Foto: Freepik
Hronično dostupni svima i u svakom trenutku, za pozive, video-pozive, poruke, prepušteni beskrajnom prelistavanju sadržaja na različitim društvenim mrežama, uvijek u toku sa gomilom informacija, uključeni u nove trendove, uvijek tu da odgovorimo na poruke, da se čujemo s nekim, da pošaljemo link, foografiju ili bilo šta što nam u tom trenu padne na um, jer sve nas od svega dijeli jedan dodir. Mi i naši telefoni smo nerazdvojni. Društvene mreže nam svakodnevno nude sve, daju nam sve, naizgled, a šta nam uzimaju?
Piše: Milanka Mitrić
Teško je izdvojiti sve stavke razvoja čovjeka koji je prešao iz ere bez telefona, preko fiksnog telefona do ere interneta, pametnih telefona i vještačke inteligencije i mladih ljudi koji su rođeni i rađaju se u takvom dobu, a još teže raščlaniti šta su u tom dobu i vremenskom rasponu od nekoliko decenija, društvene mreže uzele i dale čovjeku. Društvene mreže mijenjaju i oblikuju mnogo, i toga često nismo ni svjesni.
Pažnja, razvoj socijalnih vještina, uticaj na izbor prilikom kupovine, preporuke knjiga, serija, filmova, savjeti iz roditeljstva, obrazovanja, ljepote, izobilje raznolikih medija… Društvene mreže nude sve. Nude svačije mišljenje, stavove i ideje, prostor, slobodu, nude pozitivne i negativne tekovine čovječanstva. Sve na jednom mjestu. Nude kontakte, komunikaciju, razmjenu riječi, bajku za međuljudske odnose, a u stvari daju iluziju, jer u svemu tome, skoro nigdje ne postoji prostor za živu riječ, stvarni kontakt, istinsku razmjenu mišljenja i emocija, i ljude umjesto da približe, čini se, više udaljavaju. Sve je dostupno, pa je možda uzeto i zdravo za gotovo.
Naučni radovi bi mogli da nastanu (a i nastaju, već odavno) iz razdvajanja stavki i izučavanja promjena koje su donijele u ljudskoj svijesti, razvoju različitih vrsta inteligencije i u međuljudskim odnosima, ali i jeziku, govoru i emocijama. Ljudi su sve otuđeniji od sebe i od drugih, što je još jedna hronična boljka ovog vremena.
Foto: Freepik
Poremećaj pažnje kod ljudi, razvoj socijalnih vještina kod djece i mladih i uopšte, uticaj na emocije i različite oblike međuljudske komunikacije segmenti su kojima će posebno biti posvećeni redovi ovog teksta, svojevrsnog malog osvrta na loše i dobre strane društvenih mreža.
– Društvene mreže nisu bauk koji kruži svetom. Ali, da to ne bi bio, korisnici treba da budu odgovorni prema sebi, prema drugima, pa i prema tehnologiji. Mladim korisnicima je to naročito važno, kako bi od ranog kontakta sa tehnologijom razvijali osećaje za dobru i uspešnu komunikaciju posredovanu tehnologijom. Za decu tehnologija nije naročit izazov, barem ne kada je reč o tome da nauče da je koriste i da upoznaju njene mogućnosti. Oni lako i brzo uspostavljaju kontakt s tehnologijom i, sa drugima putem tehnologije. Vole da je koriste jer imaju mogućnost izbora i odlučivanja šta da gledaju, čitaju, s kim da komuniciraju, kada da komuniciraju i kako. Jednostavno, tehnologija ih privlači jer nudi kreaciju van materijalnog sveta. Tehnologija kao izazov za decu i mlade naglašeno postoji u sferi prepoznavanja kvaliteta sadržaja. U tom polju interakcije nužno je da odrasli pomažu usmeravanjima i razgovorima o tome šta jeste, a šta nije sadržaj za njih na društvenim mrežama. Naročito je to važno danas kada već pouzdano znamo da upotreba interneta može da preobražava dete i da snažno utiče na koncentraciju dečje pažnje i interesa na samo “jednu stvar”. Iz tih razloga deca prelaze s jednog sadržaja na drugi, tražeći brze, sažete informacije, što može da utiče i na njihovu komunikaciju pune kratkih rečenica, brzih odgovora i upotrebe ustaljenih reči i skraćenica. Deca se navikavaju na brzu komunikaciju koju nude društvene mreže, čet tehnologije na internetu u celini, u kojima često nemaju dovoljno vremena da razmisle pre nego odgovore. Neki autori koji istražuju dečju komunikaciju na internetu smatraju da se zbog brzine postavljanja informacija, deca, ali i odrasli “truju događajima” koji ih u papirnoj korespondenciji, verovatno i ne bi zanimali – smatra prof. dr Tatjana Duronjić sa Fakulteta politčkih nauka Univerziteta u Banjaluci, koja je za “Impuls” dala svoj osvrt o određenim stranama ove teme.
Svakodnevica je takva da smo uvijek uz mobilne telefone (i kada nam je istinski potrebno, a češće kad nije), a to je simptomatično za skoro sve generacije. Uvijek smo u toku sa dešavanjima, nevezano za to koliko su ista važna za sam naš život, društvene mreže koristimo za dijeljenje sadržaja, upijanje informacija, i za popunjavanje vremena i beskrajno pregledavanje. To, naravno, nije potpuno negativno, ukoliko, kao i u svemu, postavimo sami sebi određene granice, ali i jasno razlučimo ko tu kome (ili čemu) treba da služi.
– Vreme provedeno s tehnologijom je sve duže i kod dece i kod odraslih. Srećemo odrasle ljude koju drže ispred sebe uređaj mobilnog telefona i gledaju u njega, gotovo nesvesni okoline i stvarnosti u kojoj su. Oni su “tamo negde”, sa “nekim tamo negde”. Često se može videti i roditelj s detetom u društvu, čak i s bebom u kolicima, kako posvećeno koristi telefon čak i kada prelazi ulicu na pešačkom prelazu. Scene gde bliski ljudi obeduju u restoranu, ali ne pričaju međusobno, već koriste mobilni telefon sve su češće. Deca koja sede na klupi ispred zgrade i zajedno nešto gledaju na mobilnom telefonu, takođe je jedna od slika koje vidimo skoro svaki dan. I generacija baka i deda su deo iste priče, u nešto manjoj meri. Sve to svakako utiče da se komuniciranje “seli” i menja svoje ustaljene načine interakcije među ljudima. Mi već živimo u vremenu gde nam nedostaju prijatelji, rođaci i komšije, pa i najbliži. Okruženi tehnologijom, dozvolili smo da internet i društvene mreže uđu u opštu upotrebu na svakodnevnom nivou i da se ova upotreba često smatra zamenom za “komunikaciju sa čovekom”. Savremen čovek nije spreman da se odrekne upotrebe tehnologije i izađe “u svet” kako su to radile prethodne generacije. Tehnologija je, dakle, ovde, razvija se, intrigira čoveka i baca mu belu rukavicu u lice sa nečujnim uzvikom: “snađi se!”. To “snađi se” je nešto što treba da uči i prihvati kao princip delovanja čoveka unutar i posredstvom tehno sveta – dodaje Duronjićeva.
Tatjana Duronjić
Svakodnevno konzumiranje različitih kratkih formi koje nude društvene mreže, jednako utiče na kvalitet života kao i na kognitivne sposobnosti, što je, reklo bi se neminovno. Čitanje knjiga, gledanje filma s pažnjom, razgovor s pažnjom i slično, jesu dijelovi naših života koje su društvene mreže izmijenile. Nemogućnost odvajanja jednog sata ili dva, da, izuzev spavanja, budemo potpuno fokusirani na nešto je problem koji je zadesio mnoge.
Energija nam je prečesto rasplinuta, razasuta, dodatno smo umorni, emotivno i fizički iscrpljeni, a konstantni nedostatak energije, uvodi nas u neki začarani krug iz kojeg kao da uvijek pokušavamo da pobjegnemo.
– Društvene mreže mogu imati značajan uticaj na pažnju, kako kod djece, tako i kod odraslih.
Svjedoci smo toga da je sadržaj na internetu sve kraći, posebno sa porastom popularnosti tik-toka. Učimo da lako, bez muke, odmah i jednim klikom dolazimo do informacija, a često i izvora zadovoljstva. Međutim, u realnom životu stvari često ne funkcionišu na taj način, te naučeni na takav obrzac ponašanja možemo lako gubiti strpljenje i koncentraciju kada nešto ne možemo saznati, postići, uraditi ili dobiti sada i odmah te samim tim naša tolerancija na frustraciju biva sve niža, a pažnja sve kraća. Ovdje je posebno potrebno naglasiti opasnost od izloženosti djece i mladih čiji je mozak još uvijek u procesu razvoja, a društvene mreže su poprilično stimulativne, brzo promjenljive, a samim tim i privlačne i onda se mogu javiti problemi sa koncentracijom, učenjem i rješavanjem kompleksnijih zadataka – smatra , psihoterapeut Dajana Kovačević u Psihološkom savjetovanju “Alba” u Banjaluci, koja je za “Impuls” govorila o ovoj temi.
Kako ona navodi, jasno je da društvene mreže mijenjaju i promijenile su način na koji komuniciramo, ali i doživljavamo međuljudske odnose.
– Kod djece i adolescenata, digitalna komunikacija može oblikovati njihovu sliku o sebi i pojačati očekivanja od sebe i drugih. Brza i površna interakcija često zamjenjuje dublje i ispunjavajuće razgovore, što može otežati razvoj empatije i socijalnih vještina. Kod odraslih, društvene mreže ponekad mogu stvoriti iluziju povezanosti, ali istovremeno povećati osjećaj usamljenosti i socijalne anksioznosti. Takođe, često dolazi do različitih konfliktnih situacija i površne komunikacije, gdje dominiraju impulsivne reakcije umjesto konstruktivnih razgovora – dodaje ona.
Dajana Kovačević
Osvrćući se posebno na djecu u svijetu tehnologije i drtuštvenih mreža, ističe njihovu sposobnost da se lako prilagode novim tehnologijama.
– Djeca se izuzetno brzo prilagođavaju novim tehnologijama i društvenim mrežama jer odrastaju u digitalnom okruženju. Kada stvari posmatramo sa te strane možemo reći da se snalaze, ali kada posmatramo dublje, postavlja se pitanje da li se zaista snalaze na način koji je dobar za njihov razvoj te mentalno i fizičko zdravlje. Iako brzo usvajaju tehničke vještine, znaju koristiti aplikacije, snimati sadržaje i komunicirati putem društvenih mreža to ne znači da nužno razumiju širi kontekst iza toga. Djeca često nisu svjesna posljedica dijeljenja privatnih informacija ili emocionalnog pritiska koji lako može proizaći iz društvenih mreža. Snalaziti se znači i kritički procjenjivati sadržaj, znati prepoznati opasnosti koje vrebaju na društvenim mrežama i nositi se sa socijalnim pritiscima koji dolaze iz digitalnog svijeta. U tom smislu, djeca i mladi tek uče kako da se zaista snalaze i tu im je svakako potrebna podrška odraslih. Društvene mreže same po sebi nisu ni dobre ni loše, one su alat čiji uticaj zavisi od načina korištenja. Za djecu i mlade mogu biti izvor znanja, kreativnosti i povezivanja, ali i prostora u kojem su izloženi pritiscima i potencijalnim rizicima – naznačila je ona.
Vaspitanje je takođe sfera na koju drušvene mreže utiču, na različite načine, s obzirom na to najmlađi danas prosto odarastaju uz mobilne telefone i druge uređaje.
– Roditelji sada balansiraju između digitalnog i stvarnog svijeta i često više nisu primarni izvor informacija i model ponašanja. Uočava se smanjena direktna interakcija i iskustvo kroz koju su djeca prije ere društvenih mreža dominantno učila o sebi i svijetu oko sebe. Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste to da se uočava trend da sve više roditelja koristi tehnologiju kao sredstvo smirivanja djece, što može imati ozbiljne negativne posljedice poput ometanja razvoja unutrašnje emocionalne regulacije, smanjenja sposobnosti koncentracije, otežanog razvoja socijalnih vještina. Dugoročno, pretjerana upotreba ekrana u ranom djetinjstvu može dovesti do problema s anksioznošću, tolerancijom na frustraciju, smanjenom kreativnošću i slabijom sposobnošću samostalnog suočavanja sa različitim izazovnim situacijama. Suština je u postavljanju zdravih granica i aktivnom vođenju djece kroz digitalno odrastanje što je svakako nimalo lak, ali izuzetno važan, zadatak svakog roditelja – objašnjava Kovačevićeva.
Društvene mreže upletene su u razvoj socijalnih vještina kod djece i omladine koji kasnije postaju odrasli ljudi, a značajno su izmijenile i socijalne vještine ljudi koji su odrastali u vremenu prije ekspanzije ili uopšte postojanja društvenih mreža.
– Digitalna interakcija omogućava razvijanje vještina brzog prilagođavanja različitim komunikacijskim stilovima i izražavanje kroz nove formate (tekst, video, vizuelni sadržaji). Ona takođe može olakšati socijalizaciju djeci koja su po prirodi introvertna ili imaju poteškoće u uobičajnim socijalnim interakcijama. Kontinuirana prisutnost na društvenim mrežama može dovesti do smanjenja sposobnosti duboke i autentične komunikacije. Često se gubi neverbalna komponenta razgovora, što otežava razvoj empatije i razumijevanja emocija drugih. Pored toga, instant komunikacija i kultura brzih odgovora može umanjiti strpljenje i sposobnost tolerisanja neizvjesnosti u realnim interakcijama – naglasila je naša sagovornica.
Ono što prati instant komunikaciju jeste i instant radost i zadovoljstvo, koje vremenom može da se preobrazi u nešto što istinski negativno utiče na kvalitet života.
– Kada se vratimo na priču o lučenju dopamina važno je znati da društvene mreže često donose instant dopamin i zadovoljstvo na koje se lako “navučemo” i koje može postati nezdrava navika koja ometa naše svakodnevne aktivnosti i u negativnom smislu utiče na kvalitet našeg života, a samim tim i naših odnosa. Svaki lajk, komentar, share, pregled, novi pratilac… može iznova i iznova pokretati reakciju lučenja dopamina za kojim onda neprekidno žudimo i upadamo u krug zavisnosti. Potpuno isti obrazac lučenja dopamina se uočava i kod drugih oblika zavisnosti, od kocke, korištenja psihoaktivnih supstanci i sl. Posmatrajući stvari sa ove strane, socijalne interakcije uživo ne pružaju toliku količinu dopamina odjednom i na tako brz način, što može učiniti da nam se stvarni razgovori i susreti čine manje zanimljivim ili čak dosadnim. Ovaj efekat može dovesti do toga da se povlačimo iz stvarnog svijeta i sve više oslanjamo na digitalnu komunikaciju kao primarni izvor zadovoljstva – zaključuje Kovačevićeva i naglašava da je, prije svega, ključno, koliko je moguće, usmjeriti mlade kako da koriste društvene mreže na način koji razvija njihove socijalne vještine, a ne da ih zamjenjuje jer su autentični ljudski odnosi ključni za emocionalno zdravlje i socijalni razvoj.
Foto: Freepik
Jasno je da povećana dostupnost na društvenim mrežama i instant komunikacija dovode do smanjene komunikacije u stvarnosti, što nužno utiče na svakodnevne navike mlađih osoba i na njihov način komuniciranja kada je to u stvarnom životu potrebno. Primjera radi, ljudi sve manje prilaze jedni drugima samo zarad razgovora, radi upoznavanja (momci djevojkama ili djevojke momcima), neljubaznost prema nepoznatima je sve učestalija (ne samo kod mlađe populacije), kao i iskazivanje interesovanja ili saosjećanja za dešavanje u datom trenutku (većina će prije da snimi nesreću, nego li će potrčati da nešto uradi). Takođe, problematiku socijalnih vještina u velikoj mjeri prate i stvaranje nerealnih očekivanja od sebe i drugih i pokušaj ispunjavanja nemogućih standarda (što dodatno umanjuje socijalnu interakciju), ali i poimanje emocija, od kojih je možda najizraženija empatija. Ovaj svijet briše empatiju u stvarnosti, jednakom brzinom kao da je ona pojam virtuelnog svijeta, a ne stvarna pojava i mijenja osjećaj koji ljudi imaju jedni za druge i prema drugima i tako, češće negativno, mijenja svakog čovjeka.
O tome kako je ova sfera preoblikovana, za “Impuls” je govorila sociolog Mirjana Čeko iz Banjaluke, koja društvene mreže naziva i našom novom realnošću.
– Društvene mreže nisu više samo alat, one su postale nova realnost. One su, kako bi rekao Burdije, prostor simboličke moći gdje se pažnja prodaje kao roba. Djeca i odrasli podjednako postaju žrtve algoritama pored toga što skraćuju raspon pažnje, takođe i preoblikuju način na koji razmišljamo. Živimo u vremenu gdje vijesti moraju stati u 15 sekundi, a knjiga se zamjenjuje TikTok pregledom “5 stvari koje morate znati”. Rezultat? Površnost, mentalni umor i nesposobnost kritičkog razmišljanja. Što se tiče socijalnih vještina, društvene mreže su uvele novu vrstu “pripadnosti” koja je često ništa više od iluzije. Djeca više ne uče prepoznavati neverbalne signale, ne razvijaju emocionalnu inteligenciju kroz direktnu interakciju već se sve svodi na lajkove i emotikone. Nekad su se sukobi rješavali razgovorom, danas “unfollow” znači kraj prijateljstva. Ponašanja su ekstremna ili se idealizujemo kroz filtere ili se brutalno ponižavamo u viralnim izazovima – objašnjava ona.
Mirjana Čeko
Premda postoji mnoštvo negativnih strana društvenih mreža, kada ih posmatramo i analiziramo dublje, Čeko navodi da je važno pomenuti i ponešto pozitivno.
– Važno je pomenuti i to da društvene mreže imaju i svijetlu stranu. Otvaraju prostor za učenje, povezivanje i dijeljenje ideja. Ali u ovakvom obliku, više su arena za performans nego alat za napredak. Ako im se prepustimo bez otpora, nećemo biti društvo budućnosti, već samo pasivni potrošači sadržaja koji nas ne oblikuje, već nas programira – kazala je Čeko.
Bilo da su alat, sredstvo informisanja, zabave, komunikacije sa poznatim i nepoznatim osobama ili ne, važne za neke dijelove našeg života ili ne, u našem odnosu prema društvenim mrežama nužno je da stvorimo granice i određeni balans, jer ipak smo daleko važniji jedni drugima u stvarnom svijetu, nego u onom kojeg skrojimo onlajn.