Obiteljski odnosi i klima nisu obilježeni seksualnom orijentacijom roditelja. Šira zajednica i društvo su ti koji svojim stigmatiziranjem opterećuju obiteljsku dinamiku, kažu za ‘Novosti’ autorice knjige ‘Ja nisam gej mama, ja sam mama’
Četiri znanstvenice, Antonija Maričić, Marina Štambuk, Sandra Tolić i Maja Tadić Vujčić, autorice su prvog istraživanja u Hrvatskoj na temu lezbijskog i gej roditeljstva, a rezultate svojeg istraživanja pretočile su u knjigu ‘Ja nisam gej mama, ja sam mama’. O tome što ih je motiviralo na samo istraživanje, na što upućuju podatci koje su istraživanjem prikupile i zašto su se odlučile za baš takav naslov govore Antonija Maričić i Maja Tadić Vujčić.
Na nedavno održanoj promociji vaše knjige spomenuto je da je referendum o ustavnoj definiciji braka, koji je 2013. pokrenula udruga U ime obitelji, za vas kao autorice poslužio kao svojevrsna motivacija.
Maričić: Rasprave koje su se tada vodile, osobito u medijima, a vezane uz prava LGB osoba i njihov obiteljski život, najčešće su bile zasnovane na neutemeljenim pretpostavkama ili osobnim vrijednostima i stavovima. Mi smo kao znanstvenice i psihologinje prepoznale potrebu za znanstveno utemeljenim činjenicama koje će se temeljiti na rezultatima prikupljenim na hrvatskom prostoru. Na taj se način rodila ideja o prvom znanstvenom istraživanju u Hrvatskoj o roditeljstvu LGB osoba.
U skladu s preporukama o mogućim istraživačkim pristupima kada se radi o malobrojnim skupinama i te duboko intimnim i/ili bolnim temama, a istovremeno imajući na umu da sličnih istraživanja do sad nije bilo u Hrvatskoj, odlučile smo primijeniti kvalitativnu metodologiju. U skladu s tim naš cilj je bio ostvariti dubok, cjelovit i detaljan uvid u osjećaje, iskustva, i potrebe LGB osoba koje su roditelji, njihovih partnera, odnosno partnerica i djece kao i LGB osoba koje bi željele postati roditelji.
Knjiga opisuje prvo istraživanje roditeljstva LGB osoba u Hrvatskoj. Na što upućuju podatci koje ste prikupili?
Tadić Vujčić: Rezultati istraživanja su pokazali da u Hrvatskoj postoje različite obitelji s LGB roditeljima i da oni spremno ulažu vrijeme i resurse u ostvarenje svoje roditeljske uloge, unatoč nizu izazova koje to za njih podrazumijeva. Također, naši rezultati upotpunjuju do sada već poznati zaključak kako je za dobrobit djece i roditelja ključna kvaliteta obiteljskih odnosa, a ne obiteljska struktura ili seksualna orijentacija roditelja, odnosno skrbnika. Iz opisa svakodnevnog života, odnosa, problema i izazova, iskustva naših sudionika i sudionica mogu se poistovjetiti s iskustvima drugih obitelji. Dugim riječima, obitelji koje su sudjelovale u našem istraživanju nisu drugačije od ostalih obitelji po svojoj dinamici, već ih njihova okolina čini drugačijima. Naposljetku, primijetile smo i kako iskustva naših sudionika i sudionica govore da su njihove obitelji često ‘nevidljive’ – nisu prepoznate niti u postojećim pravilnicima, zakonima i javnim politikama hrvatskog društva, a često ni u nevladinim organizacijama koje se bave djecom i obiteljima.
Zbog čega ste se odlučili knjigu nazvati ‘Ja nisam gej mama, ja sam mama’? Iako je naslovna poruka hvalevrijedna, u svakodnevnom životu ‘gej mame’ ipak se susreću s određenim specifičnostima. Na što posebno vrijedi obratiti pozornost?
Tadić Vujčić: Zbog izjave jedne od naših sudionica, a koja sažima ključni nalaz našeg istraživanja: ‘Ne odgajam svoju djecu kao gej mama, nego kao mama’. To nam se učinilo kao dobar naslov koji će uspješno sažeti suštinu rezultata istraživanja, opisanu u prethodnom odgovoru, a koja ukazuje da obiteljski odnosi i klima nisu obilježeni seksualnom orijentacijom roditelja. Šira zajednica i društvo su ti koji svojim stigmatiziranjem opterećuju obiteljsku dinamiku.
Sudionici su bili uistinu heterogeni, i njihovi životi, baš kao i životi svih drugih obitelji, nose razne priče, kako lijepe i inspirativne, tako i one teže i bolne. Ono što im je zajedničko jeste da žele da im djeca budu sretna i da se bave onim što ih čini sretnima, da žele predano i s ljubavlju ulagati vrijeme te resurse u ostvarenje roditeljske uloge. Osim toga, intervjuirana djeca i mladi seksualnu orijentaciju roditelja uglavnom vide kao jednu od karakteristika svoje obitelji, ali ne i kao nešto što bi trebalo naglašavati ili kao nešto što ih jako zabrinjava.
Specifičnosti se uglavnom tiču pitanja kako uskladiti obiteljski život s društvenim pritiscima, odnosno, kako se outati djeci, kako komunicirati o obiteljskoj situaciji sa širom obitelji, poznanicima, susjedima, prijateljima, ali i obrazovnim, zdravstvenim institucijama, kako procijeniti što je u najboljem interesu djeteta, kako zaštiti dijete od eventualnih iskustava diskriminacije, stigmatizacije, i kako uskladiti sve te ideje, strahove i želje u svakodnevnom životu. Dakle, te specifičnosti nisu nimalo jednostavne niti lake, i pretežno se tiču opravdanog straha od društvene osude, stigmatizacije i neravnopravnog tretmana.
Koliko je pravna sigurnost koju pruža Zakon o životnom partnerstvu utjecala na kvalitetu života vaših ispitanika i ispitanica? Imate li dojam da strahuju od mogućih izmjena zakona?
Maričić: Naše je istraživanje provođeno prije, za vrijeme i kratko nakon donošenja Zakona tako da ne možemo govoriti o njegovom utjecaju na njihove živote. Ono što znamo je da je za naše sudionike sam Zakon daleko od idealnog, ipak njime stečeno pravo na partnersku skrb o djetetu životnog partnera ili partnerice je za sve vrlo važan pomak u pravnoj sigurnosti. Ipak, svi sudionici naglašavaju važnost zakonskog izjednačavanja braka i životnog partnerstva.
U vrijeme provođenja istraživanja bio je prisutn strah da sam Zakon neće biti donesen. Nažalost, samo dvije godine nakon donošenja Zakona svi primjećujemo atmosferu straha od mogućih njegovih izmjena.
Bavite se i istraživanjem motivacije za LGB roditeljstvo. Zbog čega vam je to pitanje posebno zanimljivo i na što ukazuju do sada prikupljeni podatci?
Maričić: Ideja za istraživanjem motivacije LGB osoba za roditeljstvom pojavila se pri provođenju ovog istraživanja. Kako smo unutar njega imale kontakt isključivo s LGB osobama koje već jesu roditelji ili su visoko motivirane postati roditeljima, nedostajale su nam perspektive LGB osoba u Hrvatskoj koje ne žele postati roditelji. Između ostalog, zanimalo nas je koliko je ta njihova odluka povezana s s percepcijom da LGB osobe ne mogu biti roditelji, kao i očekivanim negativnim reakcijama okoline. Osim toga, lezbijski, a posebno gej parovi suočavaju se s nizom praktičnih pitanja koja heteroseksualne parove obično ne muče na njihovom putu do roditeljstva. Uz to, okolnosti u Hrvatskoj dodatno otežavaju istospolnim parovima da postanu roditelji. Naime, bez obzira na donošenje Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola, gejevi, lezbijke i biseksualne osobe i dalje nemaju ista prava kao heteroseksualni parovi, odnosno nemaju mogućnost potpomognute oplodnje i posvajanja djece. Zasigurno i ti razlozi utječu na motivaciju LGB osoba da imaju, odnosno nemaju djecu. Iz postojeće znanstvene literature je poznato da su utjecaji na motivaciju za roditeljstvom vrlo kompleksni i da na nju utječe složena interakcija različitih bioloških, psiholoških te socijalnih čimbenika.
U istraživanju motivacije za roditeljstvo nam se priključila kolegica Marina Milković i na prikupljenim podacima smo za sada provele tek preliminarne analize, tako da o konačnim rezultatima još ne možemo govoriti.
Možemo li u budućnosti očekivati svojevrsni nastavak ovog istraživanja i iz njega proizašle knjige?
Maričić: Načelno postoji profesionalni, a i osobni interes nas autorica da nastavimo pratiti ove dugine obitelji, kao i one nove, za koje čujemo da ih je sve više. Konkretnijih planova još nemamo.