskama koje život znače. Spominje se Kamerni teatar 55 u Sarajevu. U kojoj fazi je taj proces?
Cvijetić: Mi smo se dogovorili, potpisali smo ugovor sa gospodinom Hadžihafizbegovićem prošlog mjeseca. Predstava će sasvim sigurno biti rađena u prosincu ove godine. Očekujem, a to je i neki načelni dogovor, da bi se predstava mogla pojaviti negdje u drugom mjesecu 2021. godine kao živući projekt. Jedva čekam da se nađem u prvom redu, na nekim probama, i da vidim sopstvene likove kako će zaživjeti na pozornici. Ponosan sam što je takav posao preuzeo i dream tim današnjeg glumišta, kakav je Kamerni teatar 55 u Sarajevu, a da ne govorim o redatelju, Kokanu Mladenoviću, koji je zapravo Murinjo, u svijetu teatra.
RSE: Dugo godina ste u književnosti, dugo godina pišete i poeziju. Kakav je položaj pisaca u društvu, koje se zove BiH?
Cvijetić: Mislim da pisci, pjesnici i svi umjetnici, dijele sudbinu svih koji ovdje žive, od tesara, zidara, liječnika, pravnika. Mi, ni za sekundu, nismo u boljoj poziciji. Mislim da je svako doba, neknjiževno doba, da svako doba nije naklonjeno knjizi, da nije naklonjeno bićima koja su svojom glavom misleća. Nema doba koje pogoduje književnosti. Svako neknjiževno doba je zapravo za pisca idealno jer tada se pokazuju ljudski normativi, ljudske karakteristike u svom dijapazonu od potpuno lijevoga, do desnoga. U stanju ste vidjeti nevjerovatne stvari, ako samo sjedite u kafiću, naručite kafu i promatrate svijet oko sebe. Vidjeti ćete takva ludila i takve nemogućnosti, da vam zapravo stane dah u plućima.
Čini mi se da je književnost BiH, kad već govorimo o njoj, unazad desetak godina, porodila gotovo nevjerovatno veliki broj pisaca i pjesnika, koliko uspijevam pratiti, to je dosta zapanjujuće. Pojavila se jedna potpuno nova generacija književnika i pjesnika, koji su bili za vrijeme rata, ili djeca, ili su rođeni nakon rata. Za književnost ima nade, a nadam se da će ovo društvo, u nekoj barem bližoj budućnosti, shvatiti koliko je za njezin napredak važan odnos prema stvaranju i književnosti ovoga doba.
Ivan Katavić – www.slobodnaevropa.org