Najteže je ostati čovjek među vukovima, licemjerima, lažnim maskama i sopstvenim sjenama.
Razgovarala: Jelena Jevđenić
Biljana Kerkez, sopran, profesorica kamerne muzike u Muzičkoj školi „Vlado Milošević“. Graciozna, harizmatična i nadasve pristupačna, Biljana plijeni svojom pojavom. Posjeduje talent kojim bi se mogla držati nedodirljivom, a ona je baš suprotna tome. Izašla nam je u susret i dala intervju za naš portal i pored brojnih obaveza koje je imala taj dan.
Školovali ste se u Banjaluci i Zagrebu. Kakav je bio taj put?
Biljana: Gospod mi je podario veliki dar.Već u petoj godini počela sam izmišljati na stubištu svoje opere. Uvijek bih imala marame na glavi kao glavni detalj i crveni karmin. Moj put je počeo već u dvanaestoj godini kada me je čula profesorica Rima Sersukova, koja je isticala da je težak rad sa djetetom genijalnih sposobnosti. Da se to u Rusiji ne naziva talent,već Božiji dar. Tako je i bilo. Učila sam albume opera napamet ne znajući čak ni note. Italijanski jezik sam perfektno pjevala, a nisam uopšte znala o čemu pjevam i onda dok bi mi profesorica prevodila ja bih govorila da stane. Ja to tako ne doživljavam. Nisam ulazila tipično u lik , da se saživim sa likom kako je napisan, nego da dozvolim da se lik iz opere igra sa mnom, vodi me u beskraj i razotkriva tajnu do koje još niko nije uspio tako mlad. Taj osjećaj i danas pamtim. Već iz drugog razreda Muzičke škole “Vlado Milošević” postajem najmlađi student u klasi profesorice Radmile Smiljanić, zbog izuzetnog talenta, umjetničke zrelosti i osvojenih brojnih prvih i specijalnih nagrada. Na prvoj godini Akademije osvajam prvu nagradu u Beogradu. U Banjaluci dobijam glavnu ulogu Suor Angelica kompozitora G.Puccinia. Sour Angelica je izuzetno teška tehnički i emotivno, ali ja sam je pjevala srcem. Bilo je to naglo odrastanje mene kao umjetnika. Rad na toj operi mi je bio posebno drag, jer sam radila sa meni najdražim profesorom Stankom Šepićem. Opera je izvedena na Akademiji u Banjaluci. Diplomirala sam 2010. godine u klasi Profesorice Radmile Smiljanić na najtežem programu sa najvišom ocjenom. I tu počinje moje usavršavanje. Hoću dalje, nikad mi nije dosta divote, odricanja, borbe. Odlazim u Zagreb, idem na privatne časove, tu upoznajem divnu opersku divu Adelu Golac Rilović. Učim drugačiji rad i tehnike. Slušajući i gledajući predstave o kojima sam samo mogla sanjati, konačno ulazim u svoj svijet opera. Adela, širokogrudna osoba i predivna umjetnica, nije mogla sakriti divljenje zbog mog glasa te me predstavlja svojoj poštovanoj profesorici, velikoj divi, pedagogu sa ogromnim tehničkim znanjem, umjećem, disciplinom, Dunji Vejzović. Profesorica Dunja me poziva na master u Groznjan, a zatim na Rab. Postajem prvi student na Akademiji Sveučilišta u Zagrebu, smjer Usavršavanje opera. Mnogo odricanja, učenja, vježbanja satima, borbe. Polažem ispit Usavršavanja 29. juna 2012. sa najvišom ocjenom. Nakon toga, opet želim dalje. Odlazim na audicije u Riječku operu i dobijam iz prve veliki zalogaj, glavnu ulogu u operi Aida. Učim napamet sve uloge, savladavam je za deset dana, ne spavajući od muzike, volje i truda. Međutim, nije uvijek kako mislimo. Treba nam vjetar u leđa, a njega nikako nema. Vraćam se u Banjaluku gdje nastavljam sa pedagoškim radom privatne nastave radeći u crkvi sa Sveštenicima, te mojim učenicima. Danas radim kao profesor Kamerne Muzike, u Muzičkoj školi “Vlado Milošević”. Pedagogija mi pomaže da se usavršavam i napredujem u svakom pogledu. Volim prenositi znanje i pozitivnu energiju. Biti pedagog je velika odgovornost.
Kako je biti operska pjevačica u gradu koji nema Operu?
Biljana: Biti operska pjevačica u gradu koji nema Operu je ujedno i depresivno i istrajno. Učiti za četiri zida koji nemaju uši da Vas čuju, istrajno jer morate opstati. Ja za drugi izbor ne znam. Opstati, boriti se i samo naprijed! Vjerujem da ću stati na scenu i za mene ne igra veliku ulogu hoće li se neko smilovati i napraviti Operu. Tome se mnogo ni ne nadam. Imali smo operu Suor Angelicu sa kojom se niko nije pozabavio i moćnog dirigenta, profesora Stanka Šepića. Ne znam ko bi sada umjesto njega mogao voditi nas, biti nam od velikog znanja i pomoći, i ujedno velike skormnosti. Ono što sam naučila od njega nosiću u sve operske kuće gdje budem pjevala.
Šta je najteže u vašoj profesiji?
Biljana: Najteže je ostati čovjek među vukovima, licemjerima, lažnim maskama i sopstvenim sjenama. Umjetnici se zavaravaju da se njihova zloća ne osjeća na sceni, vjestačka gluma, osmjeh. Publika osjeća Vaše srce i sve skriveno u njemu. Zbog nje opstajemo ili padamo. Biti svoj je isto toliko teško koliko biti čovjek. U životu sam naučila da ljudi govore šta im je volja, bilo to istina ili laž. U mojoj knjizi sam objavila :”Što jezik prelomi i vjetar odnosi i tim se vodim”.
Koja je vaša omiljena operska arija, a koja vam je najteža?
Biljana: Moja omiljena operska arija je Sola perduta abbandonata iz opere Manon Lescaut. Nema razloga zbog čega mi je ona posebna. Nikad ne tražim razlog zbog čega nešto volim, jer tražeći mrlju u ljepoti je upropastiti poseban osjećaj. Treba se samo prepustiti i uživati.
Najteže arije za sada nisam osjetila, ali dao Bog pa Vam budem pričala o operi i njenoj težini kao što je to bilo sa operom Aida. Sreća, vježbanjem i savjetima profesorice Olge Soberm sve je ispalo kako treba.
Da li umjetnost više daje ili uzima?
Biljana: Jednako je to. Kada uzima, mi tada dajemo sebe, a kada dadnemo sebe to se uvijek nama vrati. Kada uložim sebe, svu svoju energiju u jedan koncert npr., meni se ta enegija vrati preko publike. To je pozitivna energija koja se daje i vraća.
Na šta trenutno trošite najviše energije i vremena?
Biljana: Volim slikati. Šarenilo boja u meni budi djetinjstvo. Slikam zajedno sa Mojim Mladenom. On slika profesionalno, a ja često da mu potrošim boje i da izbacim višak energije. Uživam šminkati, a posebno volim scensko šminkanje , tako da se sama šminkam na sceni za opere. Ujedno i moja prva knjiga treba da se objavi. Otvorena duša kroz vječnost života. Već u startu dobila je zaista pozitivne kritike.
Kada bi krenuli ispočetka, da li biste izabrali isto sve?
Biljana: Još teže. Pored opere, još bih svirala saksofon, usnu harmoniku, upisala dirigovanje. Još više upornosti, istrajnosti, vjere. Čovjek ne uspijeva kada je srećan. Često sam profesorici govorila kako sam previše srećna da bih pjevala. To ne znači da sam uvijek tužna kada pjevam, ali prevelika sreća izaziva u meni površnost. Ne da mi da idem predaleko. Čovjek kada nema materijalnih sredstava on se bori da ih nađe, kada je tužan traži sreću u drugima, kada je bolestan želi da ozdravi. Čovjek uvijek ide naprijed. Zato nas prepreke jačaju da koračamo sigurnim koracima i da nikad, gotovo nikad, ne odustanemo. To je za mene smisao života. Ostati uvijek istrajan, ma šta nas snašlo. Samo ići dalje, ne okrećući se.
Impulsportal