Foto:Interview.ba
Građani BiH na OnlyFans troše milione maraka. Dok potrošnja raste, interesovanje za pretraživanje opada. Šta zapravo kupujemo kada plaćamo tuđu intimu i možemo li iz digitalnih tragova saznati nešto o društvu u kojem živimo?
Piše: S. K.
Sve mislite teško vas može šokirati neki podatak o BiH koji pročitate. Vijesti, politika, korupcija, poskupljenja… Već viđeno! Sve dok ne naletite na nedavno objavljene podatke koliko Bosanci i Hercegovci troše na intimu. Svoju, tuđu, bilo čiju. Šta ih privlači? I zašto se ono što pretražuju ne mora nužno poklapati s onim za šta su spremni platiti?
Vijest je ovakva – prema podacima platforme JuicySearch, koja prati pretraživanja i procjenjuje potrošnju na OnlyFansu, korisnici iz Bosne i Hercegovine tokom prošle godine na ovoj su platformi potrošili oko 2,7 miliona dolara, odnosno 4,84 miliona konvertibilnih maraka. To je približno 13.280 KM dnevno. Za narednu finansijsku godinu prognozira se rast potrošnje na gotovo sedam miliona maraka.
Ako je vjerovati tim procjenama, građani BiH sve su spremniji izdvajati novac za sadržaje koji su najčešće povezani sa seksualnošću i intimnošću. Istovremeno, interesovanje za pretraživanje OnlyFansa u zemlji tokom posljednjih 12 mjeseci palo je za 14 posto. U Banjoj Luci pad je iznosio čak 19,5 posto, u Sarajevu 4,6 posto, dok je Mostar imao vlastitu dinamiku interesovanja.
Dakle, manje pretraživanja, više novca. Ili barem takav odnos sugerišu dostupni podaci.
Šta se, zapravo, krije iza tog nesklada? Jesu li korisnici već pronašli ono što traže? Troše li više oni koji su ranije već otkrili platformu? Ili je riječ o metodološki neuporedivim pokazateljima koji nam, bez dodatnih informacija, ne omogućavaju da izvučemo takav zaključak?
Granica između zabave i emocionalnog vezivanja
Dio odgovora ima Nataša Jelača, sistemska porodična psihoterapeutkinja i seksualna terapeutkinja pod supervizijom.
Zato na početku pitamo koje psihološke i emocionalne potrebe ljudi zadovoljavaju korištenjem
OnlyFansa?
– Korištenje OnlyFansa nije motivisano isključivo seksualnim uzbuđenjem i radoznalošću. Kod nekih ljudi važnu ulogu imaju potreba za pažnjom, potvrdom vlastite vrijednosti i osjećajem bliskosti. Personalizovana komunikacija može stvoriti utisak da smo nekome posebni i važni. Ipak, ne treba pretpostavljati da su svi korisnici usamljeni ili nezadovoljni svojim odnosima. Ključno je razumjeti šta takva platforma znači konkretnoj osobi i koju potrebu zadovoljava – ističe Jelača.
Ona dodaje da plaćanje intimnog sadržaja stvoriti iluziju emocionalne povezanosti.
– Kada kreator odgovara na poruke, pamti detalje ili pruža personalizovanu pažnju, korisnik može razviti osjećaj posebne povezanosti. Njegove emocije su stvarne, ali to ne znači nužno da je odnos uzajaman na isti način kao odnos između dvoje ljudi koji se poznaju. Problem nastaje kada osoba plaćenu pažnju počne doživljavati kao dokaz ljubavi ili kada novcem pokušava održati osjećaj bliskosti – kaže.
I upravo tu se nameće pitanje kako prepoznati granicu između zabave i emocionalnog vezivanja?
Jelača odgovara:
– Najvažnije je pratiti kako korištenje utiče na emocije i svakodnevni život. Ako osoba kontroliše potrošnju, svjesna je prirode odnosa i ne zanemaruje bliske ljude i obaveze, samo korištenje nije razlog za zabrinutost. Znakovi za oprez su intenzivno iščekivanje poruka, ljubomora, uznemirenost zbog izostanka pažnje i trošenje sve više novca radi osjećaja povezanosti. Važno pitanje je: da li nam platforma pruža zadovoljstvo ili postaje način da ublažimo emocionalnu prazninu?
Jelača: Cilj nije osuđivanje seksualnosti već razumijevanje potreba
No, da se vratimo na brojke koje su uistinu šokantne. Jelača objašnjava šta nam, prema njenom mišljenju, o društvu u BiH govori podatak o potrošnji od 4,84 miliona KM.
– Ovaj podatak ukazuje na potražnju za plaćenim digitalnim intimnim sadržajem, ali sam po sebi ne govori da je društvo seksualno frustriranije, usamljenije ili nezadovoljnije partnerskim odnosima. Ni internet pretrage ne mogu pouzdano prikazati seksualne potrebe cjelokupnog stanovništva. Za ozbiljnije zaključke potrebna su istraživanja o motivima korisnika, seksualnom zadovoljstvu, kvalitetu partnerskih odnosa i posljedicama korištenja ovakvih platformi.
Dodaje da problem kod korištenja OnlyFansa nastaje kada osoba gubi kontrolu nad korištenjem, troši novac koji ne može priuštiti, ulazi u dugove ili zanemaruje partnerske odnose i svakodnevne obaveze.
– Posebnu pažnju treba obratiti kada platforma postane glavni način suočavanja s usamljenošću, stresom ili neprijatnim emocijama. Ipak, učestalo korištenje samo po sebi nije poremećaj. Važni su gubitak kontrole, značajne negativne posljedice i narušavanje funkcionisanja. Cilj nije osuđivanje seksualnosti, već razumijevanje potreba koje stoje iza ponašanja i očuvanje psihološkog i seksualnog zdravlja. Na kraju, najvažnije pitanje nije samo koliko neko koristi ovakve platforme, već kakvu ulogu one imaju u njegovom životu. Da li predstavljaju oblik seksualne zabave i ličnog izbora ili postaju zamjena za emocionalnu bliskost, način izbjegavanja teškoća i izvor posljedica koje osoba više ne može kontrolisati? Upravo ta razlika je važna za razumijevanje seksualnog i mentalnog zdravlja – zaključuje Jelača.
Plati i maštaj
OnlyFans je pokrenut 2016. godine kao platforma koja kreatorima omogućava da sadržaj direktno naplaćuju svojim pratiocima. Platforma zadržava 20 posto vrijednosti transakcija, dok kreatori dobijaju ostatak. Iako nije namijenjena isključivo sadržajima za odrasle, upravo je po njima postala globalno prepoznatljiva.
Njen poslovni model nije naročito kompliciran: pretplata, dodatno plaćanje za određene sadržaje i direktniji odnos između kreatora i korisnika.
No, na prodaju nisu samo fotke ili video. U zavisnosti od načina na koji se sadržaj predstavlja i konzumira, u ponudi mogu biti i personalizirana komunikacija, privid ekskluzivnosti ili osjećaj da se odnos odvija između dvije osobe, a ne između anonimnog korisnika i ekrana.
Tu se otvara pitanje koje je mnogo zanimljivije od samog iznosa potrošenog novca: plaćaju li korisnici sadržaj ili osjećaj bliskosti koji taj sadržaj obećava?
Nije isto platiti pristup fotografiji i povjerovati da osoba s druge strane ekrana obraća pažnju baš na vas. Ali nije ni svaki korisnik u potrazi za emocionalnom vezom. Nekome je riječ o zabavi, nekome o seksualnoj fantaziji, nekome o radoznalosti, a nekome o sadržaju koji ne želi ili ne može pronaći u svom neposrednom okruženju.
Upravo bi zato bilo pogrešno milione potrošene na OnlyFans automatski proglasiti dokazom usamljenosti, seksualnog nezadovoljstva ili krize partnerskih odnosa. Brojke nam ne govore zašto je neko otvorio novčanik. One nas tek pozivaju da to pitanje postavimo.
Direktorica Fondacije Infohouse, koja se u svojim kolumnama godinama bavila fenomenom nikad završene seksulane revolucije u BiH Dženana Alađuz napominje nam da nije iznenađena.
– Uvijek je bilo intime na prodaju, bilo lično ili kroz slike fotografije, videe. Tako je uvijek bilo i onih koji su spremni platiti da gledaju i maštaju. Onlyfans, Pornhub i druge platforme su tu transakciju samo pojednostavile Sve dok je to stvar ličnog izbora meni je ok i puno zdravije, nego ono i oni sto smo prisiljeni svaki dan gledati na TV dnevnicima – dodaje Alađuz.
Šta se najviše traži?
Prema procjenama JuicySearcha, Sarajevo s okolinom je tokom 2025. godine na OnlyFans potrošilo oko 1,06 miliona KM, Banja Luka približno 434.000, a Mostar 189.000 KM. Sarajevo je, dakle, uvjerljivo ispred druga dva grada i u ukupnoj potrošnji učestvuje s oko 22 posto potrošnje u cijeloj zemlji.
Međutim, razlike nisu vidljive samo u novcu. Razlikuje se i dinamika interesovanja za platformu, kao i sadržaji koji se pretražuju.
Na nivou BiH, među pretragama koje se odnose na fizički izgled kreatorica dominiraju plavuše, s udjelom od 42,2 posto, a slijede riđokose sa 17,4 posto. U tematskim kategorijama najviše se pretražuje MILF sadržaj, s udjelom od 22,5 posto, zatim analni sadržaj sa 19,3 posto i gej sadržaj sa 10,4 posto. Podaci također pokazuju da su pretrage MILF sadržaja u posljednjih 12 mjeseci porasle za 30 posto, dok je interesovanje za amaterski sadržaj palo za 26 posto.
To su podaci koji gotovo provociraju da im se pripiše neko dublje značenje. Zašto su određene kategorije popularnije od drugih? Govore li takvi izbori išta o seksualnim preferencijama stanovništva, odnosu prema godinama, društvenim stereotipima ili načinu na koji pornografska industrija oblikuje predstave o poželjnom tijelu?
Ili se, možda, samo radi o kategorijama koje su platforme i pretraživači učinili lako dostupnim, prepoznatljivim i komercijalno uspješnim?
Još je zanimljiviji podatak da se među pretragama koje navode nacionalnost kreatorica samo 18,7 posto odnosi na žene iz BiH. U Srbiji je taj udio 69,3 posto, a u Hrvatskoj 50,3 posto.
To ne mora, ali i može značiti da korisnici iz ih češće traže sadržaje izvan vlastitog kulturnog i jezičkog prostora. No, u obzir treba svakako uzeti ponudu kreatora, način kategorizacije i algoritam.
Šta kupujemo kada kupujemo intimu?
Možda je najvažnija promjena koju ovakve platforme donose upravo u tome što intimnost postaje nešto što se može organizovati kroz tržišne odnose. Sadržaj ima cijenu, pristup se naplaćuje, a pažnja može biti dio ponude. Ono što korisnik dobija nije nužno samo seksualno uzbuđenje, nego i iskustvo koje je oblikovano tako da djeluje lično, neposredno i ekskluzivno.
Ali gdje je granica između zabave i emocionalne potrebe? Može li digitalni odnos zadovoljiti dio potrebe za bliskošću, a da pritom ne zamijeni stvarni odnos? I šta se događa kada se osjećaj povezanosti počne vezivati za redovno plaćanje?
Ovo nisu pitanja na koja se može odgovoriti samo na osnovu podataka o potrošnji. Važno je također izbjeći i pojednostavljenu sliku u kojoj su korisnici nužno usamljeni muškarci, a kreatorice isključivo pasivni objekti tuđe želje. Stvarnost digitalnog tržišta intimnosti mnogo je složenija.
No, važno je podsjetiti se da živimo u zemlji u kojoj se o seksualnosti često govori kroz moralne osude, viceve, tabue ili javno deklarisane vrijednosti. Zato ovi digitalni tragovi otvaraju mogućnost da se pitamo postoji li razlika između onoga što društvo javno govori i onoga što ljudi privatno rade. Očito je da postoji!
Jer milioni maraka jesu mjerljivi, ali ono što ljudi njima traže mnogo je teže izmjeriti.