Damir Avdić: Nacionalizam je ovdje kao nafta

Damir Avdić

Povodom izlaska albuma “Sve je u redu!” Damir Avdić za Žurnal govori o nacionalizmu, kapitalizmu, rokenrolu u šoping molu, ljubavnim pjesmama, magarcima i Don Kihotu…

Razgovarao: Selvedin Avdić

Kada sam saznao da si objavio novi album, jako me zanimalo o čemu ćeš pjevati u ovakva vremena. Nasmijao me naziv albuma “Sve je u redu!” i to sa uskličnikom. O čemu se radi – pokušaju utjehe, gorkom cinizmu…?

Taj naslov ispade čista diverzija. Svi me pitaju o tome. A htio sam samo suprotno od tih Horror Kapitala ali izgleda da je danas reći ”u redu” kao udarit’.

Možda griješim, ali ja sam zaključio da se radi o cinizmu. Jer, nije ovaj svijet nikada ni bio drugačiji, samo su maske bile dublje navučene. Tješili smo se da iza visoke svjetske politike stoje neki drugi ideali, a ne čista grabež za novcem. Dakle, bez brige, sve je isto, sve je u redu, kao što pjevaš u pjesmi “Svijet je isti” –  “A,svijet je isti kao nekad, svijet je isti kao prije, al’ dioptrija je druga, sad vidimo sve debile…”

Sjećaš se one majice Dead Kennedys, bombarder izbacuje bombe, ispod piše ”Democracy We Deliver”? To je ’79, ’80… Tad je to bilo i “vauu” i “dobar fazon” i “skontali smo ih”. Danas znamo da nismo skontali ništa i još smo izgubili komfor laži. Ne lažu više. Pokupio je Madura i ostavio čitavu njegovu vladu nedodirnutu, potpredsjednicu pustio na njegovo mjesto i rekao ”Ona je dobra žena… Sa mnom razgovarate oko njihove nafte”. Kad je izveo Madura na sud u New Yorku, Amerikanci protestiraju protiv njega, nasuprot njih, duplo više Venezuelanaca sa venezuelanskim zastavama navija za njega. To bi u nekom skeču prije četrdeset godina bio humor ili cinizam. Danas je to svijet u kojem živimo. Oduvijek. To sad znamo. Sjećaš li se fotografije iz Vjetnama, fotograf fotografira čin egzekucije i dobije Pulitzerovu nagradu za to? Doduše, tu smo napredovali. Danas je ne bi dobio.

Nazivi nekih od tvojih albuma kao da daju osnovne teze za jednu pristojnu geopolitičku analizu današnjeg svijeta – Mainstream Horror, Human Reich, Mein Kapital, Amerika, Mrtvi su mrtvi… Jesam li ja prvi koji je to uočio? Bilo bi lijepo da kažeš da jesam.

Jesi, ha, ha…

E, hvala. Svi, navodno, sve znaju, kao što kažeš – “Sve je isto, samo nema više budala, svi pametni, sve kontaju, ne moraš ni pitat, sve ti kažu…” Imamo online medije, društvene mreže, pametne telefone sa foto aparatima i diktafonima, svi smo analitičari, komentatori, svi imamo pravo na svoje mišljenje… Ali, nisam siguran da išta više znamo o tome šta nam se to dešava nego što su znali ljudi koji su živjeli prije par vijekova. Koliko i kako pratiš medije? Može li se u toj buci informacija doći do tačne vijesti?

Ma ne moraš ništa pratiti, samo dođe do tebe. Mislim da je najveći problem da odmah moraš imati mišljenje. Stav, brzina, galama. Drugačije te ne vide i ne čuju. Prije nekoliko godina je Daniel Ek rekao da bandovi ne mogu kao prije objavljivati albume svakih nekoliko godina, da moraju non stop biti aktivni i vidljivi i svi su popizdili, kao kapitalizam, iskorištavanje i dalje u tom smislu i danas najnormalnije većina radi tako. I oni koji su galamili. Ja i dalje objavljujem albume, kad hoću. Sviram. Ali nisam na društvenim mrežama, znači, nema me. I neki od onih koji su pizdili na gore rečeno, kad se sretnemo, kažu: “Ej, sviraš ti još”? I onda mi kao objašnjavaju da moram biti aktivan, nisu više ona vremena, sad se traži, ne znam šta se traži, ali vidim da traže. Najviše su upali u to o čemu govoriš oni koji su najveći kritičari toga.

U jednoj pjesmi kažeš: “Sve što sam učio da se ne ponovi, dešava se u real time…” Kako ti tumačiš činjenicu da mi ovdje ništa ne učimo iz iskustva? Nacionalna mržnja i podijeljenost su, čini se, dublje i jače nego prije početka rata.

Nacionalizam je ovdje kao nafta. Bez njega izgleda kao da bi sve stalo. Što ne bi bilo loše. Trebali bi preći na vjetrenjače. Ima i Don Kihota i magaraca.

Evo, ponovo svi žele uvesti i vojne rokove. U jednoj pjesmi na ovom albumu dobro primjećuješ da su u tim nastojanjima naglasniji dezerteri i profiteri. Na tu činjenicu bi se kod svih koji su preživjeli rat trebali probuditi revolt, neki bijes, ali ništa… Čini se da će to hladno proći. Otkud tolika letargija?

Oko tog vojnog roka mi ništa nije jasno. Ovdje niko nema bespilotnike, dronove, nemaju nikakvu obuku oko toga, ne znaju ništa o tome, kupuju haubice i avione… šta će taj pilot kad ga pogode i kad se katapultira, koga će poslati da ga spašava – vučjaka? Šta će vježbati ova djeca? Odjeljenje u odbrani i napadu kao ja? U Sloveniji je bila frka prije nekoliko mjeseci, neki mladi, koji su se dobrovoljno javili, napisali javno pismo, pretpostavljeni im za kaznu dao da rade sklekove, a oni nisu bili zagrijani?! Poslao ih da čiste WC a nisu imali rukavice?! ”Javnost se podijelila”. Jedni ismijavaju mlade, drugi šokirani.

Kakva je situacija u Sloveniji? Trebamo li se mi u BiH radovati ulasku u Evropsku uniju? Doduše, slabe su nam šanse, ko živ, ko mrtav, ako se to ikada desi…, ali eto, da pitam.

Lijepo je da pitaš, druže, Dobro je u Sloveniji. Dozvoljeno je pizditi i ”argumentirano” kritizirati ”briselski fašizam”. Bez navodnika i cinizma, treba se radovati ulasku u EU i iskreno se nadam da te šanse nisu tako slabe. Oni koji neće EU, tu, ovdje, bilo gdje, imaju i druge unije pa mogu probati. Ali neće.

I na novom albumu ste samo vas dvoje – ti i električna gitara. Ne odustaješ od te veze, očigledno si sasvim zadovoljan s njom. Poželiš li ikada ponovo okupiti bend, kao što je bio izvrsni “Rupa u zidu”?

Ne.

Radiš li i dalje muziku za pozorište? Tada sarađuješ sa rediteljem, koliko je taj proces rada drugačiji od samostalnog?

Radim. Ako misliš na muziku, drugačiji je u smislu da koristim sve instrumente i probam masu drugih stvari, tu baš imam slobodu, a ako sam kao performer, onda sam dio tima.

Kakva je muzička scena? Imaš li dovoljno mjesta za nastupe ili su ljudi, kako je rekao Koja, “zaboravili rokenrol i otišli u šoping mol”?

I rock'n'roll je u šoping molu, da se ne zavaravamo, kao i svi ostali pravci. Nekad u malim finim buticima, a nekad u velikim marketima sa svim ostalim proizvodima. Uvijek je to bio proizvod. Razlika je da nekad nije bio masovan, kao ni druge stvari i imao si luksuz da si uzmeš čas za to. Danas nema vremena za čas.

Nacionalisti, banditi i manijaci opšte prakse vole pjevati o porodici, vjernosti i ljubavi. Lažu, naravno. Tvoje pjesme su drugačije, osjeća se da zaista tako misliš. Na svakom albumu imaš i lijepe ljubavne pjesme, ali njih ljudi rijetko pominju. Zašto?

Pa nije baš tako. Spominju ih na koncertima, naročito ako ih nisam dovoljno svirao. Jednom mi je ”izletilo” kako dolazi album ljubavnih i neki su to zapamtili pa me opominju na tu izjavu.

U pjesmi “Nije meni žao” pjevaš: “Zajeb'o sam više puta, popušio, al’ nije meni žao, ne živi se, ne živi se od medalja, već od šavova…” Šta misliš, “s ovom pameti”, kako se već kaže, jesmo li svi skupa mogli učiniti nešto više od ovog “plutanja u limbu”?

”S ovom pameti” je zajeb. Ove ”pameti” ne bi bilo bez svih tih stvari koje smo prošli, napravili, dobre ili loše. Ova ”pamet” možda sutra neće biti bog zna kako pametna. A u limbu se pluta zbog navika kojih se čovjek ne može otresti. I onda tome kaže sudbina.

Za kraj, preporuči nam tri dobra albuma koja slušaš u posljednje vrijeme. Da ne bi zaboravili rokenrol…

DIRTWATER ”With the Wolves”, THE NATIVE HOWL – neki mix, TESTAMENT ”Para Bellum”…

Hvala ti!

(zurnal.info)