Dino Mustafić
Zato prošlost mora biti prepuštena onima koji imaju odgovornost da je istražuju na osnovu činjenica: nauci, historiografiji, sudskim institucijama i umjetnosti. Nauka treba utvrđivati okolnosti i uzroke. Sudovi trebaju donositi presude na osnovu dokaza. A umjetnost ima posebnu, nezamjenjivu ulogu: ona ljudskom iskustvu vraća lice, glas i emociju.
Piše: Dino Mustafić
Emotivno obraćanje Hasana Hasanovića u Ujedinjenim nacijama nije bilo samo govor jednog čovjeka koji je preživio najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Genocid u Srebrenici. Bio je to glas svih onih koji su izgubili najbliže, svih onih kojima je rat oduzeo pravo na običan život, ali nije uspio oduzeti dostojanstvo. Rečenica da nijedan brat ne bi trebao sahraniti svog blizanca nosi univerzalnu bol koja nadilazi nacionalne, političke i vremenske granice. To nije samo svjedočenje o Srebrenici, nego i opomena čovječanstvu.
U tom govoru bilo je ono najvažnije što preživjeli godinama pokušavaju objasniti: njihova borba nije borba protiv nekoga, nego borba za istinu. Sjećanje nije osveta. Sjećanje je moralna obaveza prema mrtvima i odgovornost prema živima.
Imao sam priliku razgovarati i susretati se s mnogim preživjelim Srebreničanima. Ono što me uvijek iznova potresa jest činjenica da u tim susretima nisam prepoznavao mržnju, nego duboku potrebu za pravdom, istinom i pijetetom. Ljudi koji su prošli kroz najstrašnija iskustva nisu govorili jezikom osvete, nego jezikom svjedočenja. Njihova najveća želja nije bila da prošlost postane oružje protiv drugih, nego da se prošlost ne smije ponoviti.
Upravo zato je toliko opasno kada se ljudska tragedija pretvara u politički resurs. Kada se mrtvi koriste kao argument u dnevnim političkim sukobima, kada se patnja instrumentalizira za održavanje vlasti, tada se žrtvama nanosi nova nepravda. Ali postoji još jedna, još opasnija forma nasilja nad prošlošću: pokušaj da se zločin preoblikuje, umanji ili potpuno negira.
Poricanje genocida u Srebrenici nije samo falsifikovanje historijskih činjenica. Ono nije samo pogrešno mišljenje o prošlosti. Poricanje je nastavak zločina drugim sredstvima, jer žrtvama ponovo oduzima ono što im je već jednom nasilno oduzeto – pravo na istinu, dostojanstvo i priznanje njihove patnje. Kada se ubijeni ponovo pretvaraju u predmet političkog spora, kada se presuđene činjenice pokušavaju relativizirati, tada nasilje ne prestaje; ono samo mijenja oblik.
Revizionizam ne počinje uvijek otvorenom laži. On često dolazi kroz manipulaciju, kroz lažne simetrije, kroz pokušaj da se zločin predstavi kao „složena priča“ u kojoj nestaju jasne granice između žrtve i počinioca. Naravno da je historija složena, ali složenost nikada ne smije biti izgovor za negiranje činjenica. Nisu svi događaji samo predmet interpretacije. Postoje događaji koji su utvrđeni dokazima, svjedočenjima i presudama.
Zato prošlost mora biti prepuštena onima koji imaju odgovornost da je istražuju na osnovu činjenica: nauci, historiografiji, sudskim institucijama i umjetnosti. Nauka treba utvrđivati okolnosti i uzroke. Sudovi trebaju donositi presude na osnovu dokaza. A umjetnost ima posebnu, nezamjenjivu ulogu: ona ljudskom iskustvu vraća lice, glas i emociju.
Jer statistika govori o brojevima, ali umjetnost govori o čovjeku. Jedna majčina suza, jedno ime, jedna fotografija, jedno sjećanje na izgubljenog čovjeka može pokazati svu dubinu tragedije koju nijedan broj ne može prenijeti. Umjetnost ne zamjenjuje historiju, ali joj daje ljudsku dimenziju. Ona se suprotstavlja zaboravu, ali i manipulaciji.
Dužnost umjetnika nije da proizvodi političke parole, nego da čuva ljudsko iskustvo od nasilja zaborava. Umjetnost mora ostati prostor u kojem žrtve nisu statistika, simboli ili sredstva za tuđe ideološke ciljeve, nego ljudi sa svojim imenima, snovima, porodicama i životima koji su nasilno prekinuti.
Srebrenica je jedan od onih događaja koji će dugo ostati moralni test za našu civilizaciju. Način na koji govorimo o njoj pokazuje kakvo društvo želimo biti. Društvo koje prihvata istinu i uči iz nje ili društvo koje prošlost pretvara u beskrajni sukob identiteta i manipulacija.
Zato je dostojanstveni govor Hasana Hasanovića pripadao svim preživjelim Srebreničanima. Onima koji su izgubili očeve, braću, sinove, prijatelje. Onima koji nisu dozvolili da ih tragedija pretvori u mržnju. Njegova poruka nije bila poziv na podjelu, nego na civilizacijski minimum: da se žrtve poštuju, da se zločini ne negiraju i da istina ne zavisi od političke koristi.
Sjećanje nije teret koji društvo mora nositi. Sjećanje je zaštita od ponavljanja zla.
A umjetnost je jedan od posljednjih prostora gdje čovjek može sačuvati ljudskost onda kada politika često pokušava da je oduzme.