Foto: Sanja Knežević
Žene u Bosni i Hercegovini se nalaze između borbe za definiciju femicida u Krivičnom zakonu i najveću moguću kaznu za nasilje u porodici ili ubistvo i, s druge strane, molitelja ili klečavaca koji molitvom na javnim mjestima traže zabranu abortusa, čednost žena i autoritet muškarca u porodici.
Piše: Rubina Čengić
Dok aktivistkinje skupljaju potpise na peticiju kako bi mogle vršiti pritisak na parlamentarce, javne molitve se u BiH najčešće odvijaju u Mostaru, na Trgu branitelja ili drugdje, svake prve subote u mjesecu (kao u više od 20 gradova u Hrvatskoj gdje nerijetko dolaze i molitelji iz Poljske). Među organizatorima se javno ističe Udruga „Marijini ratnici“ iz Mostara (istoimena djeluje i u Splitu), a izuzetak od subotnjih je bila 40-dnevna molitva od 5. marta do 13. aprila 2025. ispred Sveučilišne kliničke bolnice Mostar. Saglasnost za ovu molitvu, čiji organizatori su Inicijativa 40 Dana za Život Mostar, dala je uprava Bolnice, MUP-a HNK, Ministarstva zdravstva u Vladi HNK i u Vladi FBiH. Niko do njih nije odgovorio na pitanje da li su prije odobrenja izvršili procjenu rizika.
Sama, ali ne i usamljena
Neslaganje s ovom akcijom u Mostaru javno je izrazila profesorica iz mostarske Gimnazije Ubavka Prusina.
„Bio je to način da izrazim svoj građanski stav. Otišla sam tamo za 8. mart, taj Dan žena koji slavimo od kada znam za sebe i za mene je to bila prilika da skrenem pozornost i da malo motiviram javnost jer smatram da je danas položaj žena u društvu mnogo gori nego je bio – imamo nasilje, mizoginije, neravnopravnost čak i u obitelji i sve se to dešava u tajnosti, o njemu se ne zna, žene ne govore o tome, ni muškarci, djeca pate i sve to bez obzira na sve te udruge koje mole. Ja mislim da su te udruge vještačke, a mi smo se već izborile za naša prava na izbor i ne može nam ih sada neko osporavati“, kaže Prusina i pojašnjava da „iako je tamo bila sama – nije bila usamljena“.
„Nisam se osjećala sama jer znam da su iza mene mnoge žene, one koje ne mogu ili ne smiju reći što misle, one koje su drugačije vjere ili nacije, koje žive u sredinama gdje se njihov glas ne čuje, one koje ne smiju doći, mlade žene koje nemaju razvijenu svijest o tome ili čak i ne razumiju u kom pravcu sve to ide i nisam se osjećala ni sama ni usamljena. Baš sam osjećala da imam pravo da stojim tu ispred njih u ime svih tih žena“, kaže Prusina. Napominje da je među moliteljima vidjela svoje susjede, cijele porodice s djecom, neke svoje bivše učenice s kojima bi, kaže, voljela razgovarati o toj akciji.
Ubavka Prusina, ustupljena fotografija
Branitelji ljudskih prava smatraju da je ovakvo okupljanje ispred bolnice „institucionalno odobreni oblik nasilja nad ženama“.
„Sve oko tog okupljanja je sporno. Odobrenje bolnice da se molitvena skupina 40 dana okuplja u njihovom dvorištu, javna podrška rukovodstva i osoblja bolnice ideji da se ženama ograniči pravo na raspolaganje vlastitim tijelom i pravo na izbor, to da se već mjesecima kapelica u Bolnici koristi za okupljanje i molitve ove grupe koja propagira stavove protiv abortusa, pa sve do toga da su svi nivoi odgovornih institucija upoznati s tim i ne poduzimaju ništa znači institucionalno saučesništvo i jasno vidljiv uticaj retrogradnih politika i ideologija. Kada bolnica i policija ne prepoznaju ovakav vid molitve kao uznemiravanje i simboličko nasilje i, ne samo da ne reaguju, nego i dozvole i podrže takvo okupljanje, to nam može govoriti da su ove institucije u službi ideologija, a ne zakona“, upozorava Željka Umičević iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka.
Željka Umičević, foto: Dejan Rakita
I iz Udruženja Glas žene iz Bihaća, čije članice su skupljale potpise na peticiju sa zahtjevom da femicid bude ugrađen u Krivični zakon Federacije BiH, u ovim molitvama na javnim mjestima vide opasnost za prava žena.
„Mi te molitve vidimo kao ugrožavanje ženskih ljudskih prava jer svako ima pravo da odluči hoće li imati djecu ili neće. To su antirodni pokreti koji su se pojavili odnekud i nije mi jasno zašto vlasti šute. Ako dođu kod nas u Bihać mi ćemo organizovati kontraproteste“, kaže Enisa Raković iz Glasa žene.
Enisa Raković, foto: kkd.ba
To je pitanje društvene brige
Sociolog i istraživač antirodnih pokreta i politika Roman Kuhar s Filozofskog fakulteta u Ljubljani naglašava da ovaj oblik propagande zahtjeva višeslojni odgovor.
“Dok su na čelu otpora žene čija su prava direktno pogođena, posebno u vezi s reproduktivnim izborima, šire društvo, uključujući institucije demokratije, treba da reaguje i preduzme korake u zaštiti jednakosti i ljudskih prava. Ovo nije samo pitanje za žene, već pitanje društvene brige koja utiče na principe demokratije, jednakosti i ljudska prava. Institucije odgovorne za očuvanje ovih vrijednosti—bilo da se radi o politici, obrazovanju ili religiji—moraće aktivno štititi prava svih ljudi, ali da pri tome obezbjede da jednakost ne bude podrivana političkom ili vjerskom propagandom, odnosno moraju tražiti balans između prava na okupljanje, prava na izražavanje vjere i činjenice da smo kao društvo obavezani jednakošću prava za sve što znači da lične vrijednosti pojedinca ne mogu biti opravdanje za diskriminaciju, nasilje ili isključivanje drugih”, kaže Kuhar i naglašava da “i unutar vjerskih institucija postoji prostor za unutrašnju kritiku jer su neki vjerski glasovi već doveli u pitanje ovakve akcije”.
Roman Kuhar, foto: Wikipedia
Umjetnica iz Splita Arijana Fridrih Lekić već neko vrijeme svake prve subote u mjesecu odlazi na jedno od mjesta u Hrvatskoj gdje se okupljaju molitelji i, paralelno s njihovom molitvom, drži svoju „tihu misu“, performans u kom izražava nezadovoljstvo klečanjem na javnom mjestu pri čemu nerijetko bude žrtva nasilja.
„U pojavi klečavaca/molitelja sporne su molitve koje direktno zagovaraju podređenu poziciju žene. To naravno nije nužno nakana ljudi koji se tamo okupljaju, ali na primjeru Poljske i Hrvatske vidimo da su oni za to i plaćeni od strane ekstremno desnih lobističkih interesnih grupacija koje uključuju i političare s ekstremne desnice. Metoda kojom se koriste, takozvana molitva, vrlo je učinkovita zbog velikog broja vjernica i vjernika u našim zemljama, pa tako i u Mostaru. No ni vjernici ni građani, dok im se ne objasni da je to samo metoda ili kazalište koje na izuzetno učinkovit način priprema teren za promjene zakona ili referendume, ovisno o državi, neće vidjeti ništa sporno u tome da se muškarci mole. Ono što žene trebaju primjetiti jeste da su u toj predstavi i same drugotne jer ne smiju moliti s muškarcima, nego stoje sa strane i podržavaju ukidanje vlastitih prava“, pojašnjava Fridrih Lekić za Impuls i naglašava da glavna podrška moliteljima dolazi od poljske fondacija Ordo Iuris, od američkih fondacija koje te aktivnosti koordiniraju i financiraju, ali i od domaćih političara desne provenijencije.
„Pa u Hrvatskoj Vladi je Domovinski Pokret, ekstremno desna stranka i manjinski partner, kao prvi zahtjev iznio deratifikaciju Istanbulske konvencije. Nisu uspjeli, ali i dalje stoje čvrsto pri stavu da se taj dokument ukine. Utjecaj im je onoliki koliki je otpor. U Poljskoj su žene umirale nakon njihove lobističke kampanje koja je na vlast dovela ekstremnu desnicu koja je zabranila abortus čak i kada je život trudnice ugrožen. Vjerujem da smo baš iz tog poljskog iskustva mi u Hrvatskoj naučili da je otpor itekako bitan“, kaže Fridrih Lekić i naglašava da plan s moliteljima uključuje i Austriju i Mađarsku.
Arijana Fridrih Lekić, foto: Žaklina Antonijević
Kuhar smatra da pojedinci među moliteljima možda iskreno veruju u ono što rade i smatraju to ličnom, privatnom vezom s Bogom, ali…
“Javna priroda ovih akcija sugeriše dvostruku svrhu – ove molitve su dio šireg vjerskog izraza, ali, s druge strane, funkcionišu kao organizovani performansi i sredstvo za promociju specifične političke agende. Ove grupe ne mole se samo zbog lične utjehe, već učestvuju u javnim demonstracijama koje imaju za cilj da utiču na javno mnijenje i politiku. Performansi često služe kao alat u strategiji anti-gender pokreta koji se pod maskom vjerskih i moralnih vrijednosti zalaže za povratak tradicionalnim društvenim strukturama promovišući autoritarnu, anti-egalitarnu agendu”, kaže Kuhar.
Pravni ekspert Dejan Lučka upozorava da je pravo na okupljanje dozvoljeno Ustavom BiH kao i međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava poput Evropske konvencije o ljudskim pravima ili Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima kao i domaćih propisa, ali…
“Kada se okupljanja vrše u krugu bolnice ona mogu da narušavaju prava pacijentkinja, da ih uznemiravaju, stvaraju atmosferu stigmatizacije i generalno mogu imati negativne posljedice na njihovo fizičko i mentalno zdravlje. Pacijentkinje koje dolaze u bolnicu često su ranjive i potrebna im je privatnost i mir. Kod žena koje dolaze u bolnicu zbog ginekoloških intervencija, uključujući abortus, prisustvo osoba koje ih posramljuju ili ih implicitno ili eksplicitno nazivaju ubicama može predstavljati oblik psihičkog nasilja, uznemiravanja i povrede privatnosti. Ukratko rečeno – prisutnost molitvenih grupa koje izražavaju protivljenje prekidu trudnoće može da izaziva osjećaj srama, krivice i uznemirenosti i dodatno pogoršava njihovo emocionalno stanje. Nažalost, ovakvo okruženje može odvratiti pacijentkinje od traženja medicinske pomoći što predstavlja narušavanje njihovih prava i pristupa zdravstvenoj zaštiti. Ispravna stvar koju bi trebalo uraditi u ovom slučaju, prema mom mišljenju, je da se od svih nadležnih aktera preduzmu potrebne mjere kako bi se osigurala zaštita prava pacijentkinja, ali i rad medicinskog osoblja izmještanjem takvih okupljanja iz bolničkog prostora i njegove neposredne blizine“, kaže Lučka i napominje da nadležni moraju dozvoliti takva okupljanja, ali na drugim dozvoljenim mjestima i štititi ih kako bi ispoštovali standarde ljudskih prava u oblastima sloboda izražavanja i okupljanja.
To je zloupotreba molitve
Jedan od onih koji dovodi u pitanje ove akcije jeste bosanski franjevac, teolog i publicist Drago Bojić koji kaže da „javne molitve nisu u duhu evanđelja i da ih molitelji na trgovima i ispred bolnica zloupotrebljavaju i koriste u političke svrhe kako bi ostvarili političke ciljeve“.
„Molitelji na trgovima i ispred bolnica zloupotrebljavaju molitvu, koriste je u političke svrhe kako bi ostvarili političke ciljeve. Ako tu praksu promatramo iz perspektive vjere, riječ je o banalizaciji vjere i duhovnosti. Ako javne molitve gledamo iz perspektive sekularnog društva, pogotovo molitve pred bolnicama, to je pokušaj da se suspendira sekularna država i vrednote koje su povezane s njom, a tiču se ljudskih prava i sloboda. Općenito gledano, javne religijske manifestacije, neovisno o tome uz koju se religiju ili konfesiju vežu, relikt su prošlosti, vežu se uz teokratska društva i ugrožavaju temeljne postulate sekularnog društva“, kaže Bojić. Napominje da „pravo na slobodu izražavanja vjere nije apsolutno i ne može se uvijek i posvuda ostvarivati“.
Drago Bojić
U suvremenim demokracijama i slobodnim društvima religija i država su odvojene.
„U slučaju molitelja po trgovima i pred bolnicama to se pravo pervertira i maskira svjetovnim i političkim aspiracijama. Slično je i s drugim javnim religijskim manifestacijama. Sve su one izraz političke religioznosti i želje za dominacijom u društvu“, kaže Bojić i pojašnjava da je Isus iz Nazareta svojim učenicima i slušateljima savjetovao da mole u svojoj sobi, u tajnosti, jer Gospodin Bog zna što im je potrebno.
Aktivistkinja Maja Gasal vidi veći problem – kako je BiH zemlja u kojoj je religija sve više javno prisutna, gdje ljudi više vjeruje vjerskim autoritetima nego samom sebi i gdje se u manjim sredinama ne nudi ništa do okupljanja i druženja unutar zidova vjerskih bogomolja u kojima vjerski lideri samovoljno tumače vjerske knjige, molitelji ili klečavci su samo vrh ledenog brijega.
„Pored zakona koji ženama u BiH daje mogućnost da trudnoću prekinu do 10 sedmice, u javnim ustanovama, dakle tamo gdje se po zakonu o zdravstvenom osiguranju svi liječimo i gdje bismo trebali imati jednak pristup zdravstvenim uslugama, sve češće imamo ginekologe/kinje koji/e se pozivaju na priziv savjesti i ne žele uraditi prekid trudnoće. Dakle, ženama se uskraćuje to pravo dok ne postoji niti jedno pravo koje uživaju muškarci i u kontekstu kog bi se ljekar ili bilo ko mogao pozvati na prigovor savjesti. Mislim da su klečavci samo šlag na tortu, ali mi do njih nismo imali dijalog na ovu temu“, kaže Gasal i naglašava da „pohodi od grada do grada nisu nimalo bezazleni i na njih ne treba gledati kao na nešto što će nestati ako ne obraćamo pažnju“, te da je „važno provjeriti i tok novca za financiranja antirodnih pokreta i politika što klečavci sigurno jesu“.
Maja Gasal, foto: N1
I Lučka smatra da su ta okupljanja politički akt, ali da ih ne bi trebalo zabranjivati s tim da ne bi trebala biti dozvoljena na mjestima kao što je krug bolnice jer se time zadire u prava pacijentkinja.
„Većina okupljanja generalno gledano su uglavnom političkog karaktera, u smislu toga da se politika nalazi svuda oko nas i nije usko vezana za partije i stranačke aktivnosti, nego i za opšte građanstvo. Jasno je i da su ovakva okupljanja politička u svom širem smislu kako se njima izražava stav o zakonski dozvoljenom medicinskom postupku, imaju za cilj da utiču na javne politike i zakone i šalju poruku nadležnima i društvu o (ne)prihvatljivosti abortusa. U ovom slučaju čini mi se da svjetonazori ljudi koji rade u institucijama i njihovi lični stavovi utiču na to da se iz vida u potpunosti gube pacijentkinje i prava koja one imaju. Drugačije rečeno, vrlo vjerovatno postoji nedostatak nepristrasne procjene u balansu prava i pristrasnost prema stavovima okupljenih“, zaključuje Lučka i napominje da u su demokratskim društvima organi vlasti dužni da naprave procjenu proporcionalnosti da li je mjesto i način okupljanja srazmjeran i da li nepotrebno ugrožava prava drugih.
Dejan Lučka
U Publikaciji Zagovaranje zabrane i protivljenje abortusu u Bosni i Hercegovini koju je 2024. godine izdao Sarajevski otvoreni centar stoji da je pitanje abortusa regulisano zakonima u Federaciji, Republici Srpskoj, Brčko distriktu, dok je pravo na seksualno i reproduktivno zdravlje na međunarodnom nivou zagarantovano konvencijama, poveljama i deklaracijom koje je BiH svojim Ustavom dužna poštovati i svoje zakone prilagođavati njihovim odredbama. „Ipak, mogućnosti izvršenja abortusa u BiH nisu jednake u svim kantonima. Zbog te neujednačenosti, žene u Bosni i Hercegovini nemaju jednake uslove za ostvarivanje prava na abortus na zahtjev, jer se mogućnosti razlikuju u kantonima, kao i cijene usluge, koje u javnim zdravstvenim ustanovama variraju od 100 do 400 maraka. Osobe koje zastupaju neke od fondacija i organizacija, odnosno istaknuti pojedinci rade u obrazovanju – njih troje na fakultetima, dok dvije osobe predaju u srednjim školama. Važno je naglasiti da način komunikacije ovih pojedinaca ili organizacija o abortusu nije uvijek direktan niti jasno vidljiv, ali se gradi oko pitanja tradicionalnih vrijednosti, politike nataliteta ili se provlači kroz njihova religijska uvjerenja. Najčešće komuniciraju putem društvenih mreža. One su važne za ovakve organizacije u tolikoj mjeri da je jedno od udruženja i nastalo iz grupe na Facebooku…“, stoji u ovoj Publikaciji.
Čuvari „tradicije“ na krilima femicida – (Ne) ubij bližnju svoju
Umičević napominje da molitve nisu zabranjene, da pravo na slobodu javnog i mirnog okupljanja treba da bude dostupno svima, ali da ne smije postati sredstvo za ideološki ili religijski aktivizam koji ograničava ili obeshrabruje ostvarivanja zakonskih prava.
„Kada se molitva koristi kao sredstvo ideološkog pritiska, posebno prema ženama koje traže zdravstvenu zaštitu na koju imaju pravo, ona prestaje biti religijska praksa i postaje simbolički oblik kontrole, uznemiravanja i zastrašivanja. Molitve i klečanja ispred bolnica nisu neutralni izraz vjere, to je institucionalno odobreni oblik psihološkog nasilja i jasna politička poruka protiv reproduktivnih prava žena, a takva praksa nije kompatibilna s osnovnim principima ljudskih prava, kao ni sa principima sekularne države kakva je, izgleda sve više samo deklarativno, Bosna i Hercegovina“, kaže Umičević.
Društvena briga koja utiče na principe demokratije, jednakost i ljudska prava
Inače, Inicijativa za život je, kako piše na njihovoj web-strani, „ekumenska molitvena pro-life inicijativa za život, a posredno i inicijativa za zaustavljanje abortusa“. Pojašnjavaju da je pokrenuta 2007. godine u SAD-u, a 2014. u Hrvatskoj i u njoj do sada učestvuje preko milion ljudi u preko 1000 gradova u 64 zemlje svijeta, a njihova vizija je „zaustavljanje pobačaja u hrvatskom narodu i spas duša, fokusiranost na dar života koji … zaustavi pobačaj“.
Iz organizacije 40 dana za život Mostar nisu odgovorili na pitanja: šta je cilj masovnih ili zajedničkih molitvi na javnim mjestima; zašto je problem da žene same odlučuju da li žele rađati ili ne; kako odgovaraju onima koji smatraju da je takav oblik molitve zloupotreba religije u političke svrhe, a na telefonski poziv na broj koji je naznačen na facebook profilu javila se ženska osoba i rekla da je to privatni broj.
Slične ciljeve proklamuju i organizacije koje stoje iza profila na društvenim mrežama koji nose imena Mlado sunce, Hercegovina za život…
No klečavci nisu usamljeni u svojim molitvama. Valja podsjetiti da su iz Ženske mreže Ravnogorski pokret poručili da „srpske žene nikada nisu bile ugrožene, nego je to ideja koju im nameće Zapad“, a u javnom prostoru Republike Srpske pojavio se priručnik „Podsticanje vrlina“ za borbu protiv nasilja koji se okreće ka tradiciji i vrlinama dok su sve glasnije organizacije koje se protive abortusu i zagovaraju „tradicionalne vrijednosti“ i protivljenje rodno-osjetljivim politikama koje podrazumijevaju i puna prava pripadnika/ca LGBTIQ+ zajednice.
Novi zakon u RS: Jesmo li propustili šansu za bolju zaštitu žrtava nasilja?
„Bježanjem od borbe smo dobili Gilead“, kaže June Osborn, glavna junakinja „Sluškinjine priče“, romana i tv-serije o zemlji Gilead u kojoj žene služe samo za rađanje, bez prava da uče, čitaju, pišu ili učestvuju u odlučivanju.
Prusina smatra da klečavci najavljuju moguće tektonske promjene protiv kojih se treba boriti.
„Ovo uopšte nije samo ono o čemu oni pričaju, iza toga stoji nešto mnogo više i dugoročno, velika promjena u društvu. Pa u Poljskoj odakle je ovo krenulo su Poljakinje jako razočarane. Rijetki se poput Drage Bojića osvrću na to šta znači ova manifestacija vjere, ali bolnica je posebno važna jer bolnica je mjesto gdje žena treba dobiti podršku i pomoć ako se odluči za pobačaj, a to je jako teška odluka i ne može vjerska udruga to rješavati, to je zdravstvena ustanova i žena tu ne smije naći zatvorena vrata ili prigovor savjesti. Uostalom, ne znam gdje je taj prigovor savjesti u privatnoj praksi“, kaže Prusina koja očekuje da molitelja bude sve više u raznim gradovima širom BiH.
„Iako mi nije jasno zašto bi neko molio na trgu ako ima crkvu i zašto bi se muškarci molili za ženska prava, to mi nikako mi ide u glavu, meni je sve to vrlo čudno“, kaže ona i napominje da kriza može biti katalizator i da sljedeći put kada se molitelji okupe mladi ljudi i umjetnici treba da izađu sa svojim performansima da ljudi vide i drugačije, da razvijamo društvo povjerenja, empatije, prihvatanja drugačijih…