Osim spinova da ruši Republiku Srpsku, Suzana Radanović suočavala se, kao žena i majka, i sa drugačijom vrstom kritika. Iako je s jedne strane njena borba imala ogromnu podršku građana, na drugoj su osuđivali način na koji žali svog ubijenog sina. Suzanini nastupi u javnosti bili su daleko od konzervativnih viđenja kako žalost za djetetom „treba da izgleda“. Noseći najveći mogući teret gubitka, na tu ženu sručio se i gnjev moćnika koji su svojom beskrupuloznošću gurali prste u živu ranu. A blato u kome su se valjali i najviši funkcioneri RS najevidetnije je na primjeru osude Suzaninog i Davorovog privatnog života, njihovih odluka i ličnih izbora.
Piše: Maja Bjelajac
Koje su granice žene i majke u njenom bolu? Koje granice nameće sredina? Može li se „društveno prihvatljivo“ žaliti za djetetom? Gdje prestaje podrška, a počinje licemjerje i zaostalost? O ovim temama smo razgovarali sa Suzanom Radanović, majkom čije su dijete svirepo ubili.
Suzana je preživjela noćnu moru svake majke. U svijetu gdje ljudi svakodnevno padaju pred neuporedivo manjim životnim izazovima, svoju je tragediju pretvorila u borbu. Majka koja neumorno traži pravdu za ubijenog sina Davida. Slomljena bolom, ali ne i poražena, danas kaže da se budi i liježe s mislima o njemu. Na pitanje gdje nalazi snagu za svoju borbu – ne zna odgovor.
„Niko ne zna šta u njemu čuči. Niko ne zna kako bi reagovao. Ja o tome nisam u životu razmišljala, šta bih radila da se tako nešto desi. Sve što radim, radim zato što mislim da je on tu, da me gleda i da vidi da se borim za njega“, priča Suzana. Važno joj je i što njena kći Teodora gleda nju i bivšeg supruga Davora u nastojanjima da se izbore za pravdu : „I ona zna da ću ja sutra za nju da gazim. Ja vjerujem da je moje dijete zato ponosno.“
Poput svog bivšeg supruga Davora Dragičevića, Suzana je mnogo toga prošla za više od 500 dana koliko traži pravdu za sina. Od policijske press-konferencije na kojoj su ubijenog Davida pokušali predstaviti kao kriminalca i narkomana, preko buđenja građana koji su davali podršku njenoj i Davorovoj borbi, strašnih političkih pritisaka, protesta na Davidovom trgu u Banjaluci gdje se u jednom trenutku okupilo 40.000 ljudi, pa do prijetnji, progona, policijskih zastrašivanja…
Ali kao žena i majka, Suzana Radanović suočavala se i sa drugačijom vrstom kritika. S jedne strane je bila ogromna podrška građana njenoj borbi. S druge, osude načina na koji ova majka žali svog sina.
„Ja znam da bi 50 posto naroda voljelo da ja ležim u krevetu, da se ne mogu pomjeriti i da govore ’joj, jadna ona majka, jadna Suzana, eno je bori se tamo za život, ne jede, ne pije’. Znam da ima naroda koji tako misli. Ja nisam takva. Da legnem u krevet, osjećala bih da izdajem svoje dijete. Rodiš ga, doneseš ga na svijet, nosiš ga u sebi, tvoja je krv, meso tvoje… i da ja to pustim? Da kažem, ’hej, bilo – prošlo, idemo dalje’… ja ne mogu tako“, kaže ona. Podsjeća da u Bosni i Hercegovini ima dosta majki čija su djeca ubijena. Ne želi, ističe, nikoga vrijeđati, razumije da boli, ali sebe ne može zamisliti takvom: „Razumijem da je bol jak, imam ga i ja, ali ja odem na onaj grob pa se isplačem, kući legnem u krevet pa se isplačem da niko ne vidi. A onda kad izađem, borim se za svoje dijete. I da me moja djeca vide.“
Kada te predsjednik lično otrača
A sve to pod ogromnim pritiskom javnosti. Osude Suzaninih i Davorovih ličnih izbora i načina života stizale su i sa mnogo „viših instanci“. Od prvih dana nakon ubistva Davida Dragičevića politički vrh Republike Srpske, u sprezi s njima bliskim medijima, na sve načine nastoji diskreditovati oca i majku, ali i sve one koji ih podržavaju. Javnost je za više od 500 dana bombardovana režimskim spinovima kako je riječ o ljudima koji žele rušiti Republiku Srpsku, Soroševim plaćenicima, britanskim špijunima… Blato u kome su se valjali i najviši funkcioneri RS najevidetnije je na primjeru osude Suzaninog i Davorovog privatnog života, njihovih odluka i ličnih izbora. Tako je Milorad Dodik, u tom trenutku predsjednik RS, u jednom intervjuu nazvao Davidovu porodicu disfunkcionalnom, dajući sebi za pravo da prokomentariše kako je Suzana, razvodom, ostavila dijete u najosjetljivijim godinama. U konzervativnoj sredini poput bosanskohercegovačke, nije slučajnost da se na taj način pokuša uticati na stav javnosti.
„Uopšte nisam pogledala taj njegov intervju. Čovjek koji ima porodicu kakvu ima, čovjek koji je u kriminalu do guše, nema nikakva prava da moj život, način života i moju porodicu uzima u usta. On je za mene nebitan. I njegovo mišljenje, i ono što je pokušao da servira. Dosta je ljudi to prihvatilo“, zaključuje Suzana. Kaže da i danas pročita komentare kako je ostavila dijete, da je David odrastao na ulici.
„Jesam se razvela, ali svoje dijete nikad ostavila nisam. Moj David je bio treći srednje kad smo se Davor i ja razveli. Iz Banjaluke sam otišla u maju, on je u junu završio treći srednje. Ostao je u Banjaluci s ocem, nije ostao na ulici. A šta je otac, da li je on roditelj? Nije htio ići sa mnom i rekao je – imam još jednu godinu, zašto ću ići u Austriju? Završio je tu godinu i došao je meni. Papire je dobio, imao je vizu na pet godina. Bio je par mjeseci, nije mu se svidjelo, nije išlo. Ja ga, kao punoljetnog, nisam mogla natjerati da ostane, nisam mogla uticati na njega“, priča Suzana.
O reakcijama javnosti na svoje postupke, kako ranije, tako i nakon Davidovog ubistva, Suzana Radanović ne brine. Nakon svega kroz šta je prošla, danas kaže da je možda trebala nešto da promijeni, ali da ona drugačije ne zna. Ne smišlja nikad šta će reći, ono što u trenutku osjeti, to i kaže.
„Bilo je reakcija, svakakvih. Bilo je na početku poruka o Davidu, da je narkoman. Ali kasnije, kako je vrijeme odmicalo, bilo je sve više i više komentara za mene – oko oblačenja, oko kose, da li sam se nasmijala, zašto nisam plakala, zašto stojim tu, zašto pričam, zašto sam na Facebooku, zašto nisam u krevetu. Zašto ne patim negdje u tišini, zašto nisam pokušala da se ubijem koji put, zašto me nisu skidali sa vješala ili ispirali od tableta…“, priča Suzana.
Takve reakcije naziva nenormalnim i pita se zar iko može pomisliti da ona ne pati za svojim djetetom. U žalosti za Davidom, bori se da pregura svaki dan: „Ja vjerujem da je David nas izabrao, Davora i mene. Da se to sve s nekim razlogom izdešavalo, da nam je takva bila sudbina. Ja tražim sebi načina da olakšam, da postoji nešto mimo te smrti, da to nije ono zadnje… i u tom ubjeđenju meni je lakše.“
Davor, Zoran i djeca
Uprkos beskrupuloznim nastojanjima da se na sve načine, pa i kao majka diskredituje, Suzana Radanović danas ima ličnu podršku kao malo koja žena: na „njenoj strani“ su i bivši i sadašnji suprug. Sve priče o „disfunkcionalnoj porodici“ tu padaju u vodu.
„Znači mi to. Zamislite sada da se njih dvojica ne podnose. Ili da su u svađi. Davor i ja se ne bismo mogli boriti. Ja se ne bih mogla boriti. Morala bih se prvo sa Zoranom boriti da bih se mogla boriti za svoje dijete. Kome to treba? A osim toga, njih dvojica su se našli, oni su čak bolji prijatelji“, priča Suzana Radanović i dodaje da „njih“ to najviše boli: „Znamo na koga mislim kad kažem ’njih’. To je njima nenormalno. A to može samo poremećenom umu biti nenormalno. Jer svi smo se okupili oko istog cilja i ideje. Samo jedna stvar u mom životu – David. Ujutro kad ustaješ, David. Naveče kad liježeš – David.“
Za svog supruga Zorana Radanovića kaže da je takođe podnio veliku žrtvu. S druge strane, objašnjava, Zoranova žrtva bi bila sasvim drugačija da je ona pala u krevet: „Da me mora kljukati tabletama, da ne smije izaći iz kuće, jer razmišlja da li ću čim okrene leđa popiti šaku tableta? – Zna da neću.“
Moje lice se promijenilo
Promijenilo me. U firmi, eto, govorili su, ’Suzanu možete naći po smijehu, u kojoj je kancelariji’. Ne znam se kikotati u sebi, ja to pustim. Sad mi se to u rijetkim prilikama desi. Kad se pogledam u ogledalo vidim da mi se lice promijenilo. Nije to više to. Oči, usne, sve mi se to nekako poremetilo. A pogled na život mi se skroz promijenio. Sve mi je sad nebitno. Oni obični ljudski problemi… meni to više ništa ne znači.“
Nakon Davidovog ubistva, Suzanina i Davorova četranestogodišnja kći Teodora svjedočila je svemu kroz šta su joj majka i otac prolazili i još prolaze. Roditeljev strah za dijete, nakon takve tragedije, ima najgore moguće uporište u realnosti. Suzana ipak misli da je Teodora jaka: „Ne znam šta može za godinu, dvije da se desi. Šta ona ima u sebi. Od tog stresa, ne mora se pokazati odmah. Ali ovako kako je ja vidim, jako je stabilna, svjesna je svega, hrabra je i jako prkosna. Ima karakternu osobinu svoga brata. A opet, od ovakvih roditelja ne mogu ni djeca drugačija biti.“ Njenu kćer, sigurna je Suzana Radanović, u životu će definisati i oblikovati borba za pravdu za Davida.
„Mislim da će biti veliki borac. Njoj je 14 godina i već se vidi da je jaka. Vrlo je inteligentna, karakterno je jaka, to mi je jako bitno“, ističe Suzana.
I dok na sva pitanja o stavovima javnosti ili vlasti, mirno i čvrsto odgovara, Suzana drhti dok priča o djeci. Petogodišnjeg Andreja, svog sina iz drugog braka, kaže da je razmazila upravo zbog Davida.
„Žao mi je jer se sjetim kad je David bio mali pa ja zagalamim. Kajem se za svaki povišen ton. Žao mi je sada jer ne znaš šta život nosi“, kaže Suzana Radanović, dok joj prkos na licu ustupa mjesto bolu. I prvi put u toku razgovora Suzana plače.
Autor: Impuls