Foto: Pexels
Psihoterapija je široko područje. Ovisno o stanju i njegovoj težini, terapeuti se oslanjaju na razne pristupe. Za pacijente to često znači suočavanje s nekoliko akronima. Evo pregleda pet uobičajenih metoda i situacija u kojima se koriste.
Piše: Elena Hartmann
Kao i mnoge druge specijalizovane oblasti, psihoterapija je puna akronima – EMDR, DBT, ACT, itd. – koji mogu djelovati zbunjujuće. Čovjek bi pomislio da se oni potpuno razlikuju jedni od drugih i da predstavljaju alternativu kognitivno-bihejvioralnoj terapiji (CBT) i psihodinamskoj terapiji (PDT), dvjema najistaknutijim psihoterapijama.
Ipak, nije tako. Oni su uglavnom gradivni blokovi, slikovito rečeno, koje psihoterapeuti mogu kombinovati kako bi lakše ostvarili svoje terapijske ciljeve.
„To su posebne metode koje se mogu primijeniti u psihoterapijskom procesu“ – na komplementaran način, u skladu s prirodom problema s mentalnim zdravljem i individualnim potrebama pacijenta – kaže dr Kristina Johim (Christina Jochim), savezna predsjednica Udruženja njemačkih psihoterapeuta (DPtV).
Učestalost i trajanje njihove primjene zavise od ciljeva konkretnog terapijskog procesa, kaže psihoterapeut dr Sami Egli (Samy Egli), šef odsjeka za psihologiju na Institutu za psihijatriju Maks Plank u Minhenu.
Desenzibilizacija i reprocesiranje pokretima očiju (EMDR)
Relativno nov, EMDR se uglavnom koristi za liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Studije su pokazale da je također učinkovit u liječenju anksioznih poremećaja i depresije koji proizlaze iz specifičnih uznemirujućih iskustava, kaže Jochim.
U sigurnom okruženju, pacijenti pristupaju sjećanjima na negativan događaj kako bi ih emocionalno reprocesirali. Tipičan postupak: Dok se pacijent prisjeća događaja, njihove oči prate ritmičke pokrete lijevo-desno terapeutovog prsta po licu.
Osmišljen za stimuliranje obje hemisfere mozga, smatra se da ovo oponaša prirodno pohranjivanje memorije i obradu emocija tokom REM (rapid eye movement) sna, kada se ritmički pokreti očiju događaju iza zatvorenih kapaka, objašnjava Jochim.
Bez pribjegavanja tradicionalnoj terapiji razgovorom, duboko uznemirujuća sjećanja koja se nisu mogla pravilno obraditi – i nekontrolisano se pojavljuju u flashbackovima i noćnim morama – mogu se time “odlijepiti” i reprocesirati, smanjujući njihov emocionalni intenzitet.
Pacijenti često počinju pokazivati poboljšanje nakon samo nekoliko EMDR sesija, prema Jochimu. Kaže da metodu mogu praktikovati psihoterapeuti s dodatnom obukom iz EMDR-a – obično u vezi s bihevioralnom terapijom, ali i s psihodinamičkom terapijom ili psihoanalizom.
Dijalektička bihevioralna terapija (DBT)
DBT, vrsta terapije razgovorom, najčešće se koristi za liječenje osoba s graničnim poremećajem ličnosti (GPO), posebno onih koji imaju problema s kontrolom emocija i upravljanjem odnosima i interakcijama s drugima, kaže Egli.
Znakovi i simptomi GPO-a uključuju intenzivne, nestabilne veze, strah od napuštanja, hronične osjećaje praznine, disocijaciju povezanu sa stresom, brze promjene raspoloženja, teško kontrolisanu ljutnju, impulsivno ili rizično ponašanje te samopovređivanje ili suicidalne prijetnje.
Ukratko, kaže Jochim, DBT cilja “sve što ima veze s poteškoćama u kontroli impulsa”. Metoda je dalje razvijena i sada se koristi i za liječenje simptoma traume, ovisnosti i poremećaja pažnje s hiperaktivnošću (ADHD).
“Dijalektički” u DBT-u odnosi se na središnji cilj sintetiziranja suprotstavljenih ideja, naime da pacijent prihvati ko jest (poznato kao “validacija”) dok se istovremeno trudi promijeniti svoje nekorisno ponašanje.
Specifičan postupak DBT-a ovisi o individualnoj težini poremećaja, kaže Jochim. Zajedničko svim slučajevima je sistemski trening svjesnosti, temeljnog elementa ostala tri ključna modula terapije: tolerancije na stres, regulacije emocija i međuljudske učinkovitosti.
Izvedena iz budizma, svjesnost znači fokusiranje bez osuđivanja na sadašnji trenutak bez brige o prošlosti ili budućnosti. Mentalnim odmicanjem od prošlih ili budućih briga, pacijent može jasnije odlučiti o reakcijama s dugoročnom korisnošću.
Suočavanje sa stresom još je jedan fokus DBT-a, jer “što je vaš nivo stresa veći, veća je vjerovatnost da ćete izgubiti kontrolu nad svojim emocijama”, primjećuje Jochim. Cilj je rano prepoznati stres i odmah primijeniti metode regulacije emocija kako biste mu se suprotstavili prije nego što “puknete”.
To je, kaže ona, posebno važno za osobe s graničnim poremećajem ličnosti, koje imaju tendenciju trajno visoke nivoe stresa.
Terapija prihvaćanja i predanosti (ACT)
ACT, koji proizlazi iz tradicionalne terapije ponašanja i KBT-a, koristi se za liječenje stanja uključujući depresiju, anksiozne poremećaje i hronične fizičke bolesti, kaže Egli.
Umjesto da se bore s negativnim mislima i emocijama, pacijenti se potiču da ih prihvate, kaže Jochim. Dok se klasična KBT uveliko usredotočuje na promjenu negativnih obrazaca razmišljanja, ACT se bavi područjima gdje je promjena moguća samo u ograničenoj mjeri, poput obrade tuge ili upravljanja hroničnom boli.
Srž procesa ACT-a uključuje vrijednosti.
“Radi se o razjašnjavanju vaših ličnih vrijednosti i usklađivanju vaših svakodnevnih postupaka s njima”, kaže Jochim, ukazujući na studije koje pokazuju da nesklad između vrijednosti i postupaka rezultira nižim životnim zadovoljstvom i većim mentalnim stresom.
Hipnoterapija (HT)
Hipnoterapija, koja se naziva i hipnoza, koristi moć podsvijesti kako bi izazvala promjene u percepciji ili ponašanju. „Tipična tehnika je hipnotički trans ili vježbe vizualizacije tokom opuštenog stanja“, kaže Egli.
Među stanjima koja se koriste za liječenje su ovisnost i ovisnost o supstancama – pušenje, na primjer – i može pružiti psihoterapijsku podršku tokom fizičke bolesti.
Hipnotički trans nadilazi duboku relaksaciju. „U ovom stanju aktiviraju se mentalne slike, sjećanja i unutrašnji resursi kako bi se pokrenuli procesi promjene“, objašnjava Jochim.
Pažnja je usmjerena prema unutra, osjećaji i tjelesne percepcije su izoštreni, a sugestibilnost je pojačana, što promjene čini pristupačnijima i lakšima za integraciju u pacijentov svakodnevni život.
Hipnoza se može koristiti u vezi s KBT-om. Važno je da praktičar bude dobro kvalifikovan – to jest, psihoterapeut obučen i certificiran za hipnoterapiju, kaže Jochim.
Šema terapija (TS)
Relativno nova, integrativna terapijska metoda, terapija šemama, usmjerena je uglavnom na osobe s poremećajima ličnosti ili hroničnim mentalnim zdravstvenim stanjima poput dugotrajne depresije, kaže Egli.
U njenoj osnovi su takozvane šeme: duboko ukorijenjeni, maladaptivni obrasci razmišljanja koji uzrokuju nezdrava ponašanja – poput izbjegavanja, pretjeranog samožrtvovanja, prekomjerne kompenzacije, pretjeranog traženja odobravanja, pretjerano traženje odobravanja, uvjerenje da se ima pravo na posebne privilegije ili nedovoljna samokontrola – što može nepovoljno uticati na odnose i emocionalno blagostanje.
Smatra se da se žeme razvijaju tokom djetinjstva zbog nezadovoljenih emocionalnih i/ili fizičkih potreba ili roditeljske pretjerane zaštite.
Osnovna eksperimentalna tehnika TS-a, kaže Egli, je rad na stolicama s dijalogom u načinu rada, u kojem se više stolica postavlja kako bi predstavljale različite emocionalne načine rada pacijenta, poput Ranjivog djeteta, Ljutitog djeteta, Odvojenog zaštitnika, Poslušne žrtve, Kritičara i Zdrave odrasle osobe.
Pacijent se kreće između stolica kako bi eksternalizirao i razgovarao s tim načinima suočavanja ili s praznom stolicom koja predstavlja osobu s kojom ima neriješeni sukob. Također može odigrati ili ponovno odigrati scene iz prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti.
Cilj je dati glas potisnutim emocijama, objektivnije sagledati konfliktne situacije i ojačati način rada zdrave odrasle osobe kako bi se oslobodio neprilagođenih načina suočavanja i snašao u emocionalnim zastojima.