UrbanObserver

Subota, 5 Jula, 2025

Svi putevi vode u Banjaluku: Srbac, gradić s najviše funkcionera po glavi stanovnika (VIDEO)

Foto: Impuls

Šta su najpoznatiji brendovi Srpca: piletina ili političari? Koja je najveća afera u ovoj maloj opštini, bastionu SNSD-a? Kako republička ministrica finansija krpi opštinski budžet u svom zavičaju i ko u Srpcu može kupiti stan u pola cijene?

Piše: Milkica Milojević

U potrazi za odgovorima na ova i još neka pitanja ekipa Impuls portala zaputila se u Srbac. Idilični ravničarski gradić na ušću Vrbasa u Savu drijemao je na suncu. Gotovo pust. Na ulicama tek poneko dijete ili penzioner.

Srbac je po popisu iz 2013. godine imao 2700, a cijela srbačka opština oko 17 000 stanovnika. Danas ih je znatno manje.

I čelnici opštine i opozicionari i rijetki prolaznici složni su u ocjeni da mladi masovno odlaze iz Srpca.

Želimir Urić, predsjednik Opštinskog odbora SDS-a, tvrdi da je to posljedica loše lokalne politike, u opštini kojom, uz male prekide, već skoro 20 godina vlada SNSD.

-Ova opština je postala slijepo crijevo, a putna infrastruktura je takva da Srbac zaobilaze i prevoznici i privrednici – kaže Urić.

Vladimir Gužvić (SNSD), zamjenik načelnika opštine Srbac, tvrdi da bismo zatekli mnogo vedriju sliku da smo došli koji dan ranije, dok je školska godina bila u punom zamahu.

– Srbac, kao i druge opštine, ima sve manje stanovništva zbog migracija, uglavnom ekonomske prirode. Većina naših sugrađana odlazi u Banjaluku, što je logično, jer je u Banjaluci bolja ponuda radnih mjesta. Tamo gdje rade, oni i zasnivaju porodice, ali rado dolaze u svoj kraj, pogotovo vikendima – kaže Gužvić.

Oni koji vikendima dolaze u svoj kraj, da provjetre kuće ili posjete ostarjele roditelje, dolaze uglavnom u srbačka sela. U ovoj opštini mnogo više stanovnika živi u selima, nego u samom Srpcu.

A sela su bogata i puna života. Mještani nisu imali vremena da dangube s novinarima. Imaju preča posla. Danko iz Vlaknice je vozio trešnje u Banjaluku, da ih proda po masnim cijenama. Nemanja iz Poveliča je bio zauzet pripremanjem krajiške igranke u svom selu. I tako dalje…

A Ostoja Stojković (75) iz Sitneša i njegova supruga Kristina bili su zauzeti pripremanjem zlatne svadbe. U braku su ravno 50 godina. Zatekli smo ih na pustoj i ruiniranoj autobuskoj stanici u Srpcu, gdje su čekali goste iz Banjaluke.

Kristina i Ostoja su godinama radili u Austriji, ali im, vele, nije palo na pamet da ušteđevinu ulože u kupovinu stana u Srpcu.

– Ljepše nam je u našoj kući, imamo više prostora, više slobode. Malo dvorište, malo baštica i tako prođe dan – kaže Ostoja.

Kristina priznaje da joj je bilo teško, kad se vratila iz Austrije, ali se privikla, nekako.

Za razliku od Stojkovića, mnogi njihovi zemljaci, koji se vraćaju s „privremenog rada u inostranstvu“, kupuju stanove u Srpcu.

Upravo oni su rješenje enigme: kako to da se u gradiću, u kojem je stanovnika sve manje, novizgrađeni stanovi prodaju kao alva.

Samo u posljednje tri godine u Srpcu su izgrađene četiri stambene zgrade. Cijena nije kao u Banjaluci, ali nije ni naivna: od 2200 do 2500 KM po kvadratu.

Ali ima i sretnika, koji stan u Srpcu mogu kupiti u pola cijene.

U lokalnom SNSD-u tvrde da je to rezultat njihovog „pionirskog“ poduhvata, koji sada “prepisuju“ mnogi u Republici Srpskoj.

Iz opozicije odgovaraju: tu smo odluku donijeli zajedno, u interesu građana.

O čemu se zapravo radi?

– Mi smo, kao opština, investitori stambene zgrade za mlade bračne parove. Napravili smo 20 stanova i prodali ih, prema unaprijed definisanoj odluci, po 1200 KM po kvadratu – kaže Vladimir Gužvić.

Opština planira da izgradi još jednu lamelu s 15 stanova za mlade po istoj cijeni. Kupci ovih stanova moraju živjeti u njima i ne smiju ih prodati u narednih 10 godina.

Nedavno je pao i dogovor da opština, kroz podsticaje u poljoprivredi, novčano podrži mlade koji žele da kupe kuće i imanja u srbačkim selima.

Da je to dobro priznaje i vođa lokalne opzicije. Dobro je, kaže Želimir Urić, i to što je centar grada dotjeran i umiven.

Među rijetkim šetačima na ušminkanom gradskom trgu zatekli smo Jovicu Sabljića iz Razboja. Došao je iz svog sela da obavi neka posla. Inače je nezaposlen.

– Posla nema, šta da se radi. Ali, sreća je što živim na selu, pa mogu nešto stvoriti. Život je na selu ljepši i sadržajniji, iako ima više obaveza – kaže Jovica.

On se nije zaputio u Banjaluku, ali mnogi jesu. Da iz Srpca svi putevi vode u Banjaluku, vidi se i na autobuskoj stanici. Prije dvadestak godina s perona ove stanice putovalo se u Derventu, Gradišku, Prnjavor, Laktaše, Beograd. Danas je ostala samo jedna jedina linija: ona za Banjaluku.

Upravo za opustjelu autobusku stanicu vezana je, kako tvrdi lider lokalnog SDS-a, „najveća afera u Srpcu u posljednjih 10 godina“.

– U privatizaciji je ovu stanicu kupio jedan preduzetnik za 180 000 KM, a 2023. godine je opština Srbac na osnovu granta, koji je dobila od Vlade RS, istu ovu stanicu od istog tog privatnika kupila za 1,3 miliona KM. Nije to  u redu prema građanima Srpca. Mogli smo s tih 1,3 milona KM izgraditi ambulantu u Razboju, novi vrtić u Srpcu i još mnogo toga, a potrebe prevoznika su se mogle riješiti s 2 ili 3 terminala, za mnogo manje novca – kaže Želimir Urić.

Zamjenik načelnika opštine odgovara: šta da se radi, cijene nekretnina rastu.

– Nije opština provodila privatizaciju. Kada je u privatizaciji prodavana infrastruktura tadašnjeg  „Autoprevoza“ a. d. u stečaju, niko nije ponudio više. Kad smo mi došli u situaciju da ponovo vratimo stanicu u naše vlasništvo, cijena je bila drugačija – kaže Vladimir Gužvić.

A kako je opština Srbac uopšte „došla u situaciju“ da iskešira 1,3 miliona KM, kad je godišnji budžet ove lokalne zajednice skromnih 16 miliona KM? Pa, biće da u Banjaluci imaju svoje ljude, koji su nagodni da „nabace“ koji grant Vlade RS.

– Prije rata su najpoznatiji brendovi Srpca bili srbački pilići i srbački veš. Danas je sve to ili propalo ili je svedeno na minimum. Danas su najpoznatiji brendovi Srpca funkcioneri – kaže Želimir Urić.

Pa nabraja: nekadašnji ministar porodice, omladine i sporta Proko Dragosavljević, brat aktuelnog načelnika Srpca Mlađana Dragosavljevića, pa parlamentarci Milan Petković i Milorad Kojić, direktor centra za istraživanje rata i ratnih zločina, Viktor Nuždić, nekadašnji ombudsman BiH, Ljubomir Sandić, bivši pomoćnik ministra zdravlja, Ljubo Lepir, bivši direktor Pedagoškog zavoda RS Miloš Milinčić i zamjenik ministra prosvjete Boško Stojković … i mnogi drugi. Svi su oni iz Srpca. Nije loše za tako malu opštinu.

Ipak, glavna zvijezda srbačkih kadrova je jedna žena: aktuelna ministarka finansija Republike Srpske Zora Vidović.

– Kad je lokalni budžet u škripcu, ministrica Zora Vidović uvijek priskoči i spasi stvar. Ima i projekata koje je ona, zahvaljujući  svom uticaju, donijela u Srbac. Ali mnogo je više funkcionera koji nisu donijeli ništa, a odnijeli su resurse, odselili se i zaboravili nas – kaže Želimir Urić.

Na primjedbu da Srbac slovi kao grad funkcionera, Vladimir Gužvić odgovara da je naš narod „sklon etiketiranju i stereotipima“. On tvrdi da su i danas srbački pilići najprepozatljiviji brend ovog malog grada. Nekadašnji „Živinoprodukt“ naslijedila je „Perutnina Ptuj“, koja zapošljava lokalno stanovništvo i daje priliku brojnim kooperantima da zarade na svojim imanjima.

A kadrovi? Gužvić ne spori da mnogi rukovodioci na republičkom nivou potiču iz Srpca. Šta da se radi, kad su Srpčani obrazovani, kreativni i ambiciozni.

– Srbački gimnazijalci su godinama bili visoko rangirani na prijemnim ispitima, bili su dobri studenti, nakon školovanja su se uvijek isticali i kreativnošću i ambicijama. Nije čudo što su ih i drugi prepoznavali kao dobre kadrove – kaže Vladimir Gužvić.

Ipak, biće da nije sve u pameti i ambiciji, ima nešto u SNSD-u.

Srbac je značajno mjesto na mapi SNSD-a od osnivanja stranke. A Milorad Dodik i ekipa to znaju da cijene.

A Srpčani koji su, uprkos svemu, o(p)stali u svom mjestu, znaju da cijene neke sasvim druge vrijednosti, daleko od miliona, kamiona i borbe za političku moć. Malo šetnja, malo kafica, malo pecanje, sve laganica.

– Lijepo je živjeti ovdje. Mirno, tiho, bez stresa, svako svakoga zna. Prijatan ambijent i dobri ljudi. Pretežno dobri ljudi – kaže penzioner Žarko Brkanlić.

Foto: Impuls

Ni skele, ni mosta, ni rata

Srbac je, zbog svog geografskog položaja i u doba SFRJ bio skrajnut. Nalazi se na samoj granici s Hrvatskom, danas i s Evropskom unijom. Za vedrog dana komšije EU mogu vidjeti golim okom, a ne mogu doći do njih.

Do susjednog mjesta Davor, Srpčani su, prije raspada Jugoslavije, skelom preko Save išli na igranke, druženja i „u cure“.

Kada je Hrvatska ušla u EU, skela je ukinuta, a mosta među komšijama nikad nije ni bilo.

Ipak, staro prijateljstvo je preživjelo i rat i spasilo mještane s obje strane Save.

-Nikad ovdje nije bilo ratnih dejstava, niti smo mi pucali na Davor, niti oni na nas. Kad odemo na stražu i mi i oni lijepo puške u kukuruz, pa na pecanje – priča jedan stariji mještanin.

Impuls

Povezane vijesti

Presek stanja posle Vidovdana: Blokade, represija i strah koji je promenio stranu

Uklanjaje barikade u Zemunu, foto: Mašina Neočekivana je, barem nekima, bila brojnost na vidovdanskom protestu. Neočekivana je bila rekacija dan posle, kada su se građani...

30. godina genocida u Srebrenici: Naša priča, naše obećanje

  Publikacija Memorijalnog centra ne sadrži samo pregled događaja, sudske činjenice, arhiv, već i poziv svima da posjete mjesta gdje je historija nasilno prekinuta, pogledaju...

Popular Articles