Foto: Impuls
Autoritet je uvijek bio povezivan s vlašću, a vlast je bila tuđinska, kolonijalna, izvanjska sila. Stoga ju je raja “minirala” cinizmom i ironijom, “možeš imat’ moje tijelo, ali dušu ne”. No došla su nova vremena, pa ni vlast više nije tuđinska, već domaća. S njom i država koja je nefunkcionalna i društvo koje se rasulo
Piše: Hajrudin Hromadžić
Poznanik mi je, carinik s bosanskohercegovačke strane granice s Hrvatskom, doista izazvao spontanu reakciju na tipično profesionalno pitanje koje postavljaju putnicima na takvom mjestu – ima li tko šta za prijaviti?
Negdje iz dubine poprilično ispunjenog autobusa blebnuo sam tako da sam sâm sebe iznenadio, a putnike nasmijao, “imam ja, četkicu za zube”. A on će na to: “Ooo, đe si ti, šta ima, šta se radi, nismo se odavno vidjeli.”
Prijateljica mi je pričala, prošlo je od tada podosta vremena, kako je na istom tom mjestu jednom prilikom prijavljivala nekoliko odjevnih predmeta koje je kupila u Bosni, kako bi mogla naknadno dobiti povrat poreza.
S blagom nervozom kretala se prema carinskoj kućici – iako bez razloga, no policija je ipak policija – da bi ju bosanski carinik, nakon što mu je priložila račune, upitao: “Je l’ ovo, bogati, popust u Varteksu? Eso, hodi ‘vamo, vidi dobrih cijena.”
Sjetih se ovih anegdota nedavno, nakon što mi je dobra poznanica, regionalno dosta poznata pop estradna zvijezda, prepričala kako ju je bosanskohercegovačka policajka, opet na istom graničnom prijelazu, zamolila za selfi.
“Za moju mamu, obradovaće se”, reče graničarka. Performativi u Bosni nikada nisu bili nešto posebno cijenjeni. No dok je to društvo koliko-toliko bilo funkcionalno, situacije ironijskog odmaka i provokativnog preispitivanja autoriteta mogle su biti poimane u kontekstu etnokulturnih specifičnosti.
Pa čak i u rubnim slučajevima među kojima je vjerojatno najpoznatije ono čuveno “dohakavanje” Ivi Andriću na sarajevskom korzu, netom nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost, “halo, pisac, napiše l’ se šta?”.
Autoritet je uvijek bio povezivan s vlašću, a vlast je bila tuđinska, kolonijalna, izvanjska sila. Vlast je ukazivala, naređivala, haračila, oporezivala… na svakojake načine gradila autoritet. Bila je jaka – institucionalno, represivno, obrazovno, organizacijski – u svojim je rukama držala i kontrolirala sve poluge i mehanizme održavanja stanja stvari.
Stoga ju je raja “minirala” cinizmom i ironijom, “možeš imat’ moje tijelo, ali dušu ne”. No došla su nova vremena, pa ni vlast više nije tuđinska, već domaća. S njom i država koja je nefunkcionalna i društvo koje se rasulo.
Raspadom sistema, spomenute kulturološke specifičnosti, artikulirane i preko navedenih anegdotalnih primjera, ostaju visjeti u zraku kao redikulozni ostaci jednog izgubljenog vremena.
Ipak, može i iz druge perspektive. Nisu li od smisla ispražnjene i geste potpune identifikacije s formalnom procedurom, kao i saživljenost s ulogom performativnog identiteta, sve uslijed aktualnog, općeg rasapa društvenosti?
Ukoliko je tako i ako perspektivu poopćimo, potom tzv. bosanska gesta poprima obilježja lažne avangarde, u temporalnoj dimenziji postaje simptom buduće prošlosti jedne epohe bez povijesnog vremena.