Ilustracija: Freepik
„Nebesa su se otvorila i pojavila se ognjena svjetlost velikog sjaja te prožela cijeli moj um, i zapalila cijelo moje srce, i cijela prsa […] Bila sam toliko pritisnuta težinom vlastitog tijela da se nisam mogla pomaknuti, već sam tako ležala danju i noću, preplavljena snažnim bolovima“, riječi su kojima njemačka benediktinka, spisateljica, travarka i skladateljica Hildegarda iz Bingena opisuje neke od svojih mističnih vizija.
Piše: Tihana Bertek
Na temelju tih iskaza, koji se pojavljuju u njezinom iluminiranom rukopisu Scivias i nekim drugim djelima, britanski povjesničar znanosti i medicine Charles Singer retrospektivno je dijagnosticirao Hildegardu, zaključivši da se radilo o – migrenama. Naime, njezine vizije, prikazane na iluminacijama u knjizi, obiluju zvjezdastim i nazubljenim oblicima, blještavim svjetlima, koncentričnim krugovima i drugim motivima koje je Singer interpretirao kao manifestacije aure – niza simptoma (najčešće vizualne prirode) koji prate migrenu. Iako je u svoje vrijeme uživala veliku popularnost, Singerova dijagnoza Hildegarde u međuvremenu je doživjela i kritike, no uzroci migrene gotovo da su nam jednako misteriozni danas kao i prije stotinjak godina.
Riječ migrena, kako navodi Patricia Solbach, podrijetlo vuče od grčke riječi hemikrania, što znači „pola glave“ – riječ je, naime, o pulsirajućoj glavobolji koja obično zahvaća jednu stranu glave. Napadu migrene u pravilu prethode promjene u krvnim žilama mozga, no važnu ulogu imaju i živčani i kemijski procesi, kao i različiti okidači iz okruženja (stres, prehrana, nesanica itd.).
Za razliku od glavobolje – što je opći pojam za bol u glavi – migrena je kompleksno neurovaskularno stanje s karakterističnim napadima glavobolje praćenim mučninom, povraćanjem, osjetljivošću na svjetlo i zvuk itd. U razvoju migrene značajnu ulogu igra i genetika: ako roditelj ima migrenu, rizik da će je i dijete imati iznosi oko 50 %.
Svoje cjeloživotno iskustvo nošenja s migrenom opisala je književnica Joan Didion u eseju “In Bed”, ističući i društvenu stigmu koja je pratila njezina mučna stanja: „Činjenica da jedan ili dva dana u tjednu provodim u gotovo nesvjesnom stanju, činila mi se poput kakve sramotne tajne, dokaza ne samo kemijske inferiornosti već i svih mojih negativnih stavova, neprijatnih raspoloženja, pogrešnih misli.“ Svi koji imaju migrenu, pojasnila je Didion, ne pate samo od bolnih napada već i od šireg uvjerenja da su na neki način sami „krivi“ za svoje stanje. Većinu 19. stoljeća, pa i dio 20., migrena se povezivala s neurotičnim ženama koje nisu u stanju nositi se sa stresom svakodnevnog života, pa su u tom smislu same izazvale to što im se događa.
Prema statistici WHO-a, migrena je jedan od najraširenijih poremećaja na svijetu. Epidemiološki podaci pokazuju da je prevalencija migrene u općoj populaciji oko 14 %, no treba istaknuti da postoji i značajan broj nedijagnosticiranih pacijenata_ica. Kako nadalje navode Mahović, Bračić i Jakuš, migrena je nedovoljno dijagnosticirana i liječena, zbog čega osobe s migrenom trpe značajnu bol uz smanjenu kvalitetu života. Naime, „više od polovice osoba s migrenom ima toliko intenzivne glavobolje koje zahtijevaju mirovanje, a tri četvrtine imaju poteškoće s dolaskom na posao ili normalnim funkcioniranjem tijekom napadaja.“ Uz to, migrena je često povezana i s komorbiditetima koji dodatno smanjuju kvalitetu života (npr. astma, anksioznost ili depresija), kao i s povećanim rizikom od kardiovaskularnih bolesti.
Kliničke faze migrene (iz: Maristela Stojić: “Klinička slika migrene”)
To potvrđuje i jedna od naših sugovornica, Mirna (36), koja kaže da su migrene jako utjecale na njezino svakodnevno funkcioniranje. “Fizička aktivnost mi je bila skoro pa nemoguća, a psihički me uništavalo”, priznaje. Naša druga sugovornica, Dunja (40), otkriva da migrene ima cijeli život, a “najranija uspomena na jaku migrenu, zbog koje nisam mogla u školu, je kad sam imala 8 ili 9 godina.”
Iako je riječ o vrlo raširenoj bolesti, ona je u isto vrijeme nevidljiva, odnosno u potpunosti ovisi o subjektivnom iskazu pacijenta_ice – koji se često uzima sa skepsom (posebno ako uzmemo u obzir rodnu pristranost u medicinskoj dijagnostici). Dijagnoza se postavlja na temelju opisa simptoma i isključenja drugih uzroka (primjerice, neurolog_inja će vas poslati da obavite MR, EEG, color doppler vratnih žila, oftalmološki pregled itd.). Tek kad su ostali uzroci isključeni, na temelju opisa simptoma možete dobiti dijagnozu migrene.
Naravno, u hrvatskom zdravstvenom sustavu taj proces često traje jako dugo (recimo, ja ga nikad nisam dovršila jer me naprosto izmorilo čekanje na pretrage, a napadaji migrene u tom su mi periodu bili relativno podnošljivi, stoga sam se odlučila oslanjati na ibuprofen – što nije uvijek učinkovito). Međutim, bez dijagnoze specijalista_kinje, jedina terapija koju možete dobiti su analgetici ili nesteroidni protuupalni lijekovi.
Problem sa subjektivnim navođenjem simptoma, kako objašnjava Joanna Kempner, autorica knjige Not Tonight: Migraine and the Politics of Gender and Health (2014.), u tome je što osobe čiji se simptomi ne mogu objektivno potvrditi često nailaze na nevjericu i sumnju medicinskog osoblja, poslodavaca i bliskih osoba. Bol je teško komunicirati, piše Kempner, jer je nevidljiva i nemoguće ju je kvantificirati. “Iako se liječnici odavna slažu da migrena postoji, njezina se ozbiljnost i društveni i kulturni značaj osporavaju”, navodi autorica. Posljedično, osobe koje se žale na migrenu često su okrivljavane, utišavane ili naprosto ignorirane.
Jedna od specifičnosti migrene je to što pogađa znatno više žena nego muškaraca – konkretno, 3 puta više. U dobnoj skupini od 35 do 45 godina, ističu Martin i Lipton, migrena se javlja kod 25 – 30 % žena i samo 6 – 8 % muškaraca. Razlike među spolovima, navodi se u pregledu istraživanja iz 2018., upućuju na to da spolni hormoni imaju značajnu ulogu u razvoju migrene.
Prvo istraživanje odnosa između hormonalnih promjena i migrene objavljeno je 1972., kada je uočeno da pad razine estrogena djeluje kao okidač za napadaj migrene. Budući da se najveći pad razine estrogena događa netom prije menstruacije, ne čudi da se kod velikog broja žena migrena javlja upravo u tom dijelu ciklusa. Nekoliko dana prije menstruacije razina estradiola (op.a. glavni i najaktivniji oblik estrogena) naglo pada, a kod žena sklonih migrenama taj je pad još izraženiji. Osim toga, promjena u razini estrogena može smanjiti aktivnost serotonina u mozgu, što također može izazvati ili pojačati simptome migrene.
U prilog “estrogenskoj teoriji” govori i činjenica da su simptomi migrene kod mnogih žena izraženiji tijekom puberteta, trudnoće ili perimenopauze, kada razina hormona najviše fluktuira, kao i kod žena koje uzimaju kombiniranu hormonsku kontracepciju, koja smanjuje prirodnu razinu estrogena u tijelu.
Dinamika migrene tijekom života kod muškaraca i žena (iz: Maristela Stojić: “Klinička slika migrene”.)
Nakon menopauze, kada se razina hormona stabilizira, učestalost migrene ima tendenciju opadanja; međutim, kako navodi Jelena M. Pavlović, prevalencija migrene unutar pojedinih faza menopauze još je uvijek nedovoljno istražena i malo se zna o mogućim mehanizmima putem kojih promjene spolnih hormona utječu na povlačenje simptoma migrene nakon menopauze.
Kada je riječ o spolnim hormonima, zanimljivo je spomenuti i da je, kako navode Pringsheim i Gooren, kod transrodnih žena koje uzimaju hormonsku terapiju prevalencija migrene 26 %, dakle vrlo slična onoj cis žena (25 %), dok je kod muškaraca značajno manja – 7,5 %.
Prema nekim procjenama, menstrualna migrena pogađa između 20 i 25 % žena koje pate od migrene u općoj populaciji. Urednici knjige The Headaches, svojevrsne enciklopedije glavobolja, smatraju da je taj udio i veći – oko 50 %. Dapače, zbog većeg intenziteta boli i duljeg trajanja simptoma, kao i zbog toga što je menstrualne migrene teže liječiti, one se danas smatraju zasebnim medicinskim poremećajem.
I neke od naših sugovornica uočile su poveznicu između migrene i ciklusa. “Posebno sam osjetljiva za vrijeme PMS-a, a češće ljeti za vrijeme vrućina”, navodi Nirvana (39), dodajući da se treba držati podalje od alkohola i šećera, koji joj nerijetko pogoršaju stanje. I Mirna (36), čiji su napadaji također češći i jači ljeti, navodi da joj se oni uglavnom javljaju prije ili tijekom menstruacije.
Iako migrene same po sebi u pravilu nisu opasne (“To što nitko ne umire od migrene nekome tko je usred napada djeluje kao okrutan blagoslov”, piše Joan Didion), one mogu znatno narušiti kvalitetu života. Osim toga, neurologinja Arijana Lovrenčić-Huzjan ističe da je migrena “povezana s vaskularnim bolestima te predstavlja jedan od najčešćih nekonvencionalnih čimbenika rizika za nastanak moždanog udara u mladih žena.”
Migrena ima i značajan utjecaj na radnu sposobnost, kao i na neplaćene sate i slobodno vrijeme. Kako objašnjava Kempner, uz nepredvidive napade migrene, teško je išta planirati, što potvrđuje i naša sugovornica Julija, inače freelancerica, koja je zbog učestalih migrena 2023. godine izgubila puno klijenata_ica. Slično se ponovilo i prošle godine, kaže Julija, iako ovaj put nije toliko utjecalo na njezin poslovni život jer radi nešto drugačije poslove nego tada.
“Imam sreće što danas radim poglavito s ljudima koji razumiju da se radi o kroničnom neurološkom poremećaju, a ne glavobolji. No socijalno, iznimno je teško predočiti ljudima da ne mogu samo popiti tabletu i biti dovoljno dobro za druženje. Zbog tog nerazumijevanja odnosi propadaju jer osoba s druge strane misli da otkazuješ pod izlikom migrene, da ne poštuješ njezino vrijeme ili da ti nije dovoljno stalo da se pregaziš za nju. Migrena, dakle, može poremetiti i bioritam, i financije, i ključne osobne odnose”, objašnjava Julija.
I sama sam nedavno, nakon dugo vremena, morala izostati s posla zbog migrene, što je bio jedan od triggera za ovaj tekst. Svjesna sam da sam privilegirana što sam mogla ostati kod kuće taj dan, jer nisu sva radna mjesta takva da to omogućuju, a ni poslodavci često nemaju razumijevanja. Svjesna sam da “imam migrenu” kao isprika za odsustvo s neke aktivnosti ili odgađanje nekog zadatka zvuči prilično neuvjerljivo – iako mi je, u većini slučajeva, i najmrskiji zadatak draži od osrednje migrene.
Što se tiče terapije, ako se migrena javlja rijetko, nije jaka i ne ometa svakodnevne aktivnosti, dovoljno je uzimati lijekove koji ublažavaju bol tijekom samog napada – to su, kao što je spomenuto ranije u tekstu, obični analgetici. No, ako su simptomi izraženiji, prepisuju se specifični lijekovi protiv migrene (triptani), a ako su napadi česti ili kronični, preporučuje se preventivno (profilaktičko) liječenje koje smanjuje broj i jačinu napada. Uz farmakoterapiju, plan liječenja može uključiti i nefarmakološke metode liječenja te higijensko-dijetetske mjere i promjene stila života.
U tom smislu, dijagnoza predstavlja važan alat jer, osim što omogućuje pristup određenim lijekovima, ima važnu društvenu ulogu u davanju legitimiteta iskustvima pacijenata_ica. Kako objašnjava Kempner, “sȃm čin imenovanja bolesti od strane liječnika može rezultirati time da se pacijent_ica osjeća prihvaćeno i prepoznato.”
Tri moje sugovornice imaju dijagnozu migrene. Mirna, čija je majka također patila od migrena, dobiva triptane za akutnu fazu, a godinu i pol primala je injekcije profilakse, koje su joj puno pomogle. “Prije profilakse sam bila došla do 15 dana migrene mjesečno, a sada jednom ili nijednom”, navodi. Julija također uzima triptane, koji bi “trebali pomoći i kod drugih simptoma osim same glavobolje, ali reakcije su jako individualne – meni znatno umanje bol, ali ne pomažu kod ostalih simptoma.” Nirvana – čiji napadi nisu više toliko česti (4 – 5 puta godišnje) kao prije, ali traju po tri dana – ima ambivalentan odnos prema tabletama koje uzima: umanje joj bol, ali je jako iscrpe. “Moram preležati, obavezno u mraku i tišini. Obično se sljedeće jutro opet probudim s boli, pa opet tableta i ležanje. Uglavnom, nakon toga mi trebaju 3 – 4 dana da dođem k sebi i počnem opet normalno funkcionirati”, kaže.
Međunarodna klasifikacija glavobolja (ICHD) definirala je mjerljive kriterije za poremećaje glavobolje, što je omogućilo da se dijagnoza migrene postavi pobrojavanjem simptoma koje pacijent_ica ispoljava. Na taj su način dijagnostički kriteriji migrenu učinili “stvarnom”, pretvarajući je u međunarodno priznati skup simptoma, kako piše Kempner.
Danas dominantna neurobiološka paradigma migrene, prema Kempner, pruža legitimitet pacijentima_cama jer uzrok bolesti pronalazi u mozgu, koji predstavlja “opipljivi objekt putem kojeg se simptomi mogu objasniti” i taj retorički zaokret omogućuje da se izbjegne sugestija osobne odgovornosti za migrenu. Ipak, stvari nisu tako jednostavne, jer se unatoč tome mnogi (ili, točnije, mnoge) još uvijek bore s time da drugi njihove poteškoće shvate ozbiljno te se susreću s različitim preprekama i nerazumijevanjem.
Iako je, dakle, migrenu učinio “objektivnom” bolešću, neurobiološki okvir “reducira kompleksno i slojevito stanje na puke biološke mehanizme” (pri čemu se podilazi farmaceutskoj industriji, dodaje Kempner), zanemarujući pritom šire društvene, psihološke i druge faktore koji utječu na doživljaj i percepciju migrene, kao, uostalom, i brojnih drugih bolesti (npr. sindroma kroničnog umora).