Susan La Flesche Picotte foto: Nacionalni antropološki arhiv, Smithsonian Institution
U vrijeme kada je čak i najprivilegiranijim bjelkinjama bio zabranjen pristup medicini, a posebno kao američka Indijanka, kada su zakoni postajali sve restriktivniji za ovaj narod, postala je doktorica i skupila donaciju za prvu bolnicu u rezervatu.
Autor: Impuls
Njene usluge liječenja bile su dostupne svakome, bilo da se radi o bijelom farmeru ili indijskoj majci.
Dok je bila mlada djevojka, Susan je svjedočila smrti starije Indijanke. Doktora su zvali četiri puta i svaki put je obećao da će požuriti i pobrinuti se za nju, ali nikada nije došao. Susan je bila tu cijelu noć i to je imalo duboki učinak na nju. Prisjetila se osjećaja da je doktor na pacijenta gledao kao na “samo još jednog Indijanca” i htjela je nešto učiniti po tom pitanju.
Rođena je u narodu Omaha 1865., Susan je odrasla u svijetu punom plemenskih tradicija koje su polako nestajale. Njen otac vodio je jednu frakciju plemena, koja je vjerovala da Omaha treba početi prihvaćati neke običaje bijelaca. Druga frakcija nije bila naklonjena ovim idejama, tako i kada je postala doktorica neki ljudi nisu vjerovali njezinim nepoznatim dijagnozama.
Susan, zajedno sa braćom i sestrama, odlazi na školovanje kako bi mogli naučiti moderni način života.
Susan je išla u prezbiterijansku školu gdje je naučila engleski i francuski jezik i običaje uz zadržavanje tradicije svog naroda Omahe. Ovo miješanje dviju kultura bilo je nešto što će zadržati do kraja života.
Nakon škole Susan se upisala na Ženski medicinski fakultet u Pennsylvaniji. Godine 1886. prešla je vozom preko cijele zemlje u dobi od 21 godine, kako bi mogla postati doktorica. Malo je žena – bilo koje rase – u kasnom 19. vijeku koje su mogle učiniti takav korak. U to su vrijeme muški doktori tvrdili da akademski stres može učiniti žene neplodnima.
Bez straha, Susan je diplomirala prva u svojoj klasi i postala prva Indijanka koja je stekla medicinsku diplomu. Iako je mogla ostati u modernom svijetu, odlučila se vratiti kući u rezervat Omaha kako bi tamo liječila ljude iz svoje zajednice. Ubrzo je postala primarni doktor za više od 1200 ljudi.
Godine 1894. udala se i rodila dvoje djece. I tada je prkosila zadanim društvenim normama, istovremeno je odgajala svoju djecu i radila svoj liječnički posao. Jedan od njenih sinova kasnije je izjavio da su on i njegov brat odgajani u stražnjem dijelu kolica dok ih je vodila sa sobom na liječenje pacijenata. Mlada je postala udovica, njen muž je umro od tuberkoloze pogoršan obilnim konzumiranjem alkohola (u to vrijeme alkohol u rezervatima se širio kao kuga), te je ostala sama s dva maloljetna djeteta.
Susan je nastavila liječiti ljude, jahati kilometrima na svom konju i kolima, često rizikujući vlastito zdravlje. Godine 1913. otvorila je prvu bolnicu u rezervatu, grad Walthillu u Nebraski, koju je platila sredstvima koja je sama prikupila. Doktorica Susan je umrla dvije godine kasnije 1915., u dobi od 50 godina. Sustigle su je godine neprekidnog rada i putovanja po snijegu i ekstremno niskim temperaturama.
Bolnica u rezervatu foto: Društvo istoričara Nebraska