Foto: Instagram
Talentovana rediteljka, Sara Radusinović, rodnu Banjaluku zamijenila je Budimpeštom gdje je upisala master studij režije i u kojoj živi već tri godine. Još od studentskih dana domaća publika je pamti preko filmova „Kad zaboraviš juli“, „Izgubljeni grad“ i „Nisam ovdje“. Nedavno je snimila novi film „Srećni praznici, Olga“ o kome će se tek pričati.
Razgovarala: Nataša Lazukić
Film „Srećni praznici, Olga“, čije je snimanje podržao Audio- vizuelni centar Republike Srpske, donosi intimnu priču o Olgi, ženi u kasnim četrdesetim godinama, rastrgnutoj između brige o bolesnoj majci i potisnute potrebe za promjenom. Glavne uloge povjerene su: Slađani Zrnić, Jasni Diklić, Ervinu Palfiju i Miljki Brđanin. Ostalu autorsku ekipu čine: direktor fotografije: Balazs Domokos (Mađarska); scenografija: Slobodanka Pilić; kostim: Vladimirka Velaga; šminka: Sandra Đukić; montaža: Aleksandar Jurić.
Kako se zakuvala ideja za film, kako je živjeti u Budmpešti i zašto je sama sebi najveći izazov, čitajte u nastavku našeg razgovora.
Kako bi opisala svoj umjetnički put od prvih studentskih filmova do danas? Šta se unutar tebe kao umjetnika i stvaraoca promijenilo?
To je bio — i još uvijek jeste — prilično trnovit put, ispunjen usponima i padovima. Vrlo je teško doživljavati sebe kao filmskog autora u periodima kada dugo ne snimiš nijedan jedini kadar. Dok si student, postoji jasna struktura: snimaš filmove za ispite, učiš, i niko ne očekuje da od svojih studentskih projekata živiš. Kasnije se stvari mijenjaju i s tim dolaze i određena očekivanja. Često se zateknem u fazama u kojima se iskreno pitam ima li smisla nastavljati, je li ovo pravi put za mene i vrijedi li uopšte ulagati toliko energije. To stalno propitivanje i izražena samokritičnost su oduvijek dio mene. S vremenom sam svakako sazrela, ali mnoge dileme koje su me mučile još na trećoj godini studija prisutne su i danas. Ne znam da li je to dobro ili loše —
ali je tako.
Šta te motivisalo da se odlučiš za režiju kao životni poziv i ostaneš istrajna na tom putu ma koliko zahtjevno bilo?
Oduvijek sam imala afinitet prema različitim oblicima umjetnosti, a režija je jedina koja ih na neki način može objediniti. Što se tiče istrajnosti, ni sama ne znam kako još nisam digla ruke od svega, jer ovo zaista nisu vremena u kojima umjetnici, uslovno rečeno, cvjetaju — mada možda takva vremena nikada nisu ni postojala. Ono što me ipak stalno vraća jeste snažan unutrašnji poriv da ispričam priču iz svoje perspektive. Uvijek pomislim: ako ja ovu priču ne ispričam, možda je niko nikada neće ispričati. Čak i kada je riječ o univerzalnim, već mnogo puta ispričanim temama, moja verzija je jedina koju ja mogu dati. Ta potreba da nešto kažem, na svoj način, vjerovatno me najviše i gura naprijed.
View this post on Instagram
Koji je bio tvoj najveći izazov u radu do sada? Čujem od nekih mladih reditelja kod nas da nema dovoljno prilika ni budžeta za snimanje filmova. Kako ti to vidiš sa svoje trenutne tačke gledišta?
Najveći izazov sam, iskreno, ja sama. Kada uspiješ da prevaziđeš sopstvene strahove i sumnje, sve ostalo postaje lakše. Ne mislim da su novac i sredstva najveći problem, naročito otkako postoji Audio-vizuelni centar Republike Srpske. Ako imaš dobru priču, jasno znaš šta želiš da kažeš i spreman si da se boriš — uvijek će se naći neko ko će to prepoznati. Zvuči kao kliše, ali zaista vjerujem da je najvažnije ne odustajati. Sve ostalo dođe, lakšim ili težim putem.
Kako je sazrela ideja za najnoviji film „Srećni praznici, Olga“ i koliko je izazovno baviti se temama kao što je propitivanje identiteta i osjećaja „promašenosti“ u zrelim godinama? Da li je ovo bio jedan od onih filmova gdje si kroz filmsku umjetnost propitivala nešto što i tebe samu na nekom nivou potencijalno plaši ili uznemirava?
Ideja za film se dugo „kuhala“ u mojoj glavi, a scenario je prošao kroz brojne faze prije nego što je došao do verzije koja je na kraju i snimljena. Osjećaj koji me je zanimao ne bih nužno nazvala promašenošću, već prije izgubljenošću — stanjem koje je, posebno u savremenom svijetu, svima vrlo blisko. Taj osjećaj zarobljenosti, nemoći i nemogućnosti da se izboriš sa okruženjem, ali i sa samim sobom, nešto je što smo svi u nekom trenutku iskusili. Dok si mlađi, čini mi se da se takva stanja lakše prevazilaze jer još uvijek postoji nada da dolazi nešto bolje. Ali šta se dešava kada se u tome nađeš u zrelijim godinama, kada bi „trebao“ biti pametniji i kada pred tobom više nije svo vrijeme ovoga svijeta? To je tema koja me duboko zanima i na ličnom nivou, jer i sama nosim strah od budućnosti i neostvarenih očekivanja.
Koliko je bilo zahtjevno okupiti ovu šaroliku ekipu ljudi koja je vrijedno radila na filmu „Srećni praznici, Olga“ i naći sve one autentične prostore kao i glumce kojima su povjerene uloge?
Da je bilo lako — nije. Bilo je mnogo potencijalnih saradnika koji su me odbili i iskreno ne znam kako bi se ovaj film realizovao da nije bilo Saše Hajdukovića i „Kvake 22“. Njegovim uključivanjem u projekat stvari su počele da se odvijaju mnogo lakše. Toliko ga često spominjem da vjerovatno ima napade štucanje 24 sata dnevno, ali zaista sam mu neizmjerno zahvalna na
svemu.
View this post on Instagram
Kao student si dobila mnoge nagrade i učestvovala na mnogim filmskim festivalima sa kratkim filmovima (sjećamo se i SFF-a gdje si bila dio programa za mlade talente). „Kad zaboraviš juli“, „Izgubljeni grad“ i „Nisam ovdje“ su obilježili studentske početke. Kako sada gledaš na te filmove i jesu li bili dobra „odskočna daska“ za dalje?
To su projekti koji su mi izuzetno dragi i koji su nastajali iz čistog entuzijazma, uz vrlo skromna sredstva. Finansijski sam donekle „odskočila“ sa filmom Kad zaboraviš juli, jer je tada AVCRS tek počeo sa radom i pomogao sa određenim sredstvima. Svi ostali projekti bili su prava „štap i kanap“ produkcija. Ipak, to su bila neprocjenjiva iskustva. Proces učenja za umjetnika, po mom mišljenju, nikada ne prestaje. Svaki novi projekat otkrije nešto novo i iz svakog izađeš bogatiji za jedno iskustvo — kakvo god ono bilo.
Kako je publika u Budimpešti reagovala na tvoje filmove koji su tamo prikazani i koliko te publika „uči“ da osluškuješ puls vremena u kojem stvaraš i osjetiš šta ih vuče ka nekom filmu?
Projekcije u Budimpešti bile su nešto posebno. Tom prilikom prikazani su filmovi „Izgubljeni grad“ i „Kad zaboraviš juli“, a reakcije publike bile su zaista lijepe i emotivne. Oba filma se dotiču teme odlaska iz rodnog mjesta, i vjerujem da je upravo to ono s čim se nasa publika u Budimpešti poistovjetila, s obzirom na to da je većina njih, iz ovog ili onog razloga, daleko od svog doma. Kada je riječ o „hvatanju“ duha vremena, smatram da je ključno posmatranje ljudi — kretanje među njima, slušanje onoga što govore, ali i onoga što prešućuju. Reditelj mora biti pomalo voajer, neko ko upija svijet oko sebe poput sunđera. Naravno, važno je i kontinuirano praćenje festivala i savremenih festivalskih filmova, kad god je to moguće. Na taj način se stiče osjećaj za aktuelne teme i tendencije, ali i prilika da se upozna rad filmskih autora iz, na primjer, Pakistana ili Venecuele — kinematografija koje nam često nisu lako dostupne. Ipak, ukoliko je osnovna motivacija za pravljenje filma isključivo odlazak na festivale i osvajanje nagrada, onda se postavlja pitanje da li takav film uopšte treba praviti.
Foto: FB
Kako je studirati i živjeti u Budimpešti? Šta ti je najviše otvorilo vrata za nove saradnje i perspektive?
Budimpešta mi se jako dopada kao grad i volim to što je sada već mogu nazvati svojim drugim domom. Ipak generalno imam utisak da se ekonomska kriza u Mađarskoj sve više osjeća. Budimpešta je grad u kojem je sniman gotovo svaki drugi holivudski blokbaster — u ulici u kojoj živim, do skoro su se snimanja dešavala barem jednom mjesečno, dok ih je sada sve manje. Jedna od najvažnijih profesionalnih veza koje sam tamo ostvarila jeste saradnja sa producentom Ádámom Felszeghyjem, koji me je povezao sa Balázsom Domonkosem, snimateljem filma „Srećni praznici, Olga“. Za obojicu imam samo riječi hvale — riječ je o ljudima koji film zaista vole i žive. Iskreno se nadam da ćemo u budućnosti nastaviti saradnju.
Koliko ti je značajno što si sarađivala sa autorima sa našeg podneblja (Saša Hajduković), ali i iz Budimpešte? Šta je ono najvažnije što nosiš iz tih saradnji?
Zapravo, do sada nisam imala priliku da sarađujem sa velikim brojem autora odavde, ali se iskreno nadam da me takve saradnje očekuju u bliskoj budućnosti. Kada je riječ o radu sa Sašom, to je uvijek dragocjeno iskustvo — od studentskih dana pa sve do danas. Iskreno ne znam od koga ovdje mladi autor može više da nauči.
Kad počinješ neki novi projekat, na šta najprije obraćaš pažnju: likovi, priča, emocija, estetika? Ili je svako iskustvo stvaranja priča za sebe?
Sve počinje nekom emocijom koju nosiš u sebi — osjećajem koji želiš da prikažeš i podijeliš sa drugima. Ta emocija se zatim, kroz vrijeme i mnogo razmišljanja, polako oblikuje u priču. Barem je kod mene do sada uvijek bilo tako. Sve ostalo gradim oko tog osnovnog osjećaja koji želim da iskažem i prenesem publici.
Šta smatraš najvećim izazovom za mlade filmske autore u BiH i svijetu danas?
Izazov je već sama odluka da se uopšte upustiš u bavljenje filmom — to mogu sasvim sigurno reći. Taj put je oduvijek bio težak, ali danas, uz sve ekonomske i političke turbulencije, inflaciju i opštu nesigurnost, budućnost ne izgleda naročito svijetlo. Moji prijatelji filmski autori iz drugih evropskih zemalja dijele isto osjećanje obeshrabrenosti. Mnogi od nas, uključujući i mene, ne mogu da žive isključivo od posla vezanog za film, zbog čega sve veći broj ljudi odustaje i okreće se potpuno drugačijim karijernim pravcima. Ne mogu reći da imam pretjerano optimističan stav, jer ni sama ne znam gdje će me život odvesti za godinu dana. Ono u šta sam, međutim, potpuno sigurna jeste da još uvijek imam snažnu potrebu da pričam priče koje me se lično tiču. Dokle god taj poriv postoji, boriću se da stvaram. Neko mnogo pametniji od mene je rekao da za pravljenje filmova vremena nikada nisu dobra — i s tim se u potpunosti slažem. Uvijek nedostaje sredstava, uvijek postoji neka borba, i vjerovatno će tako uvijek i biti.
Šta trenutno radiš i da li spremaš nešto novo? Planiraš li se u budućnosti više baviti dugometražnim filmskim formatom ili si ipak za kraće forme?
Trenutno sam fokusirana na montažu novog filma i na privođenje kraju master studija u Budimpešti. Ideja za dugometražni film postoji, ali sa tim ne žurim. Volim da stvari dolaze postepeno. Generalno sam otvorena za različite vidove saradnje, ali kada je riječ o novom autorskom projektu, znam da će za to ipak biti potrebno još vremena.
Koji projekat bi bio tvoj „san“ da se realizuje u smislu teme, produkcije ili saradnika?
Kao i većina autora sa našeg podneblja, i ja u porodičnoj istoriji nosim vrlo emotivne i snažne priče iz ratnog perioda devedesetih. Tu tematiku sam tek načela u svom kratkom dokumentarnom filmu „Izgubljeni grad“, ali bih voljela da tokom života uspijem da ispričam vise na tu temu. Svjesna sam da ljudi na ovim prostorima često više nemaju volje da slušaju o ratu, ali meni je od toga teško da se distanciram. Iako sam rođena 1994. godine i nemam lična sjećanja na rat, on je na mene ostavio snažan trag i u velikoj mjeri me oblikovao. Na kraju krajeva, praviti film o ratu kao ratu je jedno, ali praviti film o ljudima i njihovim sudbinama u takvim okolnostima nešto je sasvim drugo. Takve priče su uvijek univerzalne i razumljive svima, jer, nažalost, vidimo da čovječanstvo u tom smislu ne napreduje — ratovi se ponavljaju i vjerovatno nikada neće nestati. Nasilno odvajanje od doma, odrastanje u duboko poremećenim uslovima, kao i trenutak u kojem jedno neprirodno ratno stanje postaje nova normalnost — sve su to teme koje me trajno i duboko zanimaju kao autora… Kada je riječ o budućim saradnjama, jedna od mojih dugogodišnjih želja je rad sa našom glumicom Nikolinom Friganović i iskreno se nadam da će se ta saradnja ostvariti u skorijoj budućnosti.
I za kraj, koje reditelje ili filmove trenutno u ovoj fazi života najviše voliš da gledaš i čiji te rad posebno intrigira?
Trenutno sam u fazi ponovnog gledanja filmova rumunskog novog talasa, koji mi je — ponovo — izuzetno inspirativan. Ostvarenja poput 4 mjeseca, 3 sedmice i 2 dana zauvijek će ostati nešto čemu i sama težim kao autor. Posebno me emotivno dotakla izvanredna serija Tvrđava, koju sam pogledala već dva puta, a iskreno razmišljam i o trećem gledanju. Izuzetno sam sretna i ponosna što je toliko ljudi iz Banjaluke učestvovalo u jednom tako važnom projektu. Moram priznati da im pomalo i zavidim — jer biti dio nečega takvog, vjerujem, mora biti poseban i snažan osjećaj.