je do mene, i treće, i ono najvažnije, kako bih nekoj narednoj ženi ili muškarcu pokušala odgovoriti na pitanja na koja ja u tom trenutku nisam imala odgovore.){kind=link}
Više je razloga zbog kojih zapisujem ove redove. Prvo, kako bih sebi oprostila ono za šta nisam kriva i iscijelila se, drugo, kako bih dobila potvrdu javnosti, a možda i linč da (ni)je do mene, i treće, i ono najvažnije, kako bih nekoj narednoj ženi ili muškarcu pokušala odgovoriti na pitanja na koja ja u tom trenutku nisam imala odgovore.
Piše: Vanja Šunjić
Danima sam se dvoumila oko toga treba li ovaj tekst potpisati pseudonimom. No, svjesna sam da bi onda izgubio na vjerodostojnosti i bio bi još jedan self help članak, ili dospio u rubriku zamislite šta se desilo, vjerovatno negdje u Bangadešu. Važno mi je da žene i muškarci oko mene znaju da se to desilo meni, ali i nekolicini mojih poznanica, koje su to podijelile sa mnom tek nakon što sam im ja ispričala da me neko snimao bez mog znanja i pristanka. Dakle, može se desiti bilo kome od nas. I nema baš puno veze s tim jesmo li emancipovani, osviješteni, informisani, edukovani. Nema veze čak ni sa tim koliko dobro procjenjujemo ljude i potencijalne partnere, nepoznate situacije i eventualno nasilje. Prosto se dešava. Ovdje, sada oko nas.
Na pitanje moje majke: „Kako si to mogla dopustiti?“, mogla sam samo da odgovorim: „A kako sam mogla spriječiti?“. Na vratima nije pisalo „Objekat je pod videonazdorom.“, niti sam iti u jednom trenutku čula „Tišina, snima se!“. Dejt, drugi dejt, treći dejt, četvrti dejt i konstatacija da je kamera, koja je tu iz sigurnosnih razloga, snimala. Snimala mene, mimo mog znanja i pristanka. Snimala me ogoljenu, bukvalno i metaforički. Pamtila moje pokrete i osjećanja, koji će me drugi dan ruinirati, poniziti i uplašiti. Sigurnosna kamera me natjerala da izgubim povjerenje u sve oko sebe i osjećam se nesigurnije nego ikada, iako niti u jednom trenutku ništa od toga nije bilo tema ucjene ili iznude. Prosto konstatacija da je kamera tu i snima sve što se dešava.
Nesigurnost i poniženje je dodatno hranila i činjenica što sam vjerovala da se meni to ne može desiti i da u svakom trenutku mogu vladati bilo kakvom situacijom. Sve što sam mogla artikulisati tada jeste činjenica da je neovlašteno i snimanje bez pristanka krivično djelo, a da je moj jedini grijeh što sam voljela, te da ću ja, ukoliko dođe do bilo kakvih ucjena, prva izaći u javnost.
Kako je vrijeme odmicalo, ova rečenica mi je bila toliko nebulozna koliko i pitanje mojih bližnjih: „Jesi li sigurno vidjela da je snimak obrisan?“, kao da u međuvremenu nisu mogle biti napravljene i pohranjene desetine kopija.
Psihološke posljedice snimanja bez pristanka
Dok ovo pišem, sa značajnim vremenskim odmakom, i dalje osjećam nelagodu. Ponekad me obuzme osjećaj ponosa što sam to sve ishendlala, a češće sram i pitanje je li se to baš meni moralo desiti. Sada potpuno drugim očima posmatram situacije i ljude oko sebe. Moja percepcija zasnivanja novih relacija izgleda drukčije, bez ikakve tendencije da generalizujem i u međuljudske odnose zasnivam sa premisom da mi neko želi nauditi. Voljela bih da postoji alat koji može preduprijediti ovakve situacije. Voljela bih da se o ovakvim stvarima više govori u javnosti i da se ovakvi postupci dovedu do tabua do te mjere da više nikada, nikome, pa čak ni slučajno, ne naumpadne da u svoj prostor uvede druge ljude bez da ih upozori da je stan pod videonadzorom. I voljela bih da postoje odgovori na pitanja svih onih koji su prošli nešto slično.
Prve odgovore na svoja pitanja sam potražila kod Jelene Vidaković, geštalt terapeutkinje u edukaciji, koja mi je objasnila da snimanje bez pristanka druge osobe može imati snažne posljedice, te da kod osobe koja je snimana to često dovodi do osjećaja narušenih granica, nepovjerenja i nesigurnosti.
„Osjećaji srama, ljutnje, zbunjenosti ili straha su česti, a dugoročno se može javiti i teškoća u ponovnom uspostavljanju bliskih odnosa, jer povjerenje postaje osjetljivo i lako se gubi. Vrlo često se kod žrtava koje su to preživjele javlja osjećaj krivice. Važno je naglasiti da osoba nikada ne može biti kriva za ono što joj je učinjeno. Odgovornost za počinjeno uvijek pripada onome ko je prekršio granice i nanio povredu, bez obzira na okolnosti. Posljedice se ogledaju i na nivou svakodnevnog života, osoba može postati opreznija, zatvorenija, povučenija, što smanjuje osjećaj autentičnosti i slobode izražavanja. Za osobu je posebno važno da osjeti da su njeni osjećaji legitimni i da su njene granice poštovane, jer potvrda iskustva pomaže u smanjenju unutrašnje povrijeđenosti,“ – kaže Vidaković.
Ona naglašava da je u ovakvoj situaciji vraćanje osjećaja kontrole ključno, a to se može postići kroz male, konkretne akcije koje osobi koja je pretrpjela to omogućavaju da odlučuje o sebi, prostoru i informacijama.
„Praktikovanje prisutnosti i svjesnosti, obraćanje pažnje na tijelo, emocije i trenutne potrebe pomaže osobi da se ponovo poveže sa sobom i osjeti stabilnost u ovdje i sada. Podrška drugih, bilo kroz razgovor s nekim kome vjeruje ili stručnu pomoć, doprinosi obnovi povjerenja i osjećaja sigurnosti. Takođe, samoprihvatanje i saosjećanje prema sebi pomažu da osoba ne krivi sebe i da prepozna kako je prirodno reagovati na ovakvu povredu. Ključ u vraćanju unutrašnje sigurnosti, prepoznavanju i prihvatanju svojih emocija i potreba, te postepenom obnavljanju povjerenja prvo u sebe, a potom i u druge. Ako ove strategije ne donesu olakšanje ili ako osjećaji postanu preintenzivni, važno je potražiti podršku stručne osobe poput psihoterapeuta, koja može pomoći da se iskustvo obradi i da se ponovo uspostavi osjećaj sigurnosti,“- dodaje Vidaković.
Šta kaže zakon
Iako snimak na kojem sam bila ja nije napravljen u svrhu bili kakve iznude ili ucjene i sa priličnom sigurnošću mogu reći da moj tadašnji partner niti u jednom trenutku nije želio da me povrijedi, pravnik Filip Novaković mi je objasnio da ovakvo postupanje nije prekršaj, nego da se tu radi o nizu krivičnih djela koja različiti krivični zakoni u Bosni i Hercegovini prepoznaju i sankcionišu.
Novaković naglašava da osoba koja snima bez pristanka drugu osobu, a naročito ako se radi o intimnom odnosu, i zatim takav snimak objavi, može istovremeno izvršiti više krivičnih djela – od neovlaštenog tonskog ili optičkog snimanja, preko neovlaštenog objavljivanja snimaka, pa sve do zloupotrebe spolno eksplicitnog sadržaja, te da sankcije variraju, ali se kreću od novčanih kazni do višegodišnjih kazni zatvora, a u posebno teškim slučajevima i do deset godina. Dakle, radi se o ozbiljnim povredama zakona i ljudskih prava, koje zakonodavac tretira kao krivična djela, a ne kao obične prekršaje.
„Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine i Krivični zakon Brčko distrikta imaju slične odredbe o neovlaštenom prisluškivanju i neovlaštenom optičkom snimanju, gdje su kazne strože nego u Republici Srpskoj i mogu ići i do tri godine zatvora, a za službena lica do pet godina. Međutim, posebno značajna razlika jeste što Federacija Bosne i Hercegovine i Brčko distrikt poznaju krivično djelo zloupotrebe snimke spolno eksplicitnog, odnosno pornografskog sadržaja. Ovo je djelo u javnosti poznato i kao „osvetnička pornografija“ i obuhvata situacije kada se bez pristanka učini dostupnim trećem licu spolno eksplicitni snimak, čak i ako je snimljen uz saglasnost, ali isključivo za privatnu upotrebu. Krivično je kažnjivo i stvaranje lažnih ili preinačenih snimaka spolne prirode koji se predstavljaju kao stvarni. Ako je snimak objavljen putem interneta ili na način da postane dostupan široj javnosti, propisana je i stroža kazna, koja može iznositi od šest mjeseci do pet godina zatvora.
Krivični zakonik Republike Srpske predviđa djelo neovlaštenog prisluškivanja i tonskog snimanja, kojim se kažnjava svako snimanje razgovora ili izjave koja nije namijenjena počinitelju. Također, predviđeno je i krivično djelo neovlaštenog fotografisanja, koje obuhvata pravljenje fotografskog, filmskog ili drugog snimka neke osobe ili njenih prostorija bez saglasnosti, a posebno ako se takav snimak daje ili pokazuje trećim licima. Sankcije se kreću od novčanih kazni do jedne godine zatvora, a za službena lica koja zloupotrebe svoj položaj predviđene su strože kazne. Pored toga, u Republici Srpskoj postoji i djelo neovlaštenog objavljivanja i prikazivanja tuđeg spisa, portreta i snimka, koje sankcioniše svako objavljivanje tuđih ličnih dokumenata, fotografija, snimaka ili video-zapisa bez pristanka. Ovo djelo je posebno značajno jer predviđa kazne i do dvije godine zatvora, a u težim oblicima – ako je djelo učinjeno prema članu porodice, radi narušavanja ugleda, ili ako nastupe teže posljedice – kazne mogu biti i do deset godina zatvora. To znači da žrtve u Republici Srpskoj imaju znatno užu i slabiju pravnu zaštitu, jer se njihova situacija može podvesti samo pod opšte odredbe o neovlaštenom objavljivanju snimaka, što u praksi ne obuhvata sve oblike seksualiziranog digitalnog nasilja. Time nastaje pravna praznina koja dovodi do nejednake zaštite građana u različitim dijelovima države,“ – pojašnjava Novaković.
On ohrabruje žrtve da se u ovakvim situacijama obrate policiji ili nadležnom tužilaštvu i prijave krivično djelo, čime se pokreće krivični postupak u kojem će organi gonjenja istražiti slučaj i eventualno mogu podići optužnicu protiv počinitelja.
„Tokom krivičnog postupka, žrtva može iskoristiti pravo da postavi imovinsko-pravni zahtjev, ukoliko je pretrpjela štetu – bilo materijalnu, kao što je trošak liječenja ili gubitak prihoda, ili nematerijalnu, poput povrede časti, ugleda i duševnih bolova. Ako se o naknadi štete ne odluči u krivičnom postupku, žrtva uvijek može pokrenuti parnicu pred građanskim sudom i tražiti naknadu štete u posebnom postupku. Pored toga, u toku krivičnog postupka žrtva ima status oštećenog, što podrazumijeva niz procesnih prava – od mogućnosti davanja prijedloga i postavljanja pitanja, do toga da bude obaviještena o toku postupka. Dakle, pravna zaštita je dvostruka: kroz krivični postupak, koji ima za cilj sankcionisanje počinitelja, i kroz građanski postupak, koji je usmjeren na nadoknadu štete i zaštitu ličnih prava žrtve,“- govori on.
Dovršavajući ovaj tekst, osjećam određeno olakšanje. Kada je nešto na papiru, stičeš dojam da se desilo nekome drugom. Pomalo me obuzima i zadovoljstvo jer se nadam se da će ovo iskustvo biti korisno svima onima koji su prošli kroz nešto slično i koji su ucjenjivani zbog toga što neko posjeduje eksplicitan sadržaj koji na bilo koji način kompromituje njihovu intimu, navike, seksualnu orijentaciju ili bilo šta drugo.
I nemojte one koji vam se povjere pitati za detalje i tražiti krivca u njima. Vama je to samo pornografija, njima trauma za cijeli život.