Tragom nedavne vijesti da su samo Njemačka i Slovenija u 2017. godini odobrili 25.000 iseljeničkih viza građanima BiH, da ste u nekoj relativno normalnoj zemlji, mogli bi ste očekivati da će to biti osnovna društvena tema koja je u žiži interesovanja. Mogli bi ste očekivati da ste u nekoj drugoj zemlji, ali u Bosni ne.
Autor: Impuls
Reakcije na sve veće iseljavanje, koje je od fenomena ekonomske emigracije prešlo u pojavni oblik evakuacije stanovništva (spasavaj se što prije i bilo gdje) a sve više poprima i karakteristike egzodusa, svode se konstatatacije da je to tako, da treba ići odavde, na slabašna upozorenja stručnjaka da će to imati katastrofalne posljedice (šta stručnjaci misle to i onako nikoga u zemlji ne interesuje) i na politička prepucavanja u funkciji predizborne kampanje (vidjeti pod najnoviji duel Špirić – Mektić), te na slabašnu reakciju privrede,čije se kukanje do sada uglavnom svelo na nedostak kvalifikovane radne snage koja, gle čuda, nije spremna da radi za čitavih 500 KM mjesečno.
Vlastima u zemlji ovo očito nije bitan problem, jer oni očekuju da će ove godine od evakuacije stanovništva u inostranstvo profitirati i to na izborima. Šta će biti poslije izbora o tome će razmišljati poslije. Bitno je da uzjašu budžete i fotelje još 4 godine. S obzirom da iz zemlje odlazi uglavnom mlada, kvalifikovana i stručna radna snaga do 45 godina starosti, jasno je da se radi o ljudima koji ili nisu izlazili na izbore ili o onima koji su na prošlim izborima glasali protiv vladajućih stranaka, tako da njihove šanse za ponovno osvajanje vlasti sa odlaskom svakog pojedinca iz dana u dan samo rastu. Opozicija opet sa druge strane, iako svjesna problema, zabavlja se sama sa sobom i svojim dilemama oko predstojećih izbora, potpuno izgleda nesvjesna da svaki pojedinac koji ode predstavlja jedan potencijalni glas manje za njih, te umjesto da sad i odmah problem iseljavanja, svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima, stavi na društvenu scenu i u žižu rasprave, nastavljaja da gubi vrijeme u prozaičnim političkim kalkulacijama kao da će im vlast sama pasti u krilo.
Oni koji imaju stvarnu korist od iseljavanja i to dugoročnu (pored onih koji se iseljavaju) a to je tzv. međunarodna zajednica, oni mudro šute. Situacija im savršeno odgovara. Dobijaju prijeko potrebnu radnu snagu besplatno, bez uloženog feninga i to dugoročno. Stoga i ne treba da nas čude stalne pohvale na račun vlasti, kako dobro rade i da smo na dobrom putu, koje stižu iz usta međunarodnih zvaničnika , naročito iz EU jer se tu iseljava najveći broj građana BiH. Ne treba da čudi ni spremnost međunarodnih finansijskih organizacija da kreditiraju šta god treba i kad god treba, jer mala je to cijena koju treba platiti za gotovih 200 do 300 hiljada radnika, koliko je u zadnjih par godina napustilo BiH, u poređenju sa društvenim troškom odgajanja i školovanja navedenog broja ljudi, a koji se mjeri u desetinama, ako ne i stotinama milijardi eura.
S druge strane, odlazak svakog pojedinca predstavlja nenadoknadivu kratkoročnu i dugoročnu štetu po društvo sa svim svojim ekonomskim, socijalnim i društvenim posljedicama.
Pored posljedica po demografiju, natalitet, društveno tkivo i bačenog novca i društvene energije uložene u odgoj i školovanje ljudi koji su otišli i ekonomske i socijalne posljedice egzodusa su već vidljive ili će biti vrlo vidljive u narednim godinama. Bez namjere da ih sve analiziramo i dajemo sveobuhvatnu procjenu evo samo nekoliko primjera.
Ukoliko predpostavimo da je 25.000 ljudi koji su prošle godine otišli u Njemačku i Sloveniju trošilo dnevno samo 5 KM na zadovoljavanje svojih osnovnih potreba, to znači da će promet samo po tom osnovu u BiH ove godine biti manji za 45,6 miliona KM a time i prihod od PDV-a biti manji za 6,6 miliona KM. Ukoliko predpostavimo da će narednih 25 godina oni provesti u inostranstvu, ukupna direktna šteta po osnovu smanjenja prometa zbog njihovog odlaska iznosi 1,14 milijardi KM.
Ukoliko predpostavimo da je svaki od onih koji su otišli u 2017. godini pio samo jednu kafu dnevno, to znači da će se u BiH u ovoj godini popiti 9.125.000 kafa manje, a kako to utiče na ugostitelje i trgovce kafom nije potrebno posebno objašnjavati.
Mogli bi smo ovako da nabrajamo u nedogled računajući štetu po pojedinim artiklima u izgubljenoj potrošnji ili u izgubljenim uslugama, ali iznesena ilustracija dovoljno govori već sama za sebe.
Pored direktne i mjerljive ekonomske štete ilustrovane u prethodnim primjerima, još je pogubnija slika ukoliko pokušamo izračunati indirektnu štetu, odnosnu izgubljenu društvenu korist koja je mogla nastati da su vlasti uspjele da obezbjede privredni ambijent i uslove za trajno zapošljavanje navedenih 25.000 ljudi.
Ukoliko predpostavimo da su svi oni ostali i dobili posao u 2017.godini u BiH i to uz prosječnu platu od 840 KM to bi uvećalo godišnji promet ,a time i potrošnju, u BiH za 250,5 miliona KM ili za 6,263 milijarde KM u narednih 25 godina. Pri tome su budžeti i fondovi ostali uskraćeni za 190 miliona KM godišnje ili za 4,75 milijardi KM u narednih 25 godina.
Ukoliko prethodnu računicu primjenimo na sve one koji su u prethodnih 5 godina otišli iz BiH šteta je desetorostruko veća i potpuno je jasno da smo već skoro odsjekli granu na kojoj sjedimo.
Nebriga vlasti oko privrednog ambijenta, ekonomije i zapošljavanja zbog koje je u prethodnih 5 godina zemlju napustilo najmanje 250.000 radno sposobnih ljudi košta nas godišnje 456 miliona KM u padu prometa i 66 miliona manjem prihodu od PDV-a. Društvena šteta koja je nastala njihovim odlaskom i nebrigom o stvaranju uslova za njihovo zapošljavanje mjeri se potencijalno izgubljenom godišnjom potrošnjom od 2,5 milijardi KM i izgubljenim prihodima budžeta i fondova od najmanje 1,9 milijardi KM na godinu. U narednih 25 godina koliko će oni u prosjeku biti radno aktivni u nekoj drugoj zemlji BiH će izgubiti 62,5 milijardi KM prometa i 47,5 miljardi KM prihoda za budžete i fondove.
I pored toga, osim sporadičnih natpisa u medijima, političkih prepucavanja, skromnih pokušaja različitih građanskih inicijativa da skrenu pažnju na problem i tuge i suza onih koji ispraćaju svoje najmilije na put bez povratka, vlada društveno mrtvilo po ovom pitanju.
Drugim riječima, glave su po ko zna koji put gurnute u pijesak pred suštinskim društvenim problemom, sa nadom da dupe koje je ostalo izloženo, neće biti baš ono dupe koje će stradati. Nažalost, kao i obično, taktika zatvaranja očiju pred problemom, umjesto suočavanja sa njim i pokušaja riješavanja, obično završi tako da svi stradaju i oni koji su doprinijeli problemu i oni koji sa samim problemom direktno nemaju ništa.