Foto: Nabil Saleh/Unsplash
Povratak kultnih serija, kao i naše neprestano vraćanje onome što smo već gledali, spoj je utjehe predvidljivog i ugodne otupjelosti koja u svijetu prezasićenom sadržajem od nas ne traži – baš ništa.
Piše: Antonela Solenički
Kad su Tonyju otišle patke, odlučio je konačno krenuti na psihoterapiju. Kad su ovog ljeta otišle moje “patke”, obukla sam šlafrok i pogledala dvanaest (od dvadeset i dvije) sezone Uvoda u anatomiju u premalo tjedana. Nakon odgledanih deset, trebale su mi još dvije sezone da se sjetim proguglati vraća li se Cristina Yang u seriju i tako sam, nakon što sam saznala da je Sandra Oh odustala od tog angažmana, i ja odustala od svog povremenog coping mehanizma. Postoji, dakle, više načina nošenja s krizom.
Uglavnom, šanse su velike da znate tko je Tony iz prve rečenice. Ne zato što ste nužno gledali Sopranose i znate da se srušio od napadaja panike kad su jednog dana odletjele divlje patke koje su se nastanile u njegovu bazenu, nego zato što neke serije, nakon dovoljno godina i dovoljno ponavljanja, prestanu biti samo serije. Ovisno o ukusima i generacijama, možda znate i tko je pio damn fine cup of coffee, što znači we were on a break, tko se odjavljuje s I couldn’t help but wonder, tko se potpisuje s XOXO, ili čija uvodna špica završava s life is unfair.
Možda niste gledali sve te serije, možda neke niste gledali uopće, ali svejedno izgledno znate o čemu je riječ. Neke su serije jednostavno postale neizostavnim dijelom pop-kulture pa ih više ne moramo ni gledati da bismo ih poznavali. Dovoljan je neki meme, jedna rečenica, lik, glazba iz špice i cijeli se neki (prošli) svijet odjednom pojavi pred nama.
Kadar iz pilot epizode serije The Sopranos (1999-2007). Izvor: IMDb
Vraćamo se starim serijama kad nam zatreba malo poznatog i sigurnog, a upravo na to računa i televizijska industrija. Tako su neke serije dobile nastavke, neke reboot, neke spin-off, a neke se još uvijek manično snimaju (Uvod u anatomiju upravo izbacuje dvadeset i treću sezonu). Ono što je jednom ušlo u kolektivno sjećanje očito je teško ostaviti u prošlosti.
Prijatelji su, primjerice, nakon završetka 2004. dobili spin-off u seriji Joey (2004.–2006.), a svih šestero glavnih glumaca ponovno se susrelo 2021. u televizijskom okupljanju koje, doduše, nije nastavilo priču, ali je gledatelje nakratko vratilo na stari set i u neke stare scene. Gilmorice su dobile A Year in the Life 2016., gotovo deset godina nakon završetka originalne serije, Twin Peaks novu sezonu 2017., čak dvadeset i pet godina nakon posljednje epizode, a Gossip Girl (aka Tračerica) je 2021. dobila novu generaciju likova u istom svijetu. I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje, lista s primjerima je poduža – televizija očito još nije spremna pustiti nijednu seriju koja je jednom dobro prošla; rastanci su uvijek teška stvar.
Teoretičarka nostalgije Svetlana Boym u knjizi The Future of Nostalgia (2001.) razlikuje restorativnu nostalgiju, koja želi obnoviti izgubljeni svijet, i refleksivnu, koja zna da se u prošlost zapravo ne možemo vratiti. Rebootovi se uglavnom kreću negdje između tih dvaju polova, a to se vidi i na idućim primjerima.
Slučaj: Seks i grad. Tko god što mislio o toj seriji, teško je osporiti da je odavno dobila kultni status. Nakon šest sezona, serija je završila 2004., zatim su uslijedila dva filma i, gotovo dva desetljeća nakon originalne serije, And Just Like That…. U međuvremenu se, naravno, promijenilo puno više od modnih trendova; promijenio se način na koji razgovaramo o spolu, rasi, seksualnosti, privilegiji, odnosima i svemu onome što je originalna serija mogla prikazati puno jednostavnije. And Just Like That… htio je biti nastavak serije koju pamtimo, ali i odgovor na sve što joj se u međuvremenu zamjeralo, obnoviti njezin svijet i istodobno ga popraviti.
Ipak, mnogima je, u tom pokušaju, donio razočaranje. Kritike prve sezone često su se upravo odnosile na to da serija previše očito pokušava nadoknaditi ono što je originalu nedostajalo, pa teme poput rasne osjetljivosti, rodnog identiteta i privilegije ponekad ulaze u priču više kao lekcije nego kao njezin prirodan dio. Kao da je serija morala poklikati sve kućice onoga što se danas od jedne velike televizijske franšize očekuje. U tome je i zamka restorativne nostalgije, jer se izgubljeni svijet ne može vratiti onakav kakav je bio, a kad ga se pokuša popraviti, prestaje biti svijet za kojim smo žudjeli.
Kadar iz serije And Just Like That… (2021-2025). Izvor: IMDb
Potpuno je drugačiji slučaj serije Malcolm u sredini. Originalna serija završila je 2006., a sada, dvadeset godina poslije Malcolm se vraća (ali ne na male ekrane, već na streaming servise) kao odrastao čovjek i otac u verziji Life’s Still Unfair. Malo je serija tako dobro uhvatilo osjećaj da u nekim obiteljima ljubav i kaos dolaze u istom paketu, da nitko nije osobito “normalan”, da su gotovo svi iritantno glasni, imaju svoje probleme, ali nekako uspijevaju preživjeti jedni druge i jedni s drugima. A onda odrastemo i voljeli bismo vjerovati da smo se riješili svega togada ćemo, jednom kada odemo od kuće, postati neki drugačiji i bolji ljudi, donijeti neke zdrave odluke i ostaviti obiteljski kaos tamo gdje smo ga i pronašli. Samo što disfunkcionalnost baš i ne funkcionira tako i uglavnom je dio prtljage koju nosimo.
Novi Malcolm već naslovom odustaje od onoga što je And Just Like That… pokušao. Ne obećava povratak u dobra stara vremena, već priznaje da se život u međuvremenu nije popravio i pokazuje što je od tih vremena ostalo, čime je puno bliži refleksivnoj nostalgiji. Možda je i zbog toga prošao bolje; kritike su uglavnom pozitivne, ponajviše zbog povratka poznate glumačke postave i zadržavanja duha originala, iako mu dio publike zamjera samo četiri epizode i veći fokus na nove likove.
Očekivanje je, uglavnom, majka razočaranja pa su tako i rebootovi rijetko kada bolji ili uopće dostojni originala. I tu postaje zanimljiva ta naša opsesija vraćanjem. Jer što zapravo želimo kada kažemo da želimo novu sezonu neke stare serije? Želimo li nove priče ili želimo ponovno osjetiti nešto što smo osjećali dok smo je prvi put gledali? Želimo li vidjeti što se dogodilo s likovima ili zapravo provjeravamo što se dogodilo s nama?
Ne radi se, stoga, ovdje samo o tome da TV-industrija zna prepoznati dobru franšizu – odnosno gdje se još uvijek može zaraditi – već i o tome da i mi volimo mogućnost povratka nekim prošlim vremenima. Nerijetko smo za njima nostalgični čak i ako ih nismo doživjeli. To je možda najčudniji oblik nostalgije: nostalgija bez vlastitog sjećanja. Ne nedostaje nam nužno ono što smo sami doživjeli, nego ono što smo iz priča drugih ljudi, s interneta i iz pop-kulture naučili doživljavati kao prošlost koja nam pripada. I u tome televizija danas ima posebno važnu ulogu.
Serije više ne žive samo unutar svojih epizoda; njihovi likovi, rečenice, estetika i glazba nastavljaju kružiti društvenim mrežama, memovima, TikTokovima i videima koje gledamo čak i kada ne gledamo samu seriju. Tako možemo razviti nostalgiju za estetikom 2000-ih, iako je možda nismo proživjeli. Ne sjećamo se nužno svi tog vremena u istoj mjeri – naučili smo ga se sjećati.
Kadar iz serije Buffy, ubojica vampira (1997-2003). Izvor: IMDb
Osim toga, televizija se danas prilagodila nama i preselila mahom u naše laptope. Streaming servisi omogućuju nam da se starim serijama vratimo kad god to poželimo – da ponovno pogledamo prvu epizodu koju znamo napamet, preskočimo sezonu koju ne volimo ili samo pustimo seriju da nam šumi u pozadini dok radimo nešto sasvim drugo. Danas više ništa ne moramo čekati, osim možda da nam frendica čiji Netflix profil koristimo javi novu šifru. Tako i one serije koje nisu dobile nikakav nastavak, reboot ili novu adaptaciju možemo gledati iznova i iznova.
Zato možda i nije toliko čudno što sam ovog ljeta, umjesto da iskoristim ovaj nevjerojatan tehnološki napredak i odaberem nešto od milijuna novih serija dostupnih na svim servisima na koje imam i nemam pretplatu, ponovno gledala likove iz serije koju sam gledala nekad davno, i koja mi ustvari i nije toliko napeta. Nije sasvim slučajno što u krizama (ili pak samo u trenucima kada nam je ponuđeno previše izbora) posežemo baš za onim poznatim, a u moru sadržaja to kao da postaje nekim oblikom odmora.
Primijenimo li teoriju Svetlane Boym na gledatelje, a ne na serije, u našem je posezanju za starim epizodama više refleksivne nego restorativne nostalgije. Ne radi se nužno o tome da su prošla vremena bila bolja – neka možda i jesu, barem u nekim aspektima – nego o tome da sadašnjost trenutno stvarno ne daje baš puno razloga za optimizam. Kad je vrijeme u kojem živimo toliko kaotično i nepredvidljivo, nije teško idealizirati neko drugo. Ne gledamo serije koje smo već gledali zato što nužno vjerujemo da je nekada sve bilo bolje, nego zato što su ostale vezane uz neko vrijeme, ljude i verziju vlastitog života kojoj se više ne možemo vratiti. Tako je nostalgija uvijek i ugodna, ali i tužna.
Nije, doduše, svako ponovno gledanje nostalgično. Kada nam je sadašnjost naporna, gledanje serija čiju radnju već znamo napamet postaje ono što se na engleskom lijepo zove comfort watching. Znamo tko će se zaljubiti, tko će se posvađati, tko će ući u bolnicu, tko će reći nešto glupo ili problematično, i ponekad je prilično utješno gledati nešto čiji scenarij već znamo, bez iznenađenja. Predvidljivost je divna stvar za sve nas čiju anksioznost hrani nepredvidljivost vremena u kojem postojimo. A ako nam nešto pomaže da na nekoliko sati zaboravimo na vlastiti nemir, možda ne moramo od toga raditi ni kulturni ni intelektualni projekt.
Tu se negdje možda približavamo i brain rotu. Taj izraz, doduše, nije sasvim nov – ideja o “truljenju mozga” pojavljuje se puno prije TikToka i beskonačnog skrolanja – ali danas je dobio vrlo precizan internetski život. Njime možemo opisati i ono što se događa kada toliko dugo konzumiramo sadržaj koji ne traži gotovo nikakav napor da na kraju više ni ne znamo kako smo proveli to vrijeme. Jedna epizoda postane dvije, dvije postanu dvanaest sezona, a onda se nakon “samo još malo” probudimo nekoliko tjedana kasnije i pitamo se što se dogodilo. Ali, kad smo cijeli dan bombardirani informacijama, porukama, vijestima, reklamama i svakojakim sadržajem koji se natječe za našu pažnju, možda nije toliko čudno da navečer poželimo nešto što od nas neće tražiti baš – ništa. Ipak, I couldn’t help but wonder: koliko sam si ovog ljeta zapravo odmorila mozak, a koliko sam ga samo dodatno spržila?