Foto: Freepik
Kasna dijagnoza i utjecaj rodne pristranosti na naše mentalno zdravlje
Piše: Sonia Quinche
Agathe me čekala na vratima. Kao i uvijek, kasnila sam. Dok sam prala zube, uzela sam torbu iz sobe i sjetila se da prije odlaska želim očistiti neku prljavštinu koju sam vidjela dok sam se brinula o biljkama. Žureći i s Couto pastom za zube koja mi je curila iz kuta usana, potrčala sam niz stepenice. Držala sam četkicu za zube u ustima kako bih mogla uzeti metlu u desnu ruku, a lopaticu za smeće u lijevu, i otišla gore brzo očistiti. Agathe me pogledala, iznenađena, ali uglavnom zabavljena, uzviknuvši: “O moj Bože, ti stvarno imaš ADHD!”
Prvi sam put saznala što je ADHD kada sam imala 20 godina. Pohađala sam seminar o obrazovanju djece s potrebama za podrškom. U to sam vrijeme volontirala kao odgajateljica u izviđačkoj grupi i svrha seminara bila je da nam daju alate za pravilnu brigu o toj djeci.
Emilio, psiholog s doktoratom iz neuropsihologije, bio je instruktor. Počeo je govoriti o tome kako se ADHD manifestira kod djece, a od prvog simptoma koji je naveo, osjećala sam se kao da opisuje moju osobnost. Prve dvije slučajnosti bile su zapravo smiješne – a ja kažem slučajnosti jer biti pomalo “zaboravna” i “rastresena” zapravo ne znači ništa. Stvar je u tome što sam povezala sve simptome dok ih je on nastavljao nabrajati: djeca koja ne mogu pravilno mjeriti vrijeme, gube pojam o vremenu i uvijek kasne; djeca koja se bore s fokusom ili se izgube u hiperfokusu; stalno rastresena, ne mogu šutjeti; uvijek prekidaju druge usred rečenice, ne mogu se držati rutine…
Svaki pojedini simpom: imam, imam, imam. Vidjela sam kako mi je život, svaki najmanji detalj, bljesnuo pred očima poput Malickovog filma – potpuno izdvojen. Na kraju su me kolege trgnule u stvarnost: “Sonia, taj klinac kojeg opisuje – to si ti!” Osjećala sam se kao da se topim u sjedalu. Što je točno značilo to što sam se savršeno uklopila u profil “dijete s potrebama za podrškom”?
Ranije te godine, Emilio je nenamjerno dijagnosticirao moju prijateljicu Martu. Zamolio je skupinu mladih ljudi iz svoje izviđačke skupine da naprave neke testove i procjene za njegovo doktorsko istraživanje. Marta je bila jedna od njih. Na kraju procesa, Emilio je rekao Marti i njezinoj majci da ne može uključiti njezin dosje jer su mu potrebni neurotipični_e sudionici_e, što ona nije bila: njezini su rezultati ukazivali na dijagnozu ADHD-a, nepažljivog tipa.
Simptomi ADHD-a razlikuju se od osobe do osobe i obično se kategoriziraju u dvije vrste: ADHD-nepažljivi (ADHD-I), za osobe koje pokazuju trajne obrasce rastresenosti, neorganiziranosti i zaboravljivosti te ADHD-hiperaktivni/impulzivni (ADHD-HI), za osobe koje pokazuju više razine fizičke hiperaktivnosti, impulzivnosti i agresije (Attoe & Climie, 2023.). U novije vrijeme, DSM-5 navodi tri primarne prezentacije: pretežno nepažljivu, pretežno hiperaktivnu/impulzivnu i kombiniranu (mali spojler, potonji je moj!) (Wettstein et al., 2024.).
Zanimljivo je da se djevojčice i žene – kada im se dijagnosticira – obično svrstavaju u nepažljive tipove, dok se dječacima često dijagnosticira hiperaktivni tip.
To je biologija, zar ne?
Obično se kaže da mozak dječaka i djevojčica jednostavno funkcionira drugačije – ali kako to doista možemo znati? Godine 1998. Hartung i Widiger analizirali su 243 studije objavljene u Journal of Abnormal Child Psychology (SAD) tijekom šest godina. Pronašli su neravnotežu što se tiče spola sudionika: u sedamdeset studija usmjerenih na ADHD, 81 % sudionika bili su muškarci, a samo 19 % žene. Također su otkrili da je 69 studija od 243 provedeno isključivo na muškoj djeci (Attoe & Climie, 2023.).
Stoga ne možemo sa sigurnošću tvrditi da znanost potvrđuje biološke razlike u ljudskom mozgu na temelju spola, niti možemo jasno definirati koje bi te razlike mogle biti. U osnovi ne znamo, jer je povijesno znanost često krivo predstavljala ili potpuno isključivala žensko tijelo (Green et al., 2019). S druge strane, ako pogledamo zapadne društvene norme, vidimo da se djeca uči da se ponašaju drugačije u skladu s pripisanim spolom. Društvene norme igraju veliku ulogu u oblikovanju načina na koji se predstavljamo svijetu od najranije dobi (Macklin, 2024.).
Godine 2024. Wettstein i sur. proveli su studiju s ciljem procjene znakova hiperaktivnosti kod odraslih za koje se sumnja da imaju ADHD, baveći se potencijalnom spolnom pristranošću u dijagnozi. Koristeći skup podataka od više od petnaest tisuća pacijenata – od kojih su 49 % bile žene – njihovi nalazi pokazuju da odrasle žene s ADHD-om jednako pate od hiperaktivnosti kao i muškarci.
Foto: Freepik
Mehanizmi suočavanja: maskiranje i ugađanje ljudima
Sandra je tridesetšestogodišnja inženjerka telekomunikacija, koja je djelovala jako smireno kad sam s njom razgovarala; ljubazna je i tiha, a njezine riječi izlaze mirno. Rekla mi je da joj je dijagnosticiran nepažljivi tip ADHD-a kada je imala 34 godine, nakon što se borila sa svojim mentalnim zdravljem poslije velikog emocionalnog događaja u svom životu. Bila sam nestrpljiva da je bolje upoznam, jer je jedina druga žena s ADHD-om koju sam tada poznavala bila moja prijateljica Marta i, iskreno, nikad nisam shvaćala koja je razlika između njezina nepažljivog tipa i mog, kombiniranog.
Dok je nepažljivi tip definiran rastresenošću i zaboravnošću zbog hiperaktivnog uma – misli skaču tu i tamo – često se predstavlja kao miran, introvertiran i spokojan. Hiperaktivni tip javlja se kod izraženije energičnih osoba s ometajućim i glasnim ponašanjem, impulzivnim reakcijama i agresivnim ispadima.
Što se mene tiče, ja imam oboje. Postoje kemijske reakcije i električne sinapse koje lutaju punom parom u mojoj glavi, čak i kad sam iscrpljena i samo želim odspavati sa svojom mačkom. Većinu vremena, bez lijekova, moram posvetiti pola svoje moždane snage samo da bih se ponašala kao pristojna, lijepo odgojena odrasla osoba.
Ipak, moja je prijateljica Marta vrlo energična osoba, uvijek nešto radi, uvijek je u pokretu. Još kao djevojčica počela je ići na kampiranje i planinarenje, a bavila se i košarkom. Ako ne radi, u teretani je ili na plaži, ili trekkingu, ili svira gitaru. Ona samo radi, radi, radi. Uglavnom, uvijek je spremna za borbu – metaforički rečeno. Kao da jednostavno mora osloboditi svoju energiju na koji god način može. Međutim, primijetila sam da je obično suzdržanija i tiša kada je okružena ljudima koje jedva poznaje. Zapravo, i ja sam obično suzdržanija i tiša u novim situacijama i s ljudima koje ne poznajem, svjesna toga gdje stavljam koji dio svog tijela. Objema nam treba vremena da pokažemo tko smo zapravo.
Dakle, bilo je prilično smiješno kada sam Sandru pitala o njezinu nepažljivom tipu i osobinama koje oblikuju njezinu naizgled mirnu osobnost. Zaustavivši se, bojažljivo se nasmiješila i odgovorila kako nije sigurna je li ta smirenost mehanizam suočavanja, strategija samoregulacije. Sandra je odrastala osjećajući se nevidljivom kod kuće i, u isto vrijeme, ne uklapajući se u školu ili među druge djevojke. Voljela je stvari koje su “na neki način označene kao one za dječake i muškarce”.
“Djevojčica se ne odgaja baš na isti način kao dječak: tijelo joj se trenira za pasivnost, a duh joj se drži u stanju ovisnosti”, rekla je Simone de Beauvoir u svojim Memoarima jedne poslušne kćeri.
Sandra je naučila maskirati svoje porive, ponašati se onako kako bi djevojka trebala i upravljati životom sa stalnim osjećajem frustracije što nije “onakva kakva bi trebala biti”. Nije joj bilo dopušteno samo biti. “Istina je da sam drugačija kad izgubim kontrolu. Kada sam, primjerice, ljuta, počnem govoriti sve brže i brže. Nisam sigurna jesam li uopće smirena”, objasnila je.
Kao što sugeriraju Quinn i Madhoo (2014.), žene s ADHD-om mogu razviti učinkovitije strategije suočavanja od muškaraca kako bi prikrile svoje simptome.
“Ponašaj se”, bila je zapovijed koju smo često slušali dok smo bile mlade, nakon koje je slijedilo “ponašaj se kao mala žena”, kada smo počele odrastati. Osobno, mrzila sam što sam djevojčica, mrzila sam ono što se od mene očekuje kao od djevojčice. Nisam htjela sjediti prekriženih nogu. Željela sam igrati nogomet s dječacima umjesto da me protjeraju da razgovaram s drugim djevojčicama na rubovima igrališta tijekom odmora. Htjela sam se penjati i biti jaka.
Bila sam teško dijete, buntovna djevojčica koja se borila s autoritetom, a istovremeno i jedna od najboljih učenica u razredu. Moji roditelji nisu znali kako sa mnom postupati jer sam bila oboje: razmaženo derište i savršeno dijete u isto vrijeme – hodajuća kontradikcija. Bila sam hiperaktivna, impulzivna i agresivna – to su svi vidjeli. Ali morala sam naučiti kako se ponašati, i jesam, baš kao što su to učinile i moje prijateljice.
Quinn (citirano u Holthe & Langvik, 2017.) objašnjava da se djevojčice općenito uče da budu pristojne i popustljive. Od malih nogu učimo važnost isprike. I dok se dječake potiče da promijene svijet i postanu vođe, od djevojčica se očekuje da prihvate i slijede pravila koja postavljaju naši roditelji, učitelji i društvo. Učimo ne uzvraćati udarac.
Zatim se postavlja pitanje za djevojčice i žene s ADHD-om: postoji li korelacija između “rođenja kao djevojčice”, “odgoja kao djevojčice”, učenja o “prikladnom ponašanju za djevojčice” i dijagnoze kasnije u životu, često s nepažljivim tipom? Budući da nam se govori da se ponašamo kao djevojčice ili žene, prisiljene smo naučiti maskirati tko smo zapravo ili riskiramo da budemo osuđivane zbog kršenja ženskih normi (Holthe, 2013.). U međuvremenu, kako kažu, “dečki će ostati dečki”.
Maskiranje je izraz koji se koristi za opisivanje svjesnog ili nesvjesnog čina potiskivanja intrinzičnog ponašanja, osobina ili odgovora kako bismo se uskladili s društvenim očekivanjima koja neurodivergentni ljudi možda ne bi organski usvojili. Naširoko se koristi unutar neurodivergentne zajednice i primjenjuju ga svi na spektru, bez obzira na njihov rodni identitet.
Međutim, kod djevojčica i žena s ADHD-om maskiranje odražava potrebu da se uklope ne samo u neurotipična ponašanja već i u rodne stereotipe koji inhibiraju naše prirodne ometajuće simptome. Istraživanja pokazuju da društveni konstrukti koji su nam nametnuti često dovode do maskiranja i ponašanja koje zadovoljava ljude, pridonoseći i pogrešnim dijagnozama i kasnoj dijagnozi (Holthe & Langvik, 2017; Wettstein et al., 2024).
Kao što je ranije spomenuto, povijesno gledano, žene i djevojke bile su prisiljene pokazati empatičnije i poslušnije ponašanje. Naučene smo da dajemo prednost tuđim potrebama ispred vlastitih, što često dovodi do obrazaca ugađanja ljudima i zanemarivanja sebe kako bismo zadovoljile one oko sebe. Kao rezultat toga, mnoge od nas odrastaju bez znanja o tome kako postaviti granice i, u nekim slučajevima, bez sposobnosti prepoznavanja vlastitih granica. Od ranog djetinjstva to izaziva osjećaje nelagode i nedostatnosti, jer ono što intrinzično osjećamo nije u skladu s onime kako bismo se trebale osjećati.
Mia, još jedna mlada žena s kojom sam razgovarala i koja je dobila dijagnozu u 23. godini, rekla mi je da je odrasla misleći da je “samo loša osoba” jer nije mogla zadržati pažnju dok su prijatelji razgovarali s njom. Osuđivala je samu sebe što nema duboke, značajne veze, jer za nju to što nije mogla obratiti pažnju znači da joj nije stalo – kao da zanemaruje dobrobit onih koji su joj bliski. Unatoč tome što je bila duboko suosjećajna i aktivno angažirana u društvenim pitanjima od ranog djetinjstva, mislila je da je loša osoba jer nije mogla zadržati pažnju dok razgovara s ljudima.
Inês, koja je dobila dijagnozu u 26. godini, imala je slično iskustvo: prije je sebe doživljavala kao “loše dijete, lošu učenicu”. Gabriela, koja je dobila dijagnozu u 31. godini, odrastala je neprestano se ispričavajući i optužujući samu sebe za svoje “mane”, budući da nije imala objašnjenje za te “crte ličnosti” zbog kojih se često sukobljavala s drugima.
To što nismo znale da naš mozak radi drugačije, natjeralo nas je da nosimo krivnju i frustraciju tijekom onih ključnih godina kada tinejdžeri izgrađuju osobu kakva postaju, uz stalne uzvike neuspjeha poput “Nisam to učinila namjerno!” (Gabriela), “Samo želim biti normalna!” (ja) ili “Ja ne pripadam ovom svijetu” (Adriana, dijagnosticirana u 33. godini). Sve se sjećamo situacija kada smo iz impulzivnosti rekle ili učinile loše stvari jer se u tom trenutku nismo mogle kontrolirati, zbog čega smo se osjećale krivima i neprikladnima.
Ovi osjećaji nedostatnosti i nesposobnosti postavljaju savršenu osnovu za nisko samopouzdanje, zajedno s velikim slonom u sobi: problemima s mentalnim zdravljem od kojih također pate djevojke, tinejdžerice i odrasle žene s dijagnozom ADHD-a i bez nje, bez obzira na njihovu socioekonomsku pozadinu ili geografski kontekst.
Postoje veće stope komorbiditeta s dijagnozama kao što su depresija, anksioznost ili poremećaji prehrane u djevojčica i žena s nedijagnosticiranim ADHD-om (Attoe & Climie, 2023.; Quinn & Madhoo, 2014.; Wettstein i sur., 2021.). Stoga se ženama često postavlja dijagnoza i liječi komorbidno stanje prije nego što im se postavi dijagnoza ADHD-a. Godine 2005. Quinn je otkrio da je 14 % djevojčica s ADHD-om uzimalo antidepresive prije nego što je konačno dobilo odgovarajući tretman za svoj ADHD, u usporedbi sa samo 5 % dječaka. Na primjer, imala sam 15 godina kada sam prvi put uzela diazepam, kada sam imala anksioznu krizu koju nitko tada nije u potpunosti razumio.
Istina je, a sada to i znam, dihotomija između savršene djevojke – one koja je ispunjavala akademska očekivanja, koja je bila popularna u školi, dobro se ponašala i koja je znala što želi; i kaotične djevojke – one koja zapravo nije razumjela društvenu dinamiku i osjećala se izolirano većinu vremena, nije mogla spavati noću i osjećala se kao da je izvan kontrole – uništavala je moje mentalno zdravlje.
U tom su se razdoblju počele javljati suicidalne misli. Moja socijalna anksioznost dovela me do toga da sam se stavljala u nezgodne situacije, provodeći besane noći na internetu, družeći se s puno starijima od sebe ili pijući apsurdne količine alkohola. U međuvremenu, moja duboka žudnja za vezom gurnula me prema ranim seksualnim iskustvima. Osjećajući se kao da se ne uklapam, nastupala sam kao pustolovna, neustrašiva djevojka, koja samo preispituje pravila koja su joj nametnuta.
Adriana je imala priču sličnu mojoj. Ne sjeća se kada je prvi put idealizirala smrt jer su je te misli pratile “oduvijek”. I ona je preuzela ulogu zločeste djevojke, seksualizirajući se odmalena i koristeći alkohol kao emocionalni ispušni ventil. Bile smo dvije tinejdžerke iz potpuno različitih sredina, obje izgubljene u svojoj emocionalnoj disregulaciji, osjećajući se kao da nigdje ne pripadamo, obje smo se borile da uspostavimo zdrave odnose i tražile smo utjehu u alkoholu i hiperseksualnosti.
Studija Younga i sur. (2020.) otkrila je da “tijekom adolescencije i prijelaza u odraslu dob dolazi do povećanja rizičnog ponašanja koje može biti povezano sa simptomima hiperaktivnosti i/ili impulzivnosti”. Uz rizično seksualno ponašanje, postoji visoka stopa tinejdžera s ADHD-om koji koriste i alkohol, cigarete ili droge. Nekako je normalno da se tinejdžeri počnu baviti avanturama i istraživati nepoznate i zabranjene svjetove, ali za tinejdžerice koje uopće ne razumiju što je “normalno”, šanse da se upuste i prihvate štetna ili zlostavljačka iskustva mnogo su veće – pogotovo zato što smo se mi same dovele u takve situacije. Nisko samopoštovanje, zbunjenost i društvena stigma mogu nas učiniti ranjivijima na seksualno uznemiravanje, iskorištavanje i nasilne ili neprikladne odnose.
Biti normalan velika je tema kad uđemo u odraslu dob. Odrastanje nikome nije lako – postoje mnoge mogućnosti i putevi koje treba istražiti – ali nedijagnosticirano neurološko stanje čini ovaj proces još težim i ponekad duboko bolnim. Na pitanje kako je dijagnoza utjecala na njihov život, sve žene koje sam intervjuirala dale su isti odgovor: poboljšala ga je.
Foto: Freepik
“Bolest” za koju se trebate boriti
U zadnje se vrijeme često može pročitati ili čuti kako “sada svi imaju ADHD”, kao da je ADHD samo trend, glupi ples na TikToku. U stvarnosti nije tako lako dobiti dijagnozu kao djevojčica ili kao odrasla žena. Kao što je prethodno objašnjeno, djevojčice su povijesno bile nedovoljno dijagnosticirane jer se ADHD prije smatrao “stanjem za dječake” (Holthe i Langvik, 2017.). Danas je stopa dijagnoze kod djece 3:1 u korist dječaka.
Tinejdžerice i odrasle žene moraju se boriti za svoju dijagnozu – čak i ako imamo dovoljno sreće da budemo u terapiji prije nego što je dobijemo. U Portugalu ADHD nije čak ni razmatran kao moguće stanje kod odraslih do 2023. godine, unatoč tome što je u DSM-5 razmatran još 2013. godine.
U mom slučaju, nakon tri godine terapije zbog anksioznosti i depresije i gotovo 15 godina nakon prvog uzimanja diazepama, 10 godina pitanja “što ako …?”, čitanja radova, studija slučaja i prepoznavanja u simptomima ADHD-a, konačno sam sugerirala svojoj terapeutkinji da možda imam ADHD. Njezin je odgovor bio da me pita zašto osjećam potrebu za etiketom. Pokušala sam objasniti da mi ne treba etiketa – da mi treba da razumijem sebe, što je bio razlog zašto sam uopće došla na terapiju. Nakon toga nisam mogla prestati razmišljati o tome kako možda nije ni upoznata s tim stanjem, ne može razumjeti kroz što prolazim ili prepoznati moje potrebe. Bilo kako bilo, to je bila naša posljednja sesija.
Cijeli sam život bila uvjerena da sam nekako “u krivu”, da sam lijena, prosječna i varalica, da ću završiti neuspješno jer mi je nedostajalo odgovornosti i samodiscipline da budem uspješna odrasla osoba. Stalno sam se pitala zašto sam takva. Ako su svi govorili da sam inteligentna i vrijedna, da sam nekada bila dobra u školi, da sam bila talentirana, zašto se nisam mogla usredotočiti i raditi na svojim ciljevima? Htjela sam odgovore i možda sam ih našla. Htjela sam dobiti dijagnozu, ne zato što sam željela etiketu, već zato što sam željela razumjeti što mi se događa i zašto osjećam da mi se mozak pola vremena ruga i izdaje me.
Dijagnozu sam dobila kada sam imala 31 godinu. Trebale su mi gotovo dvije godine da je dobijem, ponajviše zahvaljujući strpljenju i razumijevanju liječnice koja mi je pomogla izdržati dugu listu čekanja na pregled kod psihijatra kroz sustav javnog zdravstva.
Adriana je dijagnosticirana u 33. godini, ali tek nakon nekoliko sukoba s obitelji i liječnicima. Također je morala uložiti mnogo novca, a prošla je i kroz još jednu veliku borbu za svoje mentalno zdravlje. Isto je bilo i sa Sandrom, koju je terapeut odbacio i ignorirao njezine molbe za procjenu. Naposljetku, morala je voziti kilometre tijekom mnogih popodneva s tatom kako bi otišla psihijatru koji ju je pristao testirati. Inês, kojoj je ADHD dijagnosticiran u 26. godini, također se morala obratiti privatnom liječniku kako bi dobila dijagnozu. Bila je toliko zabrinuta zbog otkaza da je napravila dugačak i detaljan popis simptoma i osobina koje su je pratile cijeli život.
Gabriela je imala slične brige: kada je s 31 godinom otišla po dijagnozu, bojala se da je neće shvatiti ozbiljno, “zbog, znate, svih rodnih predrasuda koje tamo otkrijete”. Samo su Mia i Rita smatrale da su sretnice kada su dobile dijagnoze. Miju, koja je tada imala 23 godine, njezin je terapeut jednostavno uputio na procjenu. Rita je dijagnosticirana s 19 godina, nakon razdoblja kronične nesanice koja je ozbiljno utjecala na kvalitetu njezina života. Potražila je pomoć i ubrzo joj je dijagnosticiran ADHD.
Nakon što je dijagnoza poznata, moglo je uslijediti liječenje. Ne postoji lijek za ADHD, jer to nije bolest, već inherentno stanje – jednostavno drugi način postojanja. Liječenje se sastoji od dvaju pristupa kojima je cilj smanjiti utjecaj simptoma na svakodnevni život: kognitivno-bihevioralna terapija i lijekovi.
Kod djece je glavni fokus na terapiji, tako da od malih nogu mogu učiti kako njihov mozak radi i koje im strategije najbolje odgovaraju. Odrasli, s druge strane – od kojih su mnogi odrasli razvijajući popratne bolesti poput depresije i tjeskobe – trebaju terapiju kako bi se odvikli od loših navika i negativnih obrazaca, a u mnogim slučajevima i za suočavanje s neriješenom traumom.
Glavni je problem u tome što danas psihoterapija nije dostupna u većini javnih zdravstvenih sustava – ili ako jest, izuzetno je teško doći do redovitih termina, zbog čega pristup terapiji ovisi o ekonomskim mogućnostima. U mom slučaju, kao ambicioznoj novinarki koja zapravo ne razumije novac, psihoterapija mi je bila luksuz koji sam si mogla priuštiti samo u određenim razdobljima svog života. Ostatak vremena ovisila sam o već naučenim strategijama suosjećanja i samorazumijevanja kako bih nastavila sama.
U takvim su slučajevima propisani lijekovi ključni za upravljanje našim stanjem. Dok smo prolazile kroz zbunjenost mladosti, ne znajući što se zapravo događa s našim mozgovima, neke su od nas plakale od radosti kada su prvi put uzele lijek za ADHD, jer je prvi put u našem umu postojao osjećaj harmonije, primirja u ratu u kojem nismo ni znale da se borimo. “Osjećaju li se normalni ljudi ovako, normalno?” bila je moja prva misao, dok mi se u prsima nataložio čudan osjećaj organizacije. “Valjda je takav osjećaj kad su čakre usklađene”, našalila sam se u sebi.
Uzimamo stimulanse CNS-a (središnjeg živčanog sustava) kao što je metilfenidat – najčešće propisivani psihoaktivni lijek za liječenje ADHD-a. Prije pedeset godina, znanstvena osnova za njegove terapijske učinke još je bila nedovoljno poznata (Volkow i sur., 2005.). Međutim, nova istraživanja koja istražuju njegov utjecaj na mozak zahvaćen ADHD-om dovela su do revolucionarne hipoteze: naši mozgovi gube dopamin, a upravo nemogućnost reguliranja koncentracije izvanstaničnog dopamina doprinosi nastanku ovog neurorazvojnog poremećaja.
Dopamin je neurotransmiter i hormon. Njegovi receptori prvenstveno su smješteni u središnjem živčanom sustavu i igraju bitnu ulogu u svakodnevnim funkcijama, utječući na kretanje, emocije i sustav nagrađivanja u mozgu, zajedno sa spavanjem, pamćenjem i kontrolom impulsa (Bhatia et al., 2023.). U praksi se to prevodi u simptome kao što su nemirnost, emocionalna disfunkcija, nedostatak motivacije, nesanica, rastresenost, impulzivnost i agresija; ukratko, ADHD kombiniranog tipa.
Jedan od simptoma koje je moja bivša terapeutkinja pogrešno dijagnosticirala kao depresiju bila je moja nesposobnost da ustanem iz kreveta. Nakon što sam dobila dijagnozu i recept za metilfenidat, također sam zacrtala strategiju: svake večeri postavljam alarm dvadeset minuta prije nego što se sljedećeg jutra zaista želim probuditi. Držala sam lijekove i malo vode pored jastuka, pa kad dođe vrijeme, kad mi se oglasi alarm, popijem tablete u mraku, ponovno zatvorim oči, a nakon manje od pola sata, lijek djeluje i spremna sam ustati i krenuti u svijet.
Sada konačno mogu imati mirna jutra – navika koju sam oduvijek priželjkivala, ali nikad prije nisam mogla ostvariti. Liječenje nam daje priliku vjerovati da možemo biti ono što uistinu jesmo; ne ono što bismo trebali biti, nego ono što sanjamo da postanemo. Rita, koja je skoro deset godina mlađa od mene, duboko me inspirirala kada mi je rekla: “Nisam manjkava niti manje sposobna od ikoga. Nikada neću tražiti sažaljenje.” Njezin mozak jednostavno funkcionira na drugačiji način, i to ponekad može biti izazov, ali nije životna prepreka.
Olakšanje zbog “etikete” doista je olakšanje što konačno možemo razumjeti sebe, potvrditi da nismo slomljene ili u krivu; daje nam priliku da budemo shvaćene i, konačno, viđene. Dakle, sada možemo stvoriti funkcionalne strategije umjesto maskiranja ponašanja; možemo biti suosjećajnije prema sebi kada činimo “glupe” pogreške; možemo se objasniti drugima; možemo zatražiti pomoć, a da se ne osjećamo manje vrijednima. Čineći to, možemo stvoriti nove načine života, ne samo za sebe već i za svako ljudsko biće, tako da svatko može napredovati do svog punog potencijala, bez prisiljavanja onih koji su drugačiji da se prilagode zastarjelim pravilima i uvjerenjima.
Jer neurodivergencije na cijelom spektru – autizam, trisomija 21 i mnoga druga manje poznata stanja – samo su dio raznolikosti života. Njihovo prepoznavanje, vrednovanje i slavljenje nije samo probuđeni trend, to je naša dužnost kao razvijenog društva koje pravi mjesta za sve, koje cijeni život u svim njegovim oblicima. To bi trebao biti sljedeći korak u ljudskoj evoluciji: prilagođavanje naših društvenih konstrukata kako bi odgovarali životima – a ne suprotno.
Bilješka autorice
Jedna važna tema koju ovdje nisam istražila jest kako hormoni utječu na naše ADHD mozgove – ne zato što nije relevantna već zato što nisam mogla pronaći dovoljno čvrstih znanstvenih istraživanja da to opravdam, iako se spominje u nekoliko radova. Nadam se da će buduće studije pomoći da se to rasvijetli, kako bismo mogli bolje razumjeti sami sebe u svoj našoj složenosti.
Za kraj, željela bih zahvaliti Adriani, Gabrieli, Inês, Marti, Miji, Riti i Sandri na izdvojenom vremenu, ali najviše na njihovoj spremnosti da podijele svoje priče sa mnom i sa svijetom. Bez njihovih perspektiva i iskustava, ne bih uspjela sastaviti ovaj tekst. Nadam se da sam opravdala njihovo povjerenje i da ovaj rad pomaže ženama – s dijagnozom ili bez nje – da se osjećaju viđenima i malo manje samima na svom putu.
Literatura
- Attoe, D. E. i Climie, E. A. (2023). “Miss. Diagnosis: A Systematic Review of ADHD in Adult Women”. Journal of Attention Disorders, 27(7), 645-657. https://doi.org/10.1177/10870547231161533
- Bhatia A., Lenchner J. R., Saadabadi A. “Biochemistry, Dopamine Receptors”. [Ažurirano 22. lipnja 2023.]. U: StatPearls [Internet]. Otok s blagom (FL): StatPearls Publishing; 2025. siječnja. Dostupno na: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/books/NBK538242/
- Beauvoir, S. (2005). Memoari poslušne kćeri (J. Kirkup, Trans.). Penguin Classics. (Izvorni rad objavljen 1958.)
- Green, R. M., i sur. (2019). “Women and Autism Spectrum Disorder: Diagnosis and Implications for Treatment of Adolescents and Adults”. Current Psychiatry Reports, 21(4), Članak 22. https://doi.org/10.1007/s11920-019-1006-3
- Holthe, M. E. G. (2013). “ADHD in Women: Effects on Everyday Functioning and the Role of Stigma”. [Magistarski rad, Norveško sveučilište znanosti i tehnologije]. http://hdl.handle.net/11250/271242
- Holthe, M. E. G. i Langvik, E. (2017). “The Strives, Struggles, and Successes of Women Diagnosed With ADHD as Adults”. Sage Journals 7(1) . https://doi.org/10.1177/2158244017701799 (Izvorni rad objavljen 2017.)
- Macklin, A. (2024). “Uloga kulture u jazu spolne pristranosti ADHD-a u djetinjstvu: sustavni pregled literature”. [Neobjavljeni magistarski rad]. Kalifornijsko državno sveučilište.
- Mehta, T. R., Monegro, A., Nene, Y., Fayyaz, M. i Bollu, P. C. (2019). “Neurobiology of ADHD: A Review”. Current Developmental Disorders Reports, 6(4), 235–240. https://doi.org/10.1007/s40474-019-00182-w
- Quinn, P. O., i Madhoo, M. (2014.). “A Review of Attention-Deficit/Hyperactivity Disorder in Women and Girls: Uncovering This Hidden Diagnosis”. Prim Care Companion CNS Disord. 16(3) , PCC.13r01596. https://doi.org/10.4088/PCC.13r01596
- Volkow, N. D., Wang, G., Fowler, J., Ding, Y. (2005.)
- Wettstein, R., Navarro Ovando, V., Pirgon, E., Kroesen, J., Wettstein, K., Kroesen, H., Mathôt, R., & Dumont, G. (2024). “Absent or Hidden? Hyperactivity in Females With ADHD”. Journal of Attention Disorders, 28(12), 1589-1597. https://doi.org/10.1177/10870547241273152
- Young, S. i sur. (2020). “Females with ADHD: An expert consensus statement taking a lifespan approach providing guidance for the identification and treatment of attention-deficit/ hyperactivity disorder in girls and women”. BMC Psychiatry, 20(1), 404. https://doi.org/10.1186 / s12888-020-02707-9