Ambasadorica Češke: Moja zemlja je bila siromašnija od vaše, stranci ne mogu riješiti vaše probleme

Ali ono što se gotovo nikad ne potencira, a što je istina, to je projekat pravni. Aki (pravno naslijeđe Evropske unije – acquis communautaire – aki, op.a.), riječ koju svi znamo, znači nešto što je stečeno, nešto što je napravljeno. I sve to na današnji dan ima možda 200.000 strana teksta.

 

I to je nešto čemu mora svaka zemlja koja želi da postane članica, čemu mora da pristupi. O tome ne pregovaraju dvije strane. A što se tiče 14 tih uslova, znači pregovarački okvir je sad počeo da se, da se pravi, da se piše.

Ali njegovo pisanje može da traje tri mjeseca, a može da traje šest mjeseci, a može da traje i više mjeseci. Sve je ovisno o tome kad će sve iz onih originalnih 14 tačaka prioriteta biti ispunjeno.

Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt, nedavno je rekao da je primiti Bosnu i Hercegovinu u Evropsku uniju geostrateški interes, pogotovo nakon invazije Rusije na Ukrajinu. Nekako se stvara utisak, ali je rekao da postoje mnogi nedostaci u vladavini prava i demokratiji u Bosni i Hercegovini. Nekako se stvara utisak da su, da li su kriterije Evropske unije sada blaži u odnosu na vrijeme kada je pristupala Hrvatska ili neke mlađe članice Evropske unije?

-Znate, postoji nekoliko pogleda, različitih, a svi su istiniti, ali ne postoji manji ili blaži ili lakši uslovi za jednu buduću zemlju članicu nego što su za drugu postojali. Visoki predstavnik je u pravu da je to Evropskoj uniji, da kažem nama, u geostrateškom interesu. Jeste. I naš geostrateški interes nije jedina stvar koja igra ulogu. U stvari, vi ako želite da pristupite jednom klubu i da ispoštujete njegova pravila, vi to možete učiniti, ako je klub u pitanju, u jednom momentu, uplatom članarine. Ali Evropska unija nije takav klub.

Moja se zemlja promijenila, ne ulaskom u Evropsku uniju, ali transformacijom, reformama, prije ulaska. Mi smo tek postajali vrijedni članstva tim procesom koji je kod nas trajao. Znači, svakako u interesu Bosne i Hercegovine je da iskoristi momente, talase, kad se više bavimo proširenjem, svojim geostrateškim interesima, kad se više bavimo spoljnom politikom, to da, ali nije to mijenjanje kriterijuma.

Vi ste početkom 2010. godina bili u kabinetu Stefana Fulea, tadašnjeg visokog predstavnika za politiku proširenja. Na vašem iskustvu tada i danas, koji su najveći izazovi? Da li su se oni možda promijenili?

-Ono što se nije promijenilo, dokle god je država slaba ljudi odlaze, to se kod nas zove “glasanje nogama”. Dok god je država slaba, ne funkcioniše ekonomija. Dok god ne funkcioniše ekonomija, vi nemate škola, bolnica, vi nemate osnovne infrastrukture koje trebaju porodicama.

E sada bi sve to izgradili, vama treba vladavina prava. Vi kad pogledate po svijetu ko je izgradio uspješnu ekonomiju a ko nije, vi se uvijek vraćate na to. Vi možete da izgradite ekonomiju čak i jaku, ali uspješnu ekonomiju dugoročno ne možete da izgradite bez vladavine prava. Znači, ako se jedna stvar nije promijenila, od vremena kad sam počela sa evropskim komesarom za proširenje do danas kad sam došla kao češka ambasadorica u BiH, a vladavina prava je osnova svega, i ona je još uvijek izazov i još uvijek treba raditi na njoj. Ono što nisam možda i ja primjećivala, a možda to još nije bio toliki problem, 2010, je demografija.

U BiH bi trebalo da živi skoro pa četiri miliona ljudi. Ja sam pokušavala da dođem, jer valjanog popisa nema, da dođem do broja, koji je realan, i došla sam na broj 2,2 miliona. To je ogromni pad stanovništva. Možete da se rađa više djece, možete da kao mi uvozite radnike, možemo mi da pomažemo, opet kao stranci. Recimo, Češka je imala sad uspješan prvi dio projekta za žene koje su majke, a koje misle da ne mogu da rade zato što su majke, koje smo u saradnji sa DM-om uveli na tržište rada, da prvi put pokušavaju da rade.

Znači, ljudi koji su mislili da nikad raditi neće, da će biti u kući, oni sad idu na tržište rada. Sad ćemo imati drugi dio, radimo to sa jednom UN-ovom agencijom, drugi dio će biti za žene između 40 i 50, da ne postanu socijalni slučajevi, nego da se uključe na tržište rada da dobiju penziju. Ali i tih ljudi imate, procjena je, oko 500.000. Mi čak da pola od njih uvedemo na tržište, opet to neće biti dovoljno.

Znači, jedino što vam preostaje je da ojačate državu, da se pozabavite vladavinom prava i izgradite ekonomiju. I kao djelimično Hrvatska, i kao baltičke države, da ljudi počnu da vam se vraćaju. Jer toliko ljudi bi se vratilo u Bosnu i Hercegovinu, govore mi, samo da mogu da žive, da ne dolaze samo na ljeto.

Šta kažu, zašto ne mogu da žive?

Imamo recimo razvojne stipendije. I dođu, da kažem, djeca, nisu to već tolika djeca, neki su, neki već idu na usavršavanje poslije magisterija, neki idu na magisterij. I ja njih pitam – a šta ćete poslije studija? I od njih koji su bili pozvani, petnaestak, jedna je rekla da će možda da se vrati. Ja sam se prenerazila.

Mi smo pitali – je li vi znate čemu služe te stipendije, da dobiješ obrazovanje koje ne možeš da dobiješ u svojoj zemlji, da poslije pomogneš svoju zemlju. Ali kad su oni počeli da govore, ja ne znam, sad neću da idem u detalje, ali jedna žena ima specijalizaciju iz biologije, ona nema gdje da s tim radi. Čak smo zaključili u razgovoru s njima da to nije pitanje visine plate, ali većina njih razmišlja da li će poslije studija da ostane kod nas ili da ide dalje.

I to je ono na što ja širom otvaram oči i kažem, normalno vi možete ostati, pred kraj studija će vam ponuditi posao sa specijalizacijama s kojima su oni došli. Ali to je jako grozno po Bosnu i Hercegovinu.

Ali u pitanju je besperspektivnosti, retorika koja se tri decenije nije promijenila, kako u tom smislu vidite rješenje?

Vi svake dvije godine imate izbore, vi imate razvijeno civilno društvo, nemam tu ja kao ambasadorica šta da vas savjetujem, gdje vidim mogućnost za preokret. Pa vi sami vidite gdje trebate promijeniti stvari, kako želite da živite. Znate, moja je zemlja bila siromašnija od vaše. Mnogo siromašnija od vaše. Mi smo bili poznati po tome da vozimo na more svoju hranu, pošto nismo mogli dovoljno novca da ponesemo. I pogledajte sad. Vi birate put i što se mene tiče, ja vjerujem u put evropskih integracija. Mislim, vi ste slobodni ljudi u slobodnoj zemlji, ali ja vjerujem u put evropske integracije.

Da li smatrate da je integracija u Evropsku uniju, želja za integracijom na nivou političara, više deklarativna, sada i više retorička, pogotovo ako uzmemo u obzir danas koliki uticaj ima Rusija i u Republici Srpskoj, a i u Srbiji?

-Vaša je zemlja dio Zapadnog Balkana. Rusiji je taj prostor zanimljiv negdje od 19. vijeka. To dolazi u talasima, te se više Moskva interesuje za vas, te se manje interesuje za vas. Ali to nije nastalo ni 2010. ni 2014. ni sada. Pitanje nije koliko pokušava da ostvari uticaj Moskva. Pitanje je kojim putem želite vi da idete. Pitanje je koji ćete vi put izabrati. To je ono što govorim, ja vjerujem u put Evropske unije.

Jer vi birate ne samu zemlju, vi birate ko će vam biti saveznik, vi birate njen politički smjer. Evropska unija nudi toliko više i toliko bolje i na svakom glasaču BiH je hoće li da glasa za taj projekat mira, ekonomskog razvoja, pomaganja. Znate, mi smo još uvijek primalac iz fondova Evropske unije. Mi smo čist primalac. Moja se zemlja, ne samo moja zemlja, recimo Poljska pored nas, se razvijaju još uvijek novcima, ako hoćete, iz Evropske unije, iz Brisela.

Birati neki drugi put na Zapadnom Balkanu meni je nerealno, ali opet ja sam ambasadorica u vašoj zemlji. To je vaš izbor.

Kako vi objašnjavate češkim građanima, zašto je BiH tako specifična?

Češkim građanima i mnogo ne mora da se objašnjava, jer toliko smo blisko i geografski i kulturno i jezički, toliko smo imali dijaspore tokom rata, toliko vaših studenta kod nas studira dan-danas i studiralo je. Koliko vaših režisera ima prašku školu. A koliko turista nama dolazi svake godine. I taj se broj povećava. Mi tu nemamo mnogo što objašnjavati.

Ali da moram da objasnim, kad se nađem u situaciji da objašnjavam, možda imam dvije mogućnosti. Ili ću reći da je to zemlja u Evropi koja je pretrpjela najstrašniji rat u modernom dobu i gdje se konflikt zaustavio, njegova tzv. vruća faza, ali gdje se prenio u institucije. E to je, ako budem govorila sa početnicima na studijima politologije. Ako budem govorila sa građanima, to je u stvari mnogo ljepša priča. Bosna i Hercegovina je jedna evropska zemlja koja je nevjerovatno lijepa kao zemlja, kao priroda, gradovi, arhitektura, koje ima ne samo talentovane, nego i dobre, nadarene, inspirativne ljude, i gdje vrijedi doći i uvjeriti se u to, i gdje je u stvari lijepo i raditi i živjeti.

Recimo, ja sam sad postala ambasadorica u vašoj zemlji, ali najsretniji su moji suprug i sin, jer živjeti u Bosni i Hercegovini, normalno, nije lako s ekonomske strane gledišta, ali je lijepo sa svih ostalih strana.

Bilo je mnogo međunarodnih inicijativa da se Bosna i Hercegovina učini funkcionalnijom u smislu institucija. Gdje Vi vidite nadu u tom smislu?

Znate gdje je ključ za to što sve do sada nije uspjelo? Jer su to bili napori međunarodnih institucija. Ja sam imala privilegiju da sam bila dio jednog ovog pokušaja i duboko sam ubijeđena da probleme Bosni i Hercegovine ne mogu riješiti sami stranci.

Mi smo tu da pomognemo. Dat ću primjer. Sad je bio plan rasta na stolu za Bosnu i Hercegovinu. Teoretski, rokovi nisu prošli, praktički znamo da se nije politička scena mogla dogovoriti na tih takozvanih 113 tačaka. Realan problem, po meni, sa planom rasta za Bosnu i Hercegovinu je da je pitanje da li vi imate kapacitete kao država da apsorbirate sve te novce koje mi vama nudimo. A umjesto toga što se dešava – vaša politika se nije dogovorila da biste uopšte počeli da ga trošite. I to je ono gdje je nada… U tome ako se vaši političari dogovore a puste prije svega, s moje tačke gledišta, Evropsku uniju da im pomogne. Ali mi to ne možemo napraviti umjesto njih. I sve te inicijative su bile dobronamjerne.

Sve su one stale mali korak prije završetka. Ali su sve one stale, uvijek imate ono “ali”. Dok se ljudi u BiH ne dogovore, mi ne možemo… Vi ne možete da nametnete pomoć.

Kada govorimo o Češkoj i BiH, obje zemlje imaju iskustva ili imaju jako odbrambenu i automobilsku industriju. Postoji li, kakva je mogućnost možda bliže saradnje u ovim oblastima?

Znate šta, postoji. Mi imamo nekoliko institucija, imamo nekoliko alata, kako se to radi. Naša ekonomija je svjesna jačine vaše, u stvari, vaše autoindustrije. Mi imamo normalno Škodu, ali dosta smo razvijeni i od baruta do radara, proizvodimo mnogo toga. Sad je teško izdvojiti jednu stvar, jer imamo sve te naše Zbrojovke, Tatre i gdje god, mi smo otvoreni za saradnju. Mi smo jednu stvar naučili u međunarodnim odnosima nedavno, da su nama opskrbni lanci itekako važni, da ne igra ulogu samo cijena nečega, nego i dostupnost. I stoga Bosna i Hercegovina može itekako da profitira. Mislim da se to zove reshoring, tako nekako, da ustvari, stvari koje smo ranije bili navikli, da nabavljamo negdje u Aziji, sad tražimo po Evropi gdje bi se moglo, a ne samo da se nešto…

Mislim nisu to samo prirodni resursi, ali je to i proizvodnja, i zaposlenje. I tu mislim da možemo vrlo dobro da kombinujemo naše dvije zemlje, jer jeste da i nama i vama fali radna snaga, ali bez obzira ostaje još mogućnosti da radimo upravo na onome što čitavoj Evropi treba, a to jeste automotiv, a nažalost danas i stvari koje se tiču odbrane.

Koji je recept Evropske unije, ali evo i vaš, kao ambasadorice u BiH danas za komunikaciju sa liderstvom Republike Srpske, budući da ste na sankcijama SAD-a, ali i neki Ujedinjenog kraljevstva?

-Ja mislim da komunikacija treba da postoji, da komunikacija treba da je uvijek otvorena i ja preferiram učtivu komunikaciju, recimo. Ja kad sam dolazila u vašu zemlju prije šest sedmica, mene je ispraćao ministar vanjskih poslova i zamolio me da razgovaram sa svakim, da komuniciram sa svakim, da što bolju sliku o BiH u cjelini prenosim kući. On sam namjerava da dođe u oktobru, pa ćemo imati još državnih posjeta, ali jedna od njegovih glavnih poruka je bila, molim vas, komunicirajte, sa svakim. Ja sam se vrlo rado složila, a pitali ste konkretno za bosanske Srbe, oni su sastavni dio BiH, tako da se veselim komunikaciji s njima.

Srbija se suočava sa snažnim ekološkim protestom vezanim za iskopavanje litijuma. Taj depozit je pronađen na zapadu Srbije koji graniči sa BiH. Litijum je pronađen i u BiH, u Loparama i vjerovatno je to dio istog depozita, nešto kao Cinovec u Češkoj i na granici sa Njemačkom. U BiH već su neki glasovi otpora iskopavanju litijuma se pojavili, iako nema naznaka za sada da će biti. Vlada Republike Srpske govori da kopanja neće biti, ali iz primjera Srbije građani strahuju. Češka Republika je takođe u procesu ispitivanja najboljeg načina za pristupanje ovom depozitu litijuma. Kako je stav Češke po ovom pitanju? Kako je situacija u Češkoj? Da li će biti rudnika ili neće biti rudnika?

-Mi ga sasvim sigurno imamo [litijum] i s naše strane granice i sa njemačke strane granice i tu bi morali da vidimo da li je bolje da kopamo s jedne ili s druge ili sa obje strane. Vjerovatno ekonomski najmanje je isplativo da se to radi sa obje strane. Oficijelan stav naše vlade po ovom pitanju za sada ne postoji.

Ono što je dio diskusije, vjerujem i kod vas i kod nas, ustvari to su tri stvari. Na jednu smo se već osvrnule, to je taj opskrbni lanac. Vi možete litijum da uvozite kad vam je potreban ili možete da ga nađete kod sebe. I sad to ima ekonomski razmjer.

Cijena litijuma se sada ponovo snizila. Znači, pitanje je koliko nam se u ovom trenu, i vama i nama, isplati iskopavati taj litijum sa svim tim ekološkim zahtjevima današnjih tehnologija. Jer on je tu. On može da se počne kopati kad god nam bude trebalo. A možda ćemo mi za 10 do 15 godina već imati bolje tehnologije koje manje štete ekologiji.

A treće je da li nam je to stvarno preko potrebno sada. I onda naravno imate taj ekološki aspekt koliko će vam to donijeti a koliko će vam to uništiti okolinu. Sada litijum trebamo da dobijamo, trebamo. Jer za čitavu našu autoindustriju ako hoćemo da bude zelenija, ako hoćemo da elektrifikujemo, nama litijum treba.

Ali pitanje je odakle, a ako već iz Evrope onda da li stvarno sad. Mi ne strahujemo ni od kopanja litijuma, ali mi recimo ne strahujemo od kvaliteta prehrambenih proizvoda. Mi ne strahujemo kad kupujemo igračke djeci. Da li će to biti problem ili neće. Mi, recimo, imamo trijaž [razvrstavanje] smeća.

Ono što me šokiralo kad sam došla u Sarajevo nije bila uopšte politika. Nego to što sam raspakovala, zamolila supruga da ide i da baci plastiku i papir odvojeno. I on se vratio i rekao mi da nema kontejnera. Tako da mi imamo našu razvojnu saradnju. Na koju sam jako ponosna.

Kolege odlično rade. To je iznos otprilike nekih pet miliona eura godišnje. Što možda ne zvuči kao mnogo. Ali mi možemo da radimo i sa drugim zemljama, sa evropskim fondovima, sa bilo čim. I normalno da ako vam bude to potrebno, ako procijenite da vam je naše iskustvo potrebno.

Normalno da saradnja može i u tom segmentu. Mi, u stvari, sarađujemo mnogo u segmentu vode, zaštite okoliša, održivosti, čistoće. Ali ta osnova je uvijek od vas. Da li to želite i da li hoćete da stavite svoje procese na ispravan kolosijek.

Mi smo stalno tu, a mi smo prošli taj put koji vi treba da prođete, mi smo to prošli sasvim nedavno. Mi nismo bili u nekoj sjajnoj formi. Mi smo dobijali toliko grace perioda upravo u oblasti ekologije i zaštite okoliša, zato što uopšte nismo bili spremni.

Ali sad smo to već postigli i vidite šta to donosi. Par godina poslije ulaska i kod nas su bespotrebne demonstracije na ovu temu.