Zviždačima nigdje nije lagano, niti je pravda na njihovoj strani. Čulo se to na konferenciji, koju je povodom Dana zviždača odganizirao Centar za istraživačko novinarstvo SCOOP Sjeverne Makedonije, u suradnji sa Evropskom mrežom za zaštitu zviždača i Regionalnom antikorupcijskom inicijativom prošle sedmice.
Piše: Rubina Čengić
Ova je konferencija okupila predstavnike vlasti, civilnog društva, novinare i ukazivače kako bi kroz razgovor pokušali naći rješenje i unaprijedili zaštitu zviždača.
Efikasna zaštita suda
U Sjevernoj Makedoniji za pet godina, od usvajanja Zakona o zaštiti zviždača ili ukazivača, niti jedan zviždač ili uzbunjivač nije uspješno zaštićen od otkaza ili premještaja na radno mjesto koje nije u skladu s njivom stručnom spremom ili poslom na kom su radili prije zviždanja.
– Uzbunjivačima treba efikasna zaštita od suda jer ljudi kada izgube posao idu na sud i ako ga tamo sudija ne razumije i ne zaštiti – uzbunjivač gubi, rekla je Slagana Taseva iz Transparency International Sjeverne Makedonije koja je na zaštiti prava ukazivača počela raditi mnogo prije usvajanja zakona.
Tamošnji ministar pravde Nikola Tupanceski je ocijenio da su ukazivači/uzbunjivači/zviždači atipičan oblik borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, zajedno sa zaštićenim svjedocima, istraživačkim novinarima i profesionalnim udruženjima.
– Svjedoci smo i u našoj zemlji, a i u regiji, da takvi mehanizmi daju dobre rezultate, odnosno otkrivaju velike zloupotrebe i to je pragmatičan, doktrinaran i institucionalan aspekt. Zakon koji mi imamo od 2015., odnosno 2016. godine je dobar pravni osnov i pravni fundament za mehanizme ili instrumente koji u borbi protiv korupcije djeluju mimo bazičnih institucija ili kao njihova nadgradnja, ali ukazivači nisu popularni u javnosti. Zato u Sjevernoj Makedoniji, ali i regiji treba ojačati zaštitu ukazivača da ne postaju žrtve po izvršenju zadatka koji im je zakon dodijelio, odnosno nakon što objave saznanja o nezakonitim radnjama. Treba, dakle, u praksi primijeniti mehanizme koje je zakon definisao. Sada ta zaštita nije na adekvatnom nivou, ali vjerujem da će izmjene zakona doprinijeti poboljšanju rezultata, ocijenio je Tupanceski.
No Taseva upozorava da institucije još uvijek ne razumiju svoje obaveze.
– Institucije još nisu stvorile kapacitete da to rade kako treba, da daju status i do kraja vode postupak provjere prijave kako osoba koja je prijavila nezakonitosti u javnom interesu ne bi trpila nikakve posljedice. Mislim da je u pitanje nedostatak kapacitet, ali i volje i interesa da se to napravi do kraja, a teško je ići kroz institucije s jednom takvom temom ili slučajem. Jer ako Antikorupcijska komisija nešto počne da radi – to mora da prođe kroz institucije, da se provjeri i vidi da li ide dalje u postupka, ali to nikada nismo do kraja proveli. Mi i na SCOOP-ovom događaju imamo nekoliko zviždača kojih su svi imali ozbiljne probleme nakon što su zviznuli i zato kažem da nismo imali ni jedan slučaj uspješne zaštite nekog ko je nešto prijavio, kaže Taseva.
Jedna od ukazivačica koja je bila na SCOOP-ovoj konferenciji Tinka Kiteska iz Nevladine organizacije za zaštitu prava zaposlenih u državnoj administracija je govorila o svom slučaju – nakon što je ukazala na nezakonitosti u instituciji u kojoj radi premještena je na radno mjesto sa nižom stručnom spremom od njene, a nakon toga je promijenjena unutrašnja sistematizacija i njeno prvobitno radno mjesto ukinuto.
– Tužila sam instituciju u kojoj radim i, iako bi ovi sporovi trebali biti hitni, na sudu smo već tri godine i sada ako bi me sud i vratio na moje prvobitno radno mjesto – nemam se gdje vratiti jer ono više ne postoji, kaže Kiteska.
Zakon o zaštiti ukazivača u Sjevernoj Makedoniji predviđa unutarnje prijavljivanje za koje su unutar institucija zadužena lica koja treba da provjere navode uzbunjivača i obavijeste odgovorne o tome da li treba dalje postupati ili ne. Neki se prekršaji mogu tretirati i kao disciplinski prekršaj, a ne krivično djelo, ali i vanjsko prijavljivanje – Antikorupcijskoj komisiji, ombudsmanima, tužilaštvu ili policiji – za one koji u svojoj organizaciji ne smije prijaviti nepravilnosti, bilo da je privatni ili javni sektor.
– Ali u policiji, recimo, još nemaju osobu zaduženu za unutrašnju prijavu, ni za spoljnu, a policija i tužilaštvo imaju probleme da razgraniče prijavitelja kriminala generalno i ukazivača u javnom interesu, pa da vode pripadajuće postupke. Još se pravdaju da je to novo, nepoznato, da ne znaju kako, nemaju kapacitete, da ljudi nisu obučeni. Zato ja uporno apelujem na obučavanju kako bismo stvorili znanje, kapacitet, pojačali ulogu advokata i pravosudnih organa da nauče šta znači zviždač da bi mogli valjano da štite osobe u tom svojstvu. Takođe, u tužilaštvu još ne znaju šta je ukazivač, a šta informant ili prijavitelj krivičnog djela, a šta je ukazivač koji djeluje u javnom interesu i koji može da prijavi i nešto što nije krivično djelo, ali jeste na štetu javnosti. No, oni se i ne trude da to razumiju i da dođu do toga šta treba raditi. To tvrdim jer ih nikada nema na mjestu gdje razgovaramo o ovom, nisu prisutni tamo gdje se o tome razgovara – evo nema ih ni na ovom SCOOP-ovom događaju. Čak i tamo gdje je imenovana osoba za to – ta osoba nema kompjuter, kancelariju, nije prošla obuku, ne zna šta da radi, a i boji se da istraži kada neko nešto prijavi – kaže Taseva i naglašava da se ništa neće promijeniti dok svi ne shvate da se informacija mora provesti kroz institucije i šta i ko treba da uradi i da je obaveza da svaka institucija imenuje osobu koja treba da prima prijave.
Ohrabriti ukazivače
No novinari su sretni da postoje ukazivači jer bez njih nema ozbiljnog istraživačkog novinarstva – donose informacije do kojih novinari ne mogu doći sami.
– Novinarstvo se može predstaviti kroz četiri kruga: ono što vam neko prezentuje, ono što sami vidite, ono što sami otkrijete i četvrti krug – ono što vam neko mora reći i tu na scenu stupaju ukazivači, rekao je Goce Trpkovski iz makedonskog BIRN-a.
Neke od njegovih kolega se plaše da mogu biti zloupotrebljeni jer im neko može dati neisitnite informacije ili lažna dokumenta.
– Pa posao novinara je da sve provjeri, s ukazivačima novinarski posao tek počinje, ali je jako važno ohrabriti ukazivače, kazao je Mark Worth iz Evropskog centra za prava Ukazivača.
Ali objektivan problem je za novinarstvo i u Sjevernoj Makedoniji jesu neprofesionalni mediji koji rade na diskreditaciji profesionalnih novinara.
Novinarka Gordana Duvnjak je naglasila i da postoje istraživanja prema kojima svaki treći ispitanik smatra da ukazivačima treba suditi zbog iznošenja informacija o nezakonitim radnjama za koja saznaju.
– Ako se zamjerite nekom moćnom za čas osvanete u nekoj aferi i to je objektivan problem i tako dolazimo do toga daje opasnije izvještavati o kriminalu nego ga počiniti. Mi sada imamo defanzivu tradicionalanih i profesionalnih medija, ostao je tek poneki posljednji Mohikanac – ocijenila je Duvnjak.
Važno pitanje za zaštitu ukazivača ili zviždača je kako uopšte očekivati od vlada, koje prema svim dostupnim podacima, proizvode najviše korupciju u javnom sektoru, da zaštite one koji ukazuju na nju, a u vladinom i nevladinom sektoru u Istočnoj makedoniji imaju oprečne stavove.
Tupanceski smatra da ukazivači moraju biti motivirani jer nije lako podijeliti lična saznanja o nezakonitim radnjama u instituciji u kojoj sami radite.
– Za prijaviti svoje kolege koji rade protuzakonito treba imati odvažnost, a niko ne voli to da radi i nije popularna mjera i zbog toga bi u borbi protiv kriminala trebalo zaštititi lice koje dobije status ukazivača, pa bi trebali i vlade i druge institucije da daju garancije da toj osobi neće nedostajati ni dlaka s glave, kaže Tupanceski i zaključuje da nije loša ideja uputiti naredbu vladinim institucijama da ne smiju progoniti ukazivače i li osnovati fond iz kog bi im se moglo pomoći kada ostanu bez posla zbog ukazivanja u javnom interesu.
No Taseva kaže da nije stvar samo u vladama, nego s nedostatkom kapaciteta za procesuiranje i u činjenicu da svi u vlasti, koji treba da daju informacije, štite jedni druge.
– Transparency International je podnio krivičnu prijavu protiv sutkinje koja nije htjela da legitimira firmu u kojoj je počinjen kriminal, ali je ta naša tužba odbačena. Oni se svi štite i brane i u takvim uslovima, dok ne dobijemo kompetentne, nezavisne i profesionalne institucije koje hoće da obavljaju svoj posao, ne možemo očekivati da će neko na svoju štetu podržati ukazivače, a za to nam treba i politička volja i hrabrost. Dakle, da to neko napravi u svom poslu – stavlja sam sebe u rizik jer nikada ne zna gdje će ga ta prijava odvesti. Ja sam radila i na definisanju mjera protiv pranja novca i sada imamo istu situaciju kao i tada – ljudi vas pitaju zašto ja da nekog prijavim kada ja nisam ni policija ni tužilac – kaže Taseva.
Ona naglašava da se neki ljudi plaše jer ne znaju kud će ih prijava odvest, gdje zadire, ko je uvezan i zato misle da je bolje da ništa ne naprave, nego nešto na štetu sebi i svojima, ali da ima i onih koji ne žele da izađu iz zone komfora. Podsjeća da zakon obavezu obezbjediti zaštitu i obeštećenje za novac koji izgube kroz plate ili sudske troškove.
– To smo sve imali i 2002. kada smo imali prvog prijavljivača za telekom, ali je čovjek opet izgubio posao. Prošle godine je vlada poslala pismo svima da naznače lice koje će biti zaduženo da prima prijave uzbunjivača i proslijedi ih dalje na obradu, a u zakonu stoji da niko nije odgovoran ako prijavi korupciju i da ne smije da trpi posljedice tog čina. To imamo i u antikorupcijskom zakoni, ali to nikada ne funkcioniše i žao mi je da ministar to nije znao – zaključuje Taseva.
Regionalna saradnja
Kao ključ za unaprjeđenje situacije i ministar i Taseva vide regionalnu saradnju, ali na različite načine.
– Moramo ojačati instrumentarij zaštite, vjerujem da ta nastojanja treba da dobiju regionalni karakter kroz potpisivanje dogovora ili sporazuma za saradnju i sinhronizaciji zakona sa EU-direktivama i praksama u sferi jačanja ovog odbrambenog mehanizma – kaže Tupanceski.
Taseva razmišlja o prekograničnim prijavama.
– Voljela bih da imamo regionalnu saradnju jer se ovdje sve dešava preko granice, ništa u jednoj državi, i biznisi i sve drugo i ja bih voljela da vidim kako bi u Makedoniji tretirali prijavu iz BiH. To može da se radi i možda bi bilo i bolje istraženo. Vidim da na nivou EU debatiraju o anonimnim prijavama između država ili anonimnim prijavama „Briselu“ za bilo koju članicu tako da bi to mogli i mi da primijenimo– kaže Taseva i zaključuje da bi tako, možda, svima u lancu zaštite ukazivača i borbe protiv kriminala olakšali posao, ali pod uslovom da ima volje i da se zaista nešto želi napraviti.
Izvor: Interview.ba