Foto: Impuls
Na pomen Istočnog Mostara mnogi pomisle da je riječ o jednom dijelu grada u dolini Neretve, a ne o opštini koja faktički postoji već tri decenije. Dijelovi predratne opštine Mostar, koji su usljed ratnih zbivanja i ucrtavanja entitetskih linije postali dio samostalne opštine, čije je zvanično sjedište u selu Gornja Zijemlja, spada među najmanje lokalne zajednice u Bosni i Hercegovini.
Piše: Miljan Kovač
Popisom stanovništva iz 2013. godine u Zijemlju je popisano 257 stanovnika, a na izborima ih je glasalo oko 150. Realno, u selu Zijemlja danas ne prenoći više od 50 ljudi, za druga dva sela ove opštine, Kokorinu i Kamenu, može se reći da su potpuno pusta.
U sjedištu opštine Istočni Mostar ne živi čak ni načelnik opštine, niti su živjeli njegovi prethodnici na toj funkciji. Iako se u centru sela nalazi objekat opštinske uprave, njeno stvarno sjedište je u oko 30 kilometara udaljenom Nevesinju.
Čak je i na zvaničnoj stranici Saveza opština i gradova Republike Srpske, kao adresa opštine Istočni Mostar navedena adresa stare opštinske zgrade u ovoj susjednoj opštini.
Ali nije to najveći problem s kojim se preostalo stanovništvo ovog planinskog mjesta, izuzetne prirodne ljepote, suočava. Problem su loši makadamski putevi i prema Nevesinju i prema Mostaru i to što sem individualne poljoprivrede i stočarstva u Istočnom Mostaru drugog posla nema. Nema ni prodavnice, ni škole, ni ambulante, nema ni urednog vodosnabdijevanja. Ima škola u kojoj nema đaka, ima čak i internet kafe, uglavnom zaključan.
Još kilometar asfalta
Ali da ipak ima nade i života, optimističan je načelnik opštine Božo Sjeran.
„Naravno da ima, ljudi ovdje dosta žive od svoga rada, bave se poljoprivredom i stočarstvom. Ko hoće da radi, može da živi ovdje. Ono što nedostaje jeste ta infrastruktura. To su naravno put prema Nevesinju i prema Mostaru“, kaže Sjeran.
Foto: Impuls
Ali i to će se vjeruje ubrzo popraviti, jer ostalo je još 5-6 kilometara neasfaltiranog puta prema Nevesinju, pa da se i u ovu opština konačno može doći asfaltom.
A ove godine je, kaže načelnik, uz pomoć Vlade RS asfaltirano čak dva kilometra, uskoro će još jedan.
Ako se ovim tempom bude asfaltiralo, neće tim putem imati ko putovati, jadaju se mještani koji ne žele da im pominjemo ime. Uglavnom stariji ljudi. A bilo je, pričaju nam, šanse da se nakon rata, kada je ovdje bilo puno više stanovništva i onog domaćeg i onog izbjeglog iz doline Neretve, taj narod zadrži, samo da je bilo više volje. Postoje ovdje i odlični prirordni potencijali, ne samo za poljoprivredu i stočarstvo, nego i za razvoj turizma. Nažalost, Zijamlje je nakon rata služilo samo za izvlačenje šume kojom je ovaj kraj bogat, a od čega su stanovnici imali najmanje koristi.
Foto: Impuls
Pariz, Zagreb, Zijemlje
„Mogao je ovaj put biti pozlaćen, a ne asfaltiran“, kaže mještanin Vojo Vučić. Podsjećajući koliko je drveta s ovog područja odvoženo prije rata prema Mostaru, a poslije prema Nevesinju, on je jedan od rijetkih Zijemaljaca koji je spreman otvoreno prozvati krivce za stanje u kome se ovo mjesto, odnosno opština, nalazi.
„S dobrim ljudima može se sve, a s ovakvim na vlasti koje sada imamo, nećemo imati ništa. Ja bih se prvo stidio pa ovo nazvao Istočni Mostar. To su sela malo udaljena. I to su oni samo radi para tako nazvali. Ovdje, ovim jadnim ljudima kojima je potrebno, dotjeraju po vreću brašna pred izbore i to je to… Kakav Istočni Mostar, avionom treba pola sata do Mostara“, kaže Vojo.
On je ipak odlučio da se prije tri godine vrati iz inostranstva i nastavi život u rodnom mjestu. Živio je svuda po Evropi, ne krije ni da je bio s „obje strane zakona“, ali je tamo ipak pošteno okončao radni vijek. Najviše je živio u Parizu.
„Privukla me moja rodna gruda, gdje sam rođen. Stara poslovica kaže: Veliki ljudi umiru gdje su navikli. I povuklo me, a mogao sam slobodno da ostanem i da živim i u Parizu“.
Vojo Vučić, foto: Impuls
I nije toliko čudno što je Vojo, koji je u Zijemlju rođen, odlučio da se vrati.
Stojanka Jurak je prije par godina ostavila Zagreb u kome je provela radni vijek, da bi u Zijemljima živjela s Vojom. Upoznali se preko društvenih mreža, a za ovo mjesto nadomak vrhova planine Velež je prvi put od njega čula.
Došla na njegov poziv i ostala. Priča kako je došla do Mostara u gluvo doba noći, jedva objasnila taksisti gdje treba da je odveze, jer je ime sela bila zaboravila. Mobilne i internet veze u Zijemlju bile su lošije nego sada.
Svidjela joj se priroda, prije svega, a i sama je, ističe, dijete sa sela iz okoline Dervente. Nije se bilo teško navići, iako su u ovom selu ipak specifični uslovi života.
„Ja sam isto rođena na selu. Seljačko dijete, badava što sam ja radila u Interkontu 15 godina, onda kada je rat došao prešla sam u Palas, na Zrinjavac, tamo sam radila, tu sam mirovinu zaradila. Meni je ovdje lijepo. Odem ja u Zagreb ima tri mjeseca, a ona gužva, udari u ovog, udari u onog, a ja kažem, bože, baš je lijepo na selu, mir, ljudi su tu jako dobri“, priča Stojanka.
Stojanka Jurak; foto: Impuls
Vode ima, osim kad je najpotrebnija
Istina, u Istočnom Mostaru, zaista nema gužve, jer nažalost, stanovnika je sve manje. Ali i pored tog mira koji je zavoljela, Stojanka ističe da postoje stvari s kojim se nikako ne može pomiriti.
„Najviše mi smeta što vode nema. To je zbilja sramota, to nije u 16. stoljeću tako bilo, kako vele za vrijeme Franje Tahija. Vode po ljeti nema, nemaš se čim oprati, tu je gustrijerna (čatrnja, cisterna, op.aut.) ja to ne mogu, ja sam čak išla dermatologu zbog toga, nisam naučila na to. Onda malo dođe vode, pa nema…“, žali se ova pridošla Zijemaljka.
Žale se i drugi, iz nepoznatog razloga, rijetko ko javno. Seoski vodovod postoji, ali ljeti kažu kao da ga nema, cijevi loše, ispucale. Snalaze se kako znaju i umiju. Onima koji žive od stočarstva to predstavlja poseban problem. Često, kažu, uz gorak osmijeh, stoka ima prioritet, kada dođu sušna ljeta i nestane vode.
Najteže je starijim ljudima, a takvih je ovdje najviše. Ako nemaju nekog mlađeg da im pomogne, teško će i do vode doći, o zdravstvenoj zaštiti da i ne govorimo. Do Doma zdravlja mora se u Nevesinje, opet makadamom. Sreća da bar put prema Nevesinju redovno održavaju i u zimskom periodu čiste.
„Put prema Mostaru se slabije čisti, malo su tu zatajili“, žali nam se osamdesetogodišnji Milorad Vučić.
I on je ovdje rođen, a radni vijek proveo radeći u mostarskom „Sokolu“ i kuću napravio u Bijelom polju, nadomak Mostara. Fino se živjelo, kaže, školovao dva sina. Početkom rata se s porodicom vratio u Zijemlje. Za mlade kaže uvijek ima života, lakše je, ali ovdje svima teško.
Foto: Impuls
Daleko od svih
„A da vam kažem nešto – mi, ovaj Istočni Mostar i ovo Zijemlje niti smo pripali Nevesinju, ni Mostaru ni Konjicu. Našli smo se u jednoj tromeđi, đe je udaljeno sve 30, 40 kilometara od gradova. I onda moreš misliti kada moraju djeca u Nevesinje u školu. Nije lako“, kaže Milorad, koji živi u rodnoj kući sa sinom, snahom i unučadima.
Iako se s nostalgijom sjeća mladosti, danas je kaže ipak lakše i na selu.
„Mladome čovjeku ima života, ko je mlad, pun života, pun elana. Danas nije više ono naše staro doba, kada sam vuk’o na saonama na drvenijem kolima. Danas je sve motorizovano, traktori, auta, ali je nažalost, zapuštano ovo mjesto. Je li to do rukovodstva? Ne znam šta bih vam rekao. Nešto ima ljudi mlađih, jedni idu u policiju, jedni u vojsku, nemaju drugoga zaposljenja. Ovdje je nekada radilo šumarstvo. Bila je prodavnica, bila je škola…“
Foto: Impuls
Za razliku od seljana s kojima smo razgovarali, načelnika koji je ove godine treći put izabran na tu funkciju, ipak ne napušta optimizam.
„Situacija u Istočnom Mostaru je ista kao i u regionu, mladi odlaze iz većih gradova, a kamoli neće odavde. Uglavnom i dolaze, vraćaju se. Imamo dosta ljudi, koji ostaju ovdje da se bave poljoprivredom“, tvrdi Sjeran.
Mi te mlade tokom posjete Istočnom Mostaru nismo sreli. Što ne znači da ih nema, ali u školama, na fakultetima, firmama, daleko od rodnog sela.
Sve manje ih je, tvrde naši sagovornici, koji i ljetne raspuste ovdje provode.