foto: aperianglobal.com
S engleskog prevela: M. Evtov
Globalnom Jugu servisiranje dugova strašno ograničava javnu potrošnju na osnovne usluge, ili socijalnu zaštitu, ali to nije jedina šteta koju izaziva.
Nelegitimni dugovi, servisiranje dugova i uslovljavanja sputavaju nas kao luđačka košulja.
Ova nepravda počiva na istorijskim, društvenim i ekološkim dugovima narodima Juga – dugovi koji se vuku još od doba kolonijalizma; ti dugovi su osnov našeg zahtjeva za reparacije.
Dug
Najprije o dugovima. Takozvani „dugovi Juga” s godinama stalno rastu – u izvjesnim periodima prilično dramatično.
U protekle dvije decenije međunarodne finansijske institucije i bilateralni zajmodavci donijeli su dva glavna programa za smanjenje duga: 1996. godine pokrenuti i šest godina kasnije prošireni program za smanjenje duga Teško zaduženih siromašnih zemalja (Highly Indebted Poor Countries / HIPC) i 2005. godine najavljena Multilateralna inicijativa za smanjenje duga (Multilateral Debt Relief Initiative / MDRI). Oba programa su žestoko kritikovana zato što nude premalo olakšica za premalo zemalja.
U stvari, veliki dio duga koji pokriva HIPC nije bio servisiran, pa je smanjenje duga uglavnom funkcionisalo tako što su povjerioci otpisivali nenaplative kredite.
Osim toga, ove inicijative su pogoršale druge probleme jer su bile uslovljene, između ostalog, smanjenjem i ograničenjem društvene potrošnje i zamrzavanjem plata javnih službenika, uključujući nastavnike.
Covid-19
Nadalje, ove inicijative su možda omogućile određene olakšice pri otplati duga i smanjenje nepodmirenih dugova, ali je zemljama za koje se smatralo da nisu više ozbiljno zadužene ograničen pristup tzv. visoko povlaštenim kreditima, pa su bile primorane da se zadužuju na finansijskim tržištima s mnogo većim kamatnim stopama i da povećaju domaća zaduživanja.
Pandemija COVID-19 ponovo je problem dugovanja dovela u žižu interesovanja, ali je i potcrtala hitnu potrebu za stvarnim rješenjima, a ne samo privremenim, vrlo kratkoročnim olakšicama.
Nažalost, ponude međunarodnih finansijskih institucija predvođenih MMF-om i bilateralnih kreditora na čelu s G20 opet uključuju vrlo malo olakšica za premalo zemalja.
MMF u aprilu 2020. godine najavljuje svoju inicijativu za smanjenje duga: 500 miliona dolara koje će te godine kroz Fond za zaštitu od katastrofa i smanjenje duga osigurati za šestomjesečnu otplatu dugova 29 najsiromašnijih i najugroženijih zemalja.
G20 istog mjeseca najavljuju Inicijativu za odgodu otplate duga, što naprosto podrazumijeva obustavu otplate duga od 1. maja 2020. do 31. decembra 2020.
G20
Uslove za prijavu ispunjavaju isključivo zemlje na listi Međunarodne razvojne agencije Svjetske banke (eng. IDA) i UN-ovoj listi najnerazvijenih zemalja – ukupno 76 zemalja.
Ako se prijave sve zemlje koje ispunjavaju uslove i ako učestvuju sve zemlje G20, otplata ukupnog duga koja će biti obustavljena iznosi samo oko 11 milijardi dolara.
Ponuda G20 pokriva, dakle, samo 3,65% svih otplata duga koje će zemlje u razvoju izvršiti 2020. godine. Valja napomenuti da se otkazivanje i/ili obustavljanje otplate odnosi samo na dug službenim kreditorima. Gotovo polovina javnog vanjskog duga duguje se privatnim kreditorima.
Kampanje
Brojne kampanje i pokreti – i na Jugu i na Sjeveru – pozivaju da se, kao neposredan odgovor na pandemiju i ekonomsku krizu, otplata javnog duga odgodi mnogo većem broju zemalja, i to na duži period – od najmanje četiri godine.
Kampanje traže i odlučne korake ka sveobuhvatnijim i trajnijim rješenjima problema duga, uključujući potpuno i bezuslovno otpisivanje neizmirenog duga i promjene međunarodne finansijske arhitekture i politike zaduživanja i kreditiranja. Tako bi se spriječilo ponovno akumuliranje duga.
Jedna od ključnih prepreka rješavanju duga je i to kako ko definiše dužničku krizu i dužničke poteškoće.
Kreditori već dugo smatraju da globalna dužnička kriza nastupa kad mnoge zemlje ne otplaćuju dugove u potpunosti i na vrijeme. A da dužničke poteškoće podrazumijevaju da samo pojedine zemlje imaju teškoće u otplati duga.
Iz perspektive i iskustva naroda s Juga, mi smo u trajnoj dužničkoj krizi.
To znači da nam otplata duga svejednako odvlači znatan dio javne potrošnje i ima prioritet nad vitalnim potrebama poput osnovnih usluga i ekonomskim politikama koje utemeljuju socijalnu pravdu i rješavaju probleme siromaštva i nejednakosti.
Povrh toga, otplata duga nam onemogućuje da izgradimo otpornost na klimatske promjene i nadoknadimo gubitke i štete izazvane klimatskim promjenama, te utremo put pravednom razvoju nakon dekarbonizacije privrede.
Nepravda
Nepravedno dugovanje podrazumijeva mnogo više od posljedica duga po javnu potrošnju za dobrobit i prava ljudi i zajednica, i više od ekonomske ranjivosti na egzogene šokove.
Zajmovi, pristup kreditima i otpis duga dugo su se koristili kao sredstvo političkog uslovljavanja i ta praksa se u različitim oblicima nastavlja i danas.
Učinak ovih uslova, uključujući stroge mjere štednje i privatizaciju osnovnih usluga, predstavlja podjednak ako ne i veći problem od samog duga.
Brojni dugovi koje su zajmodavci dilali i vlade napravile u ime svog naroda, nisu korišteni za stvarnu dobrobit ljudi, i brojni projekti finansirani kreditima zapravo su naštetili zajednicama i okolišu.
A ipak se ovi nelegitimni dugovi otplaćuju narodnim novcem.
Kolonijalizam
Stoga se mora ponovo zahtijevati prioritetno rješavanje nelegitimnih dugova.
Istovremeno se problem duga mora sagledati iz šireg i istorijskog ugla, kako bi se otvorio put za strateška, pravedna, poštena i dugotrajna rješenja.
Problem duga je posljedica duge istorije kolonijalne i neokolonijalne pljačke resursa i bogatstava Juga.
Nije slučajno da su većini tih zemalja prvi zajmodavci bili upravo njihovi kolonizatori – navodno u okviru pomoći i rješavanja problema osiromašenja na Jugu.
A ovim se i dan-danas opravdava masovno posuđivanje i nastavlja zaduživanje, sad preko međunarodnih finansijskih institucija.
Bogatstvo
Mi ne možemo stvoriti bogatstvo zato što ogromno bogatstvo naših zemalja odlazi iz naših zemalja: što prirodnih resursa što bogatstva koje stvaraju naši vrijedni ljudi.
Ta bogatstva odvlače se na Sjever u formi nezakonitih finansijskih tokova, bijega kapitala, repatrijacije dobiti, plaćanja kamata na neodržive i nelegitimne dugove, gubitaka od podcijenjenog izvoza i precijenjenog uvoza i nepoštenih trgovinskih odnosa.
A bogatstvo koje ostaje u našim zemljama uglavnom kontrolišu elite i velike korporacije.
To potvrđuju nepobitne činjenice – sve u svemu, postoji neto odljev resursa s Juga na Sjever. To zahtijeva strukturne reparacije za južne nacije.
Borba
Jedan od najvećih uporno održavanih mitova je to da nam nedostaju bogatstvo i kapital.
Time se opravdava pretjerana usrdnost s kojom se mnoge vlade na Jugu bacaju u potragu za kreditima, zajmovi na bazi ponude [po principu daj-šta-daš, a što zajmodavci koriste za strogo uslovljavanje aranžmana, u vlastitom interesu, op. ur.], nepošteni trgovinski aranžmani i invazija koju na naše ekonomije i tržišta vrše sjeverne i međunarodne elite i njihove finansijske institucije i korporacije.
Moramo se boriti za pravedan otpis dugova – ali i za reparacije. Za istorijski društveni, ekonomski, ekološki i klimatski dug prema našim narodima.
A tu borbu moramo voditi u okviru šire borbe za transformaciju ovog do srži kvarnog sistema izgrađenog na nepravdi i nejednakosti, sistema koji je te nejednakosti i nepravde ovjekovječio u raznim oblicima, svejednako devastirajući naše ljude i našu planetu.
(NAPOMENA uredništva Ecologista: Ovu seriju članaka objavljujemo u partnerstvu s Dalijom Gebrial i Harpreet Kaur Paul i londonskim sjedištem Rosa Luxemburg Stiftunga. Izvorno objavjeno na: Perspectives on a Global Green New Deal.)
IZVOR: Ecologist