Achille Mbembe, najvažniji mislilac Afrike, kaže da imamo veće probleme od brige za unutrašnju koheziju nacionalnoga. Radi se o ljudskosti. Ono što doživljavamo je raskid između kapitalizma i demokracije – oni već duže vrijeme nisu spojivi jedno s drugim. Jer kapitalizam praktički razara sve što ljude spaja. Još ih jedino u jednoj stvari kapitalizam povezuje: u robi, na tržištu. Kapitalizam razara svaki temelj zajedništva. To je globalni problem. Kapitalizam je doveo u opasnost budućnost planeta. To nema veze s identitetom i nemoguće je to riješiti povratkom na nacionalno. Stoga je politika identiteta gubljenje vremena.
Tko sluša Achillea Mbembea dok razmišlja o svijetu, nakon toga će taj svijet vidjeti drukčije. Snaga njegovih izričaja oslobađa nevjerojatne i uznemirujuće spoznaje. Takav učinak, kojeg je razvio i u svojim knjigama kao što su „Kritika crnoga uma“ i „Politika neprijateljstva“, ovom je filozofu politike, koji potječe iz Kameruna a predaje u Južnoj Africi, pribavio pažnju širom svijeta. U vrijeme vođenja ovog intervjua držao je dvotjedna predavanja kao gostujući profesor na Jakob-Fugger-Centru Sveučilišta u Augsburgu.
Političari u mnogim zemljama priskrbljuju si uspjeh riječima: Imamo dovoljno problema u borbi s globalizacijom i digitalizacijom, ne možemo na svoja pleća još uz to preuzeti odgovornost za svijet i izbjeglice iz Afrike. Stoga ćemo vas pomoći milijardama za razvoj – za uzvrat ćete nas lišiti vaših problema. Što Vi kažete na to?
Mbembe: Volio bih da je to tako jednostavno. Da ni jedan jedini čovjek više ne izgubi život u pokušaju prelaska pustinje ili Sredozemnog mora, kako bi stigao u zemlje u kojima nije poželjan. Nažalost stvari su nešto kompliciranije. Ne možete na primjer jednostavno doći i uništiti neku državu kao Libiju, a da niste isplanirali što će se dogoditi poslije. Ili izrabiti resurse neke države uz nadu da ljudi neće bježati iz tih osiromašenih regija, kao što je recimo Niger. Sva ova pitanja međusobno su nerazdvojno povezana. Jer upravo se ti ljudi spremaju na put. Uništiti njihovu domovinu i pritom misliti da oni ondje jednostavno trebaju ostati živjeti, već je samo po sebi apsolutno cinično.
Niti popraviti novcem.
Mbembe: Milijarde svakako ne idu narodu. Tim novcem plaćaju se također zapadne firme koje tamo grade i utvrđuju nove granice. Za razliku od svota koje – uz pomoć afričke elite – otječu iz Afrike i slijevaju se u globalne vladajuće financijske krugove, milijarde razvojne pomoći su zaista sitniš. Problem je dakle: Kako domovinu tih ljudi učiniti ponovno nastanjivom? Kako utemeljiti novo društvo s osjećajem odgovornosti jednih za druge? To će se postići samo globalnim nastojanjima, putem koalicija ljudi dobre volje. Moramo iznova izgraditi solidarnost u vremenu u kojem nas uče da je ljudska solidarnost beskorisna i beznačajna. Potrebne su akcije svjesnog otpora, kulturnog ili političkog, koje bi nam omogućile da ponovno otkrijemo privlačnost ljudske solidarnosti. A za to nam je također potrebno pronaći nove demokratske forme. Na primjer, kako se nositi s odlukama donesenim na Wall Streetu?
Ideja zajedništva se nalazi u dubokoj krizi
Postoje doduše potpuno politička nastojanja oko nove povezanosti, jednoga novog MI – kao i oko zabrinutosti pred globalnim razvojima. Samo što se te politike identiteta ograničavaju na nacionalno.
Mbembe: To je opet dvostruki problem. Kao prvo: nekoć je politika identiteta bila sredstvo emancipacije, kao u pokretu žena, ali i sredstvo inkluzije kako bi se što više ljudi ujedinilo. Danas se pak ta politika koristi za suprotno: za isključenje. Mogući gubitnici unutar društva bivaju mobilizirani protiv onih izvan. Za to se koriste uobičajeni obrasci kao što su religija i rasa. Politika identiteta je stoga počela ugrožavati demokraciju. Tko želi uništiti liberalnu demokraciju, mora ulagati u politike identiteta. Odlučujuće pitanje našega vremena je stoga što nas to povezuje s drugima, koji nisu „Mi“. Jer zapravo svi su pogođeni istim problemima. Kao drugo: u vremenu individualizma ideja zajedništva zapala je u tešku krizu. Mi smo individue koje su same za sebe odgovorne. I ako ne uspijevamo, ako propadamo, to je samo naša krivnja. Drugima ne dugujemo ništa. To je posljedica kapitalizma. A tako on potkopava demokratski projekt.
Pri tome slobodno tržište vrijedi ipak kao baza demokracije. Kakve to veze ima s politikom identiteta?
Mbembe: Ono što mi doživljavamo je raskid između kapitalizma i demokracije – oni već duže nisu spojivi jedno s drugim. Jer kapitalizam praktički razara sve što ljude spaja. Još ih jedino u jednoj stvari povezuje: u robi, na tržištu. Kapitalizam razara svaki temelj zajedništva, razgrađuje društveni organizam i usmjerava ga da ustaje protiv sebe sama. To je globalni problem. Kapitalizam je doveo u opasnost budućnost planeta. To nema veze s identitetom i nemoguće je to riješiti povratkom na nacionalno. Stoga je politika identiteta gubljenje vremena. Kapitalizam treba takvu politiku identiteta da bi skrenuo pažnju ljudi, ona je opijum za narod, veo iza kojeg se skrivaju stvarni problemi. Politika identiteta odista označava otuđenje čovjeka od životnih pitanja.
U jednom predavanju u Augsburgu ukazali ste na to da se današnje granice svijeta pomiču. Europske granice već se nalaze unutar Afrike da bi zaustavili izbjeglice. I digitalizacijom će ljudi ubuduće biti potpuno obuhvaćeni – njihova tijela će biti njihove granice. Bit će sortirani po svojim pravima i slobodama. Jedna moćna usklađena igra politike identiteta, sigurnosne industrije, tehnologijskih koncerna, vojske… Što bi moglo spriječiti taj razvoj?
Mbembe: Eksplozivna kombinacija i nepovratan razvoj. Tu sam jako pesimističan. Ali moramo ljude barem osvijestiti o čemu se tu radi i koje su posljedice za slobodu, demokraciju i emancipaciju. Ako je ikada postojalo vrijeme u kojem smo trebali kritičko mišljenje, onda je to danas. Jer ovo što danas doživljavamo, potpuni je preustroj pojma ljudskosti, pojma čovjeka.
U kojem smislu?
Mbembe: Idemo u susret vremenu u kojem će se s onim što je ljudsko moći manipulirati i proizvesti. Beskorisne dijelove treba iskorijeniti: beskorisne dijelove čovjeka i čovječanstva. Čas je velikog nihilizma i velikog cinizma. Ljudskost zamjenjujemo kategorijama tehničkih objekata. Ali ne urotom moćnika, nego vladajućom logikom i njihovim konkretnim mehanizmima. Odlučivanje prepuštamo mašinama jer su objektivnije, učinkovitije; hiperracionalno i super brzo mogu donijeti odluke – bolje od ljudi. Ali te odluke zapravo nisu neutralne. One se donose na nekoj funkcionalnoj osnovi: radi se o kretanju novca. Novac je postao čak virtualan i njegovo kretanje ne smije zastati, mora stalno biti u opticaju i mora se razmnožavati. Ono što za takav pogled nema vrijednosti, bezvrijedno je, postalo je teret i treba ga se odbaciti.
Slika čovjeka nosi oznake totaliteta
Ne pretvara li nas to onda u ljude kakvi uopće ne želimo biti?
Mbembe: Prvo što moramo uraditi jest ponovno sagledati u što smo se upleli u svim neposrednim izazovima. Pitanje bi štoviše trebalo glasiti: Kojim okolnostima trebamo težiti da bismo postali ljudi koji želimo biti? Zato je potrebno kritičko mišljenje. I zato je tragedija da smo i obrazovanje prilagodili zahtjevima tržišta. To osiromašenje znak je totaliteta nove slike čovjeka.
Ljudi, koji želimo biti – treba li nam neka nova utopija?
Mbembe: Iz tog razloga rado govorim o svijetu bez granica. Je li to luda utopija – ne vjerujem da će to ikada biti. Mi moramo takve ideje također uvesti u opticaj – u konkurenciju svim tim turobnim perspektivama i fantazijama o apsolutnoj sigurnosti i potpunoj kontroli. Predstoji nam duga borba protiv propadanja čovjeka. I nikada tu borbu konačno nećemo dobiti, i morat ćemo uvijek iznova započinjati. I ako sve više ljudi sve češće budu doživljavali neuspjehe i ako ne bude bilo nijedne vlade koja bi za to bila odgovorna doli samo još pusta moć struktura – tada nam još jedino zajedništvo može pomoći da sačuvamo ljudskost.
Intervju vodio Wolfgang Schütz, www.augsburger-allgemeine.de
Preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba