Zašto ne razumijemo definiciju fudbala? (ilustracija)
Sjećate se, jedno vrijeme bilo je zaista lijepo. Ali, nacionalisti imaju super moć da u sekundi ogade život i s apetitom požderu sve oko sebe.
Piše: Selvedin Avdić
Jedno vrijeme bilo je zaista lijepo.
Došla djeca iz inostranstva i pokazala nam kako se postižu rezultati ukoliko si zaista, bez ikakvih kalkulacija, štela i mućki, posvećen poslu koji radiš. Bili smo oduševljeni, pa i više od toga – egzaltirani, opijeni, ispunjeni ponosom, trijumfom… poezijom – “Jer, kako bolan nema Bosne, a Neretva huči?”
Sjećate se? Stvarno je bilo lijepo. Mladići su nam pokazali da fudbal, prema definiciji, razvija zajedništvo kroz povezivanje pojedinaca oko zajedničkog cilja, da on jača međusobno povjerenje i stvara osjećaj pripadnosti koji nadilazi sam teren. Došli su, vidjeli, pobijedili i otišli svojim poslom, a da nam nisu podrobno pojasnili definiciju snage fudbala.
Tako naglo napušteni i sami, bili smo prinuđeni da je prepričamo svojim riječima.
Recimo, “osjećaj pripadnosti” koji se pominje u njoj. Mi smo ga na samom početku razumjeli na svoj način, niko se nije ni usudio da nam kaže da griješimo – omotavali smo se zastavama za koje smo izmislili da stvarno pripadaju samo jednoj naciji i pri tom nam nimalo nije zasmetalo to što ista ta djeca, koju bezgranično volimo i slijepo podržavamo, dole na terenu igraju pod drugačijim grbom.
Kad se smirila euforija pa nastao mahmurluk svakodnevnog preživljavanja, skinuli smo zastave i tako ogoljeni, pokušali pronaći šta je to što nas sa igračima “povezuje oko zajedničkog cilja”. Počeli smo prekopavati po porodičnim istorijama naših junaka, da vidimo odakle su tačno otjerani i šta su radili njihovi roditelji. Iz toga smo izvlačili zaključke o neuništivosti našeg naroda koji iz svake tragedije obavezno izlazi kao pobjednik.
Zna se šta slijedi nakon zaključaka o pobjedama, porazima i osvetama – obavezno prebrojavanje po nacionalnoj pripadnosti, ovaj put našeg tima. Morali smo da se porefenamo, da vidimo zašto ovih ima više a onih manje, “čija krv to kola venama hrabrih” i čija je uopšte ta reprezentacija. Najglasniji su bili oni što su učinili sve da spriječe višenacionalnu strukturu tima.
I od tada više ništa nije bilo lijepo.
Jer, kada smo završili sa tim provjerama, vrijeme je bilo da se malo pročešljaju i tribine, da vidimo ko se uklapa u onaj dio definicije o “osjećaju pripadnosti koji nadilazi sam teren”. Ali, ne samo tribine, trebali su se ispitati i oni koji su utakmicu gledali kod kuće, pa čak i oni koji je nikako nisu gledali – iako neprijatelj nikada ne spava, to je uradio baš te večeri, ne bi li napakostio drugima.
Iako smo nekako znali da će biti takvi, ne znam ni ja zašto, možda zato što 35 godina živimo u podijeljenom društvu, nismo bili zadovoljni rezultatima. Koliko – toliko bilo je podnošljivo u komšiluku i susjedstvu, odande su stizale poruke podrške koje su nam se učinile čak i iskrenim. Ali, u našim granicama muk ili mržnja. Doduše, bilo je onih koji su nam pričali da im se učinilo kako su kroz zidove čuli zvuke utakmice i navijanja, ali nisu sigurni, šum je bio slab, možda su ipak bile “Zvezde Granda”. Oni koji “nisu gledali” utakmicu uspjeli su na tribinama uočiti neke kojima tu nije mjesto i brzo ih proglasiti izdajnicima, čak i nacionalnog heroja kojem su donedavno u ruke umjesto teniskog reketa trpali carsko žezlo.
Najteže nam je bilo sa dijelom o “međusobnom povjerenju” iz one gore definicije. Jasno je da o povjerenju nema ni govora, o čemu svjedoče maljutke u sijenu, patovi u trapovima i komentari na društvenim mrežama. Šta sad? Zbog toga smo odlučili da odgovarajućim pitanjem o međusobnom povjerenju testiramo političare, jer to je puno jednostavnije nego da im provjeravamo diplome, češljamo karijere, izborni program ili porijeklo imovine. Za test povjerenja dovoljno je efikasno pitanje – “Za koga navijaš?”
Dakle, prema pravilima ovoga testa, odgovor “za BiH” garantuje podobnost kandidata za sve, pa i najodgovornije funkcije. Nema veze ako je osuđivan, umiješan u koruptivne afere, ako je podmićivao ili primao mito, zapošljavao rođake, tukao ženu u kući i prolaznike po benzinskim pumpama, neovlašteno prisluškivao, misteriozno se obogatio, falsifikovao diplomu, vrijeđao saradnike po nacionalnim a saradnice spopadao po drugim osnovama, proskijao mandate, putovao i žderao na službeni račun, šta ima veze ako sjedi u zatvoru, skriva se po Turskoj… sve mu se oprašta ako je ljiljane stavio na leđa. A, ako u odgovoru nema Bosne? Takvom nema pomoći ni popravnog, test je rigorozan i važniji od svakog zakona i izbornog pravila – takva propalica nije dostojna niti jedne funkcije o kojoj mi odlučujemo na društvenim mrežama.
Isti odgovori u drugom dijelu države donose sasvim drugačije rezultate, znate kako to već ide, nije potrebno objašnjavati. Jer, i u ovom slučaju sve rezultate smo znali unaprijed, možda zato što je čak i nama sasvim očigledno da su ovdašnji najuspješniji političari karijere izgradili na stvarnoj i navodnoj mržnji prema drugome i stvarnoj i konkretnoj krađi od svojih. Nema veze, ipak smo pitali.
Ostalo je još neodgovoreno pitanje “zajedničkog cilja”, koje je najteže. Šta je to čemu svi zajedno stremimo i oko čega možemo da se dogovorimo? Kojem rezultatu se možemo svi zajedno radovati? Kojoj pobjedi i nad čime? Logično bi bilo da nam je zajednički cilj bolji život za sve, ali izgleda da nije tako. Dok je fudbalerima cilj da zajedno pobijede druge u, koliko je to moguće, fer i poštenoj igri, mnogima među nama cilj je da poraze saigrače, okrutno i kvarno, sve dok se tim definitivno ne raspadne, a lopta presiječe na pola. I to je suština problema zbog kojeg ne želimo razumjeti definiciju fudbala.
Sjećate se, jedno vrijeme bilo je zaista lijepo. Ali, nacionalisti imaju super moć da u sekundi ogade život i s apetitom požderu sve oko sebe.
Fudbalerima želim sreću na Svjetskom prvenstvu. Neka igraju bez nervoze, šta god da se desi tamo, do sada su učinili neuporedivo više od nas na tribinama.
…
Jedna mala digresija, koja to možda i nije.
U jeku rasprave na društvenim mrežama oko ljiljana na stadionima, jedan, recimo Dule, zapitao se zašto smo odustali od državne zastave. Oštro mu se suprotstavio jedan, recimo Jasko, koji je ipak naglasio da poštuje Duleta, zato što je ovaj kroz uspješnu karijeru dokazao patriotizam. Zašto Dule, koji nikada nije bio član neke nacionalne stranke, mora poštenim radom i vidljivim rezultatima do zaslužene penzije dokazivati patriotizam, a Jasko, koji jeste član odgovarajuće stranke, ne mora, pa može rahat decenijama jahati na budžetu bez ikakve koristi po ovu državu?
Ni to ne znam, ali nekako mi nema logike. A nije ni pošteno.