Prostor opsesije

Backrooms (2026), r. Kane Parsons

Popularnost horora u vremenima društvenih kriza obično ne jenjava nego baš naprotiv – buja. Dva ljetna hita, “Backrooms” i “Obsession”, na različite načine svoju stravu grade na temeljima internetske kulture.

Piše: Dunja Plazonja

I will have you, yes, I will have you
I will find a way and I will have you
(…) You are an obsession, you’re my obsession
Who do you want me to be to make you sleep with me?

(Obsession, Animotion)

Sjećate li se prve stvari koja vas je uplašila na internetu? Možda je to bila neka od brojnih urbanih legendi koje su se virusnom brzinom širile po tadašnjim forumima ili pak jedan od onih kratkih, naoko bezazlenih videa na čijem bi se kraju u jumpscareu pojavila unakažena glava nekakvog demona ili čudovišta. Ja se sjećam. Svog prestravljenog vriska na kraju gledanja jednog takvog videa, a zatim i vriskova svih mojih prijatelja kojima sam ga uz zločesto trljanje ruku pokazivala, uvjeravajući ih uz ohrabrujući smiješak, kao što su prethodno uvjeravali i mene, da će pogledati nešto slatko i bezazleno. Ma samo se neki slatki mačići pojave na kraju, pričekaj pa ćeš vidjeti.

Svako toliko, obično kasno navečer, odem na r/nosleep subreddit i uzbuđeno plašim samu sebe čitajući horor priče koje pišu korisnici tog foruma. Pravila nalažu da priče moraju biti uvjerljive i da se svi korisnici u svakom trenutku moraju praviti da su istinite, kako u sâmim objavama tako i u komentarima.

Omiljene su mi priče o liftu koji vas vodi u drugu dimenziju; morate znati točan redoslijed katova na koje će vas lift odvesti, kada stisnuti pojedine tipke i kako se na svakom katu ponašati. Upute su bitne i morate ih se pridržavati jer nisu sve dimenzije jednako gostoljubive prema pridošlicama. Na jednom od katova pojavit će se i neka misteriozna cura, ali nipošto je ne smijete gledati u oči niti je slijediti kada vas pozove, a najvažnije je znati kako se vratiti iz te druge dimenzije nazad u svoju. Ako se ikada i vratite.

– Ovo se dogodilo meni! – I meni kada sam prošle godine u dečkovoj zgradi ušla u lift i odlučila ovo probati! – Ja još uvijek ne znam jesam li se vratila u svoju dimenziju! – Jesi li ugledala crveno nebo kada si izašla? Ako jesi, nisi kod kuće! Bježi bježi bježi!

Virusna popularnost nezavisnog horora

U kinima trenutno igraju dva velika svjetska hita, horori Obsession i Backrooms, a upravo je internet, konkretno Youtube i creepypasta sadržaj s 4chana, izvorište njihovog postojanja. Njihovi su redatelji, Curry Barker i Kane Parsons, Youtube kreatori godinama poznati po stvaranju serije kratkih komičnih skečeva that’s a bad idea (Barker) i web serije o liminalnom prostoru poznatom kao “Backrooms” (Parsons).

Obsession (2025), r. Curry Barker. Izvor: IMDb

Barker i Parsons nisu prvi redatelji horora koji su svoj video i filmski zanat prvo “pekli” na Youtubeu ili radeći kao komičari; posljednjih nekoliko godina neke od najboljih horor filmova snimili su, primjerice, braća Michael i Danny Philippou (Talk to Me, Bring Her Back). Godinama prije snimanja svog prvog horora braća su na Youtubeu pokrenula kanal RackaRacka na kojem su objavljivali komične horor skečeve i parodije. Zach Cregger karijeru je prije snimanja horora Barbarian i Weapons započeo kao dio komičarske trupe, a Jordan Peele dugo je bio poznat po komičarskim skečevima u seriji Key & Peele prije nego što je 2017. snimio svoj prvi (horor) film, sada već kultni, Get Out. Uostalom, horor i komedija na određen su način dvije strane jednog novčića; strah i smijeh idu ruku pod ruku, bilo da rukom prekrivamo usta jer se grohotom smijemo ili njome zaklanjamo oči pred užasnim prizorima koje gledamo.

Barker i, pogotovo, Parsons logičan su slijed za trenutnu filmsku produkciju; dio su generacije koja ne poznaje život bez interneta, digitalnih medija i društvenih mreža te je njihova youtuberska pozadina sastavni dio života današnje mladeži. Barker ima 27 godina i svoj crnokomični kanal vodi već više od 10 godina, a Parsons je imao samo 10 godina (!) kada je pod imenom Kane Pixels otvorio svoj Youtube kanal te 17 kada je objavio prvi video o internetskom fenomenu “Backrooms”. Imao je samo 20 godina za vrijeme snimanja filma!

Backrooms (2026), r. Kane Parsons. Izvor: IMDb

Barker je Obsession snimio u nezavisnoj produkciji sa, za holivudske pojmove, zapanjujuće malo novaca – 750 tisuća dolara, a zarada mu na sjevernoameričkom tržištu u trenutku pisanja ovoga teksta premašuje 200 milijuna, s više od 300 milijuna dolara ukupne globalne zarade. Također, film je u Americi zaradio više od novog Star Wars filma te kontinuirano, sada već mjesec dana od premijernog prikazivanja, na domaćem američkom tržištu zarađuje više i od novog filma iz Avengers franšize. Parsons je Backrooms snimio pod produkcijskom paskom kuće A24 s većim budžetom od Barkerovog (10 milijuna), ali i taj je film ostvario višestruki povrat uloženih sredstava; u svom je premijernom vikendu zaradio više od 80 milijuna što je Parsonsa učinilo najmlađim redateljem u povijesti kojem je to pošlo za rukom.

Ono što su njihovi dugometražni prvijenci pokazali iznimno je bitno za razumijevanje uvijek visoke gledanosti horor filmova, čija popularnost obično ne jenjava u vremenima društvenih kriza nego baš naprotiv – buja, ali i za razumijevanje promjena koje se događaju u holivudskoj produkciji opterećenoj brigom oko prividnog pada gledanosti filmova i navodne nezainteresiranosti gledatelja, pogotovo mladih, za odlazak u kino. Ovi su horor hitovi pokazali da je takvo uvriježeno mišljenje daleko od istine.

Dakako, nezavisni horor filmovi kao i prije su znali ostvariti ogroman profit na kino blagajnama. Kultni horori poput Projekta: Vještice iz Blaira (1999.) i Paranormalnog (2007.) slavni su primjeri filmova u koje je uloženo malo sredstava a dobit im je bila ogromna, dok se potonji  horor često navodi kao najprofitabilniji film ikada snimljen s obzirom na odnos uloženih i vraćenih sredstava.

Obsession (2025), r. Curry Barker. Izvor: IMDb

Nadalje, mlađa publika obožava horore, što potvrđuju i horde mladih gledatelja kojima sam osobno svjedočila u zagrebačkim kinima prilikom nekoliko gledanja ovih filmova. Gledateljske navike svakako jesu doživjele ogromnu promjenu u pandemiji, ali zarada ovih filmova čvrst je pokazatelj da publika ne pristaje olako na podcjenjivanje i ono što im holivudski kapital servira, bilo da se radi o superjunacima, legacy nastavcima, obradama prokušanih hitova ili ekranizacijama video igara. Gladni smo izvornog sadržaja u kinima, što posjećenost i zarada ovih filmova svakako potvrđuju, te nam je svima zapravo dosta recikliranih holivudskih blockbustera i neprekidnih ekranizacija stripova.

Možda najzanimljivije, redatelji ovih horora imaju već izgrađenu bazu internetskih obožavatelja i Youtube kanale koje prate milijuni (mladih) ljudi koji su virusnom brzinom prenosili vijest o ovim filmovima. Poput njih, ja godinama pratim Parsonsovu web seriju o “Backrooms” te sam tjednima prije premijere filma čitala subreddite o ovim zakulisnim bespućima interneta. Iako mi je osobno Obsession uspjeliji horor jer se vrlo uspješno bavi feminističkim temama te mizoginim mitovima o pristanku i “nice guy” sindromu, neosporno je da su i jedan i drugi samo potvrdili ono što publika posvećena žanrovskom filmu odavno zna – da su horori definitivno najzanimljiviji holivudski filmovi, pogotovo kada poznaju i cijene svoju publiku, gledateljske navike i kroničnu online prisutnost svih nas.

Jeza izgubljenosti u prostoru (i vremenu)

Fenomen “Backrooms” prvi se put pojavio na internetu 2019. godine, na jednom od brojnih anonimnih foruma na 4chanu. “Backrooms” su primjer creepypaste, pojma koji se koristi za strašne urbane legende čije je izvorište anonimnost interneta. Prvi je viralni primjer creepypaste zasigurno ozloglašeni Slender Man, jezivo nadnaravno biće koje obitava u šumama ili napuštenim prostorima, bez lica i s pipcima umjesto ruku i nogu.

LuxAmber: Slender Man. Izvor: Wikimedia Commons

Ta se creepypasta strelovitom brzinom proširila po internetu, brisala je granice fikcije i zbilje te uzrokovala moralnu paniku u brojnim zajednicama. Slender Manovi pipci posebno su se dohvatili mlađih generacija te se duboko ukorijenili u svijesti dviju djevojaka koje su 2014. godine pokušale ubiti treću, svoju školsku prijateljicu.

Vjerovale su da je potreban ritualni čin ubojstva kako bi dokazale svoju odanost Slender Manu, nakon čega bi im on dozvolio da mu se pridruže u njegovu svijetu. Dozivao ih je, izjavile su. Tijekom suđenja djevojke su proglašene mentalno neubrojivima zbog psihoze uzrokovane nedijagnosticiranom shizofrenijom.

Creepypasta o liminalnim “Backrooms” započela je kao fotografija, prvotno nepoznatog porijekla, na kojoj je prikazan naizgled napušten i prazan prostor, nalik uredskom, s pregrađenim odjeljcima i oker tepisima te fluorescentno žutom rasvjetom. Fotografija, za koju se tek nedavno saznalo da je snimljena 2002. u trgovini namještaja u Oshkoshu u Wisconsinu, objavljena je na /x/-u, jednom od brojnih creepypasta foruma na 4chanu posvećenih paranormalnim pojavama.

Originalna Backrooms fotografija s 4chana

Neki anonimni korisnik pokrenuo je thread o “uznemirujućim fotografijama koje izazivaju nelagodu” te je nakon objave spomenute, sada već kultne, fotografije netko drugi napisao da je to prostor u koji se dolazi ako se “noclipa” iz stvarnosti. Nakon toga fenomen se nastavio širiti po bespućima interneta te nam je danas poznat kao nemoguć stražnji ili zakulisni prostor, prepun prolaza, portala, hodnika, vrata i sličnih otvora koji vode dublje i dalje u taj prostor bez centra i kraja.

“Noclip” termin je koji dolazi iz gejmerske kulture, cheat code u igricama koji igračima omogućuje prolaz kroz inače neprobojne predmete i prostore poput zidova, letenje, ulaz u zabranjene prostore i slično kršenje naizgled čvrstih postavki stvarnosti. Horor, kao što često volim istaknuti, obično započinje određenom transgresijom; krše se zakoni i tabui, prividno čvrste granice koje odvajaju svjetove brišu se ili prokazuju kao puki privid. Otvori nastaju ondje gdje se ne bi smjeli nalaziti; na koži, u nečijoj svijesti, u liftu ili u zidu neke podrumske prostorije. Mogućnosti su brojne; stupite u lift u zgradi s najmanje deset katova, zakunite se u vjernost internetskom čudovištu ili pronađite portal u zakulisni prostor trgovine namještaja pred bankrotom – druge su dimenzije tu za otkrivanje i čekaju samo na vas.

Prvi videouradak koji je Kane Pixels objavio do danas je sakupio preko dvjesto milijuna pregleda na Youtubeu te ga se svojedobno proglašavalo najstrašnijim snimkom na internetu. Sva su Parsonsova “Backrooms” videa snimljena kao found-footage horori; zrnata fotografija video kamere nikada ne prikazuje osobu koja sadržaj snima, samo nemogući beskraj prostora koji po svim zakonitostima prostorvremena ne smije postojati. Kamera se kreće iz jedne nemoguće prostorije u drugu, u nekima se nalazi namještaj, neke su pak prazne, ali sve ih karakterizira isti osjećaj zazora. Ono što nam se treba činiti kao poznato i blisko strano nam je i neprijateljski nastrojeno. Znamo da prostor koji gledamo i kroz koji se krećemo prkosi zakonima fizike, ali i afektivnim sponama koje prostori ostvaruju s ljudima.

Prostori koje nastanjujemo obično odražavaju naše identitete, punimo ih prividno beznačajnim tragovima naših života i osobnosti, ali u beskrajnom žutilu liminalnog prostora osobnosti nema, nastanjuje ga samo praznina, ostatak svrhe. Liminalni prostori oni su koji ne pripadaju “nigdje”; napuštene zračne luke i shopping centri, uredski prostori, čekaonice i njima slična ne-mjesta između su unutarnjeg i izvanjskog, ovostranog i onostranog, oprostorenje su otvora bez kojih horor filmovi ne mogu započeti.

U Parsonsovu filmu Backrooms, stvarnost protagonista Clarka (tumači ga Chiwetel Ejiofor) dovoljno je tmurna i nesretna da ga ideja prolaska kroz nemogući otvor u zidu njegove propale trgovine namještajem uspijeva zaintrigirati. Clark je razvedeni propali arhitekt, duboko nesretan i pun zamjeranja prema bivšoj supruzi, a potisnuti bijes i frustracija zbog neostvarene karijere u arhitekturi dovode ga prvo do alkohola a zatim i do ordinacije psihoterapeutkinje Mary Kline (Renate Reinsve). Radnja se filma, kao i Parsonsovih videouradaka iz web serijala, odvija ranih 90-ih; tehnologija je analogna, koriste se videorekorderi i kazete, a s televizora blješte jezivo nostalgične reklame.

Backrooms (2026), r. Kane Parsons. Izvor: IMDb

“Pronašao sam mjesto,” riječi su kojima Clark pokušava Mary opisati “Backrooms”, ali to mjesto na kraju se pokazuje kao jezivi labirintski odraz njihovih sjećanja i razuma; što dublje likovi ulaze u taj liminalni labirint ono što ondje pronalaze sve je strašnije i iščašenije od zbilje. I Clark i Mary izgubljeni su u prostoru (i vremenu); interijeri koje nastanjuju čine se umjetni i namješteni, čak i kada se radi o njihovim domovima ili poslovnim prostorima.

Clark je doslovno izmješten utoliko što je ostao bez svog doma nakon razvoda pa spava na krevetu u svojoj trgovini namještajem, ali i metaforički jer bira ostati u liminalnosti “Backroomsa”, što u konačnici znači da ne ostaje nigdje. Stvarnost je napustio, a nestabilni labirinti sjećanja i razuma nisu prostori ugode i sigurnosti. Mary na određen način dijeli Clarkove prostorne traume utoliko što je progonjena sjećanjima na djetinjstvo i majku koja ih je obje držala zatočene u obiteljskoj kući, u neurednom i kaotičnom prostoru zagušenom gomilom nakupljenih stvari sve dok kuća nije prisilno srušena dok su Mary i njena majka bile unutra.

Backrooms (2026), r. Kane Parsons. Izvor: IMDb

Bitno je istaknuti da je scenarij za Backrooms napisao Will Soodik, a ne Parsons, čime je studio pokušao internetskom konceptu osigurati pripovjednu zaokruženost, što filmu ne polazi uvijek za rukom te često upada u zamku suvišnog objašnjavanja onoga što gledamo. Scenarij je ujedno najslabiji dio filma; djelomično zato što likovi ostaju vrlo plošno karakterizirani, na razini figura čija je jedina svrha mapiranje prostora “Backrooms” za nas gledatelje. Ali i zato što podosta nespretno pokušava dati objašnjenje za postojanje ovog liminalnog prostora, što možda nije najsretnije rješenje jer na kraju filma nije sasvim jasno je li riječ o nekakvoj zavjeri, paralelnim dimenzijama, o tankoj granici između razuma i ludila ili prostoru kao metafori za usamljenost i otuđenost u suvremenom svijetu. To je, dakako, razumljivo s obzirom na to da filmski medij ne može, niti bi trebao, obuhvatiti sav internetski lore “Backroomsa”. Za to ipak imamo internet na raspolaganju.

Jedan od užasa maskuliniteta

Obsession Curryja Barkera horor je o sasvim drugačijoj vrsti creepypaste, “nice guy” sindromu koji se u ovom filmu prokazuje kao mizogini mit. Film prati Beara (glumi ga Michael Johnston), sramežljivog i povučenog mladića u dvadesetima, beznadno zaljubljenog u prijateljicu iz djetinjstva Nikki (tumači je sjajna Inde Navarette). Bear je tipičan “nice guy”; miran je, drag i dosadan te čak i njegovo ime, odnosno nadimak, sugerira da je poput nekakvog mede za maženje. Problem za Beara je u tome što je on frustriran svojom “dobrotom” i frend zonom u koju ga je svrstala Nikki koja mu takve romantične osjećaje ne uzvraća. Ona čak ni ne zna što on osjeća prema njoj jer joj Bear to nema hrabrosti priznati. Njoj je Bear poput mlađeg brata, a ne potencijalni romantični ili seksualni partner.

Obsession (2025), r. Curry Barker. Izvor: IMDb

Svi osim Nikki znaju za prirodu Bearovih osjećaja prema njoj, čak i nepoznata konobarica pred kojom Bear performativno hrabro izvodi svoje ljubavno priznanje, pretvarajući se na nagovor prijatelja da je konobarica Nikki. Ono što Bear želi čuti od potpune strankinje kojoj ogoljuje svoje srce i dušu dok je gleda svojim velikim molećivim očima validacija je koju ne dobiva od Nikki. Divan si, ja sam glupa. Kako te nikada prije nisam gledala na taj način? Ti si oličenje svih mojih snova i prljavih maštarija. Želim te baciti na krevet i s tobom izvoditi razne perverzije.

Bear je, naravno, jadnik koji je nespreman priznati svoje osjećaje, ali još važnije i jezivije – itekako je spreman oduzeti Nikki pravo na pristanak (consent) i odlučivanje s kim i pod kojim uvjetima želi stupiti u vezu. Upravo to Bear i čini kada u trgovini kristalima, tarotom i sličnim parafernalijama onostranog pronađe One Wish Willow, navodno bezvrijednu igračku iz 80-ih koja korisnicima omogućuje ispunjenje jedne želje.

Obsession (2025), r. Curry Barker. Izvor: IMDb

Sve što je potrebno jest izgovoriti želju, prelomiti štapić i poput pravog performativa, želja se ostvaruje. Bearova je želja da ga Nikki voli više od ikoga drugoga na svijetu, što zvuči idilično i romantično, ali igračke koje omogućuju zaposjedanje i ostvarenje snova u hororima nemaju sposobnost razumijevanja metaforičnih nijansi. Bear bi trebao pogledati pokoji horor film.

Ono što slijedi apsolutni je užas za Nikki i njeno zaposjednuto tijelo. Ona gubi svaki gram svoje slobodne volje i pod utjecajem Bearove želje živi samo za njega, njemu na usluzi. Početak njihove veze prividno je idiličan jer smo svjesni da Nikki ovo nije odabrala, nije htjela, nije dozvolila; stoga su scene njihove intime, ljubljenja, druženja i seksa itekako teške za gledanje. Barker se ironično i crnohumorno poigrava motivima idile prvih tjedana romantičnih veza te im suprotstavlja prizore Nikkinog kratkotrajnog “buđenja” u kojima moli Beara da je ubije ili onih u kojima se na Bearovu a i našu zaprepaštenost ponaša kao potpuna zaposjednuta luđakinja. Mislim, stvarno, Bear! Što si očekivao?! 

Obsession (2025), r. Curry Barker. Izvor: IMDb

Barker izvrće ustaljene problematične obrasce u romantičnim odnosima u kojima se luckasta opčinjenost i posesivnost smatraju poželjnim odlikama veze; pa tako prizor u kojem Nikki s drugog kraja sobe, u mračnom kutu promatra Beara kako spava, što je jedan od ultimativnih iskaza ljubavi, poprima razmjere horora zaposjedanja (possession horror). Nikki se poput lutke na koncu kreće prostorom, samoranjava se, kažnjava, urliče, urinira i povraća po sebi, a na koncu i ubija njihove prijatelje kako bi Bearova želja zauvijek ostala ispunjena.

Tek nakon smrti prijateljice, koju u posebno krvoločnoj sceni Nikki iz ljubomore ubija, Bear odlučuje pokušati promijeniti ili poništiti želju. Zanimljivo je da svi prethodni prizori u kojima ga je kratkotrajno osviještena Nikki molila za pomoć nisu Beara ponukali na to; u jednom trenutku joj na takav vapaj odgovara u maniri pravog prokazanog “nice guya” – “Zar je tako grozno biti sa mnom u vezi?” Da, Bear, grozno je!

Obsession (2025), r. Curry Barker. Izvor: IMDb

Film, srećom, završava Bearovom smrću. Očajavajući nad romansom iz pakla prvo se pokuša ubiti pištoljem pa proguta šaku Oxycodonea, ali ipak se predomišlja i shvaća da ne želi umrijeti. U finalnom obratu, prije nego Bear uspije povratiti progutane tablete, Nikki zaželi istu želju koju je i on zaželio, prelomi štapić i na nekoliko trenutaka oboje nevoljno i zaposjednuto “vole” ono drugo prije nego Bear ipak umre. Nikki preživljava, ali vrisak koji ispušta dok sjedi u Bearovoj kući okružena krvlju i mrtvim tijelima nudi samo jezu, nimalo utjehe.

Jer horor je naspram stvarnosti odmor

Iako je vizualno i režijski Backrooms složeniji film, Barkerov Obsession puno se zrelije i cjelovitije obračunava s problematičnim idejama koje svoje uporište i poklonike pronalaze na internetu. Svjestan ponora užasa koji se krije iza naizgled bezazlenog mita o “dobrim momcima”, onih koji iza fasade dobrote skrivaju uglavnom ženomrzačke stavove i bijes zbog uskraćenog seksa, što ih ne čini drugačijima od incela i pripadnika alt-right pokreta, Barker svoj prvijenac strukturira kao bizarnu zrcalnu presliku romantičnih filmova. Pritom prikazana “ljubavna” veza u sebi ne sadrži nikakve romantične elemente nego se preko dobro poznatih horor tropa Barker poigrava idejom “ljubavi” koju “nice guy” priželjkuje za sebe, a koja nije ništa drugo doli bezumno i bezvoljno seksualno ropstvo i služinstvo.

Pred ovakvim užasom koje itekako zakulisno buja na internetskim forumima i mrežnim grupama, lift koji vas vodi u paralelnu dimenziju ili stražnji prostori koji su metaforički otvori u krhkost našeg uma i sjećanja čine se kao dugo priželjkivani odmor. Krenut ću od 2. kata, vidimo se negdje.

Kulturpunkt