Foto:EPA
Civilno stanovništvo u Iranu ugroženo je zbog napada, isključenja interneta i nedostatka zaštite od bombi. Nade u brzu promjenu režima blijede, dok strahovi od dalje eskalacije rastu.
Piše: Shabnam von Hein
Od izbijanja iranskog rata28. februara, nakon američkih i izraelskih napada na razne ciljeve u toj zemlji, mnogi kontakti u Iranu su nedostupni, kako telefonom, tako i putem interneta. Statistika organizacije za praćenje interneta NetBlocks čije je sjedište u Londonu, pokazuje da je povezanost na internet od kraja prošlog mjeseca bila na samo oko jedan procenat normalnog nivoa.
Do nekih kontakata se i dalje može doći preko aplikacija kao što su IMO, Telegram ili WhatsApp, ali rjeđe preko Instagrama. „Napustila sam grad nakon što je zgrada u našoj ulici bombardovana“, kaže jedna samohrana majka koja želi da ostane anonimna. Ne zna da kaže ko živi u toj stambenoj zgradi u njenom komšiluku u megapolisu Teheranu.
Kada je izbio rat, ta 42-godišnja žena po zanimanju fotografkinja bila je sigurna da će ostati kod kuće dok, kako kaže, ciljani napadi na zvaničnike Islamske Republike ne oslobode ljude. Treće noći rata, međutim, ona i njeno dijete morali su da napuste grad i odu kod rođaka u predgrađe. „Vidjeli smo nekoliko raketa kako padaju.“ Srećna je, kaže, što trenutno nije u Teheranu.
Strah od kisele kiše
U gradu raste strah od kisele kiše. Nakon izraelskih napada na nekoliko skladišta nafte oko prestonice, gust, crn, toksični dim zamračio je metropolu. Iranska agencija za zaštitu životne sredine pozvala je stanovnike da ostanu u kućama. Crveni polumjesec upozorava da hemikalije koje se nalaze u kiši mogu da oštete kožu i pluća.
Osim skladišta nafte, u gusto naseljenom Teheranu ima i nogo drugih meta. Civili ginu u svakom napadu, jer ne znaju kako da se zaštite. Nema sirena, nema ni skloništa od bombi.
Prema podacima američke organizacije „Aktivisti za ljudska prava u Iranu“ (HRANA), od početka rata do 8. marta u Iranu je ubijeno ukupno 1.205 civila – među njima najmanje 194 djece. Prema podacima te organizacije, broj vojnih žrtava iznosi 187, uz dodatnih 316 neobjašnjivih smrti (civila ili vojnika).
Među civilnim žrtvama je najmanje 110 školske djece uzrasta između sedam i dvanaest godina, koja su ubijena prvog dana rata u napadu na žensku školu u Minabu, na jugu zemlje. Nezavisne istrage timova iz Njujork tajmsa i platforme Belingket zaključile su da je školu najvjerovatnije napala američka vojska. To bi bio ratni zločin.
Apel međunarodnim organizacijama
„Nijedna od zaraćenih strana ne igra po pravilima“, kaže Moin Hazeli, iranski istraživač ljudskih prava, politikolog i kriminolog koji živi u Švedskoj od 2009. godine.
On dodaje: „Infrastruktura poput naftnih postrojenja u Iranu nije sama po sebi vojna meta, baš kao što to nisu civilna infrastruktura i stambena područja koja Islamska Republika napada u susjednim zemljama. Islamska Republika ne štiti svoje stanovništvo. Nema skloništa ni sistema uzbunjivanja, a otkako je internet isključen nedostaju i informacije o tome kako bi ljudi trebalo da se ponašaju.“
Međunarodne organizacije trebalo bi da obezbijede da Iran svom stanovništvu stavi na raspolaganje humanitarnu pomoć. „Još važnije, Islamska Republika je odgovorna za ono što se dešava upravo sada. Međunarodne organizacije moraju da rade na tome da Islamska Republika olakša miran prenos vlasti i da narod može sam da odluči kako želi da živi“, kaže Hazeli.
Prije izbijanja rata, skoro svaki razgovor s ljudima u Iranu koji su doživjeli brutalno gušenje protesta u januaru otkrivao je kod njih jednu želju: promjenu režima i to kroz ciljano ubijanje odgovornih unutar Islamske Republike. Sada međutim, sa svakim danom koji prolazi, sve je manja nada u brzu promjenu režima.
Mnogi ljudi su još uvijek u Teheranu jer moraju da rade i zarađuju za život. Mnogi su zabrinuti da će se situacija pogoršati nakon imenovanja novog iranskog lidera, Modžtabe Hamneija.