Imate dijete? Šta će ono biti kad poraste? Emigrant? Ili rob i beskičmenak? Trećeg nema.
Piše: Milkica Milojević
Takvu smo budućnost svom potomstvu obezbijedili. Ustvari, nismo tu čorbu zakuvali baš mi, nego oni moćniji od nas, koji odluke donose u naše ime. Ali, i mi smo saučesnici.
Nema kolektivne krivice, rekli bi součivači s prošlošću, ali ima kolektivne odgovornosti. Mi smo te moćnike, godinama, birali, ili dozvoljavali da budu izabrani, ili odmahivali rukom kad smo bili pokradeni, ili ponavljali onu čuvenu nacionalističku, „bolje da nas pljačka naš, nego njihov“.
Čitate li analize umnih ekonomista, ili pak samo otvorenih očiju gledate svijet oko sebe, na isto vam se hvata. Okreni obrni, jasno je kao dan: moćnici su pojeli budućnost naše djece. Djeca naša moraju vraćati naše, to jest njihove dugove. Ili se moraju seliti iz sopstvene domovine / otadžbine. Trećeg nema. Ili ipak ima?
To što mi nismo trošili te silne milijarde, pozajmljene u naše ime, ne oslobađa nas odgovornosti. Bili smo žiranti milijarderima prevarantima, koji, od njenog osnutka, vladaju Republikom Srpskom.
Ali, u ovom kreditnom aranžamanu nema onog čestitog, starinskog „ustaj kume da sjedne žirant“. Naprotiv.
Nas, svoje žirante, bahati dužnici s vremena na vijeme, kao stoku sitnog zuba, kupuju za 50 ili 100 KM. Pa i to sa neskrivenoim gađenjem.
A mi za tu siću prodajemo rođenu djecu. I onu onu još nerođenu.
Prodajemo djecu i za redovnu penziju, koje sutra neće biti, jer svaka se piramidalna šema, kad tad, mora sunovratiti u propast. A kad se to desi, tražićemo od te iste djece, koju smo besramno prodali u bijelo roblje, ili ih otjerali u pečalbu, da nas hrane, liječe i vuku na leđima.
Prodali smo djecu i za redovnu minimalnu platicu, za „ćuti, dobro je dok se ne puca i dok ima vreća brašna u špajzu“, za džabno mlako pivo i zalogaj hladnog pečenja na stranačkim mitinzima…
Reče jedan vrli ekonomista da nije toliki problem što smo zaduženi do guše, nego što pare od kredita vlastodršci troše da bi nas, za sitan groš, potkupili i smirili, dok je, kako reče ekonomista, „kičma privrede slomljena“.
Ako je tako, nema izlaza. Ili ipak ima? Samo, sloboda i dostojanstvo su skupi sportovi. I nisu za svakog. I ne kupuju se za 50 KM ili za vreću brašna, čak ni u doba najveće gladi.
Naša djeca će vraćati dugove vlasti u RS.