Foto: Ullstein Bild/Getty Images
Uronjen prikaz načina na koji su stanovnici jednog liberalnog grada – među njima i autorov otac – preživjeli fašizam.
Piše: Kathryn Hughes
U decembru 1941. nacističke vlasti primile su pismo jednog vojnika koji se žalio da je, tokom nedavnog odsustva u Berlinu, bio potpuno zgađen onim što je vidio. Dok su njegovi saborci ginuli na frontu, činilo se da su mnogi mladići nekako izbjegli vojnu obavezu i sada se razuzdano provode po prepunim berlinskim barovima. Ni žene nisu bile ništa bolje: bez muževa, ali opskrbljene bonovima za hranu koje su izvlačile od vojnika na odsustvu, neumjereno su se gostile. „Da je Berlin cijela Njemačka,“ gunđao je pisac pisma, „ovaj rat bismo izgubili još prije mnogo godina.“
Berlin je oduvijek bio poseban slučaj. Nasljeđe razuzdanih vajmarskih godina – sav onaj umjetnički i politički radikalizam, da ne govorimo o raskalašenom načinu života – nastavilo je tinjati i pod Trećim rajhom. Grad je tvrdoglavo ostajao svoj i, uprkos naporima vrhovne komande, uporno se opirao da mu se naređuje kako da živi. Takvo je stanje, barem, bilo 1941.
Do trenutka kada je otac Iana Burume, kao prisilni radnik regrutiran u Nizozemskoj, stigao dvije godine kasnije, Berlin je već nevoljko počeo da se povinuje. Rat je sada išao loše: Rusi su nadirali s istoka, a američke i britanske bombe padale s neba. Hrane je nedostajalo, jevrejski građani svakodnevno su nestajali, a Hitler i Goebbels – obojica često prisutni u gradu – postajali su sve nervozniji i okrutniji. U tim okolnostima, kad bi se Berlinci sreli u redu za hranu ili u skloništu, najčešći pozdrav bio je Bleiben Sie übrig – „Ostani živ“.
Ipak, tvrdi Buruma, gdje god da ste pogledali, mogli ste pronaći džepove otpora. Ne misli pritom na dobro organizirane podzemne mreže, nego na obične muškarce i žene, ne naročito hrabre, ali ipak sposobne da učine ispravnu stvar. Kada je Jevrejima naređeno da počnu nositi obilježja, mnogi su im sugrađani namjerno prilazili na ulici i pružali ruku. Mladi Leo Buruma, raspoređen na rad u tešku mašinsku fabriku, započeo je vezu s Ukrajinkom, svjesno ignorišući nacističku dogmu da, kao „germanski“ Nizozemac, nema šta tražiti u društvu „inferiorne rase“. Možda to ne zvuči mnogo, ali, kako Buruma piše, „nisu svi stvoreni da budu heroji“.
Te male geste milosti od prije osamdeset godina danas je teško istražiti. Buruma polazi od pisama vlastitog oca, koja je počeo sistematski pregledati nakon Leove smrti 2020. Mladić očito nije želio plašiti porodicu – posljedice teškog bombardiranja opisuje tek kao „priličan prizor“ – i pazio je da ne dođe u sukob s njemačkom cenzurom. Čitajući između redova, Ian Buruma rekonstruira život spoljašnje prilagodbe (Leo se prijavljuje kao dežurni za zračnu uzbunu) i unutarnjeg protesta (subotom navečer svira klavir s udovicom imućnog jevrejskog advokata, što ih je oboje moglo odvesti u zatvor ili gore).
Drugi svjedoci, poput novinarki Ursule von Kardorff i Ruth Andreas-Friedrich, tokom rata su vodili tek isprekidane i šifrirane bilješke, ali su ih kasnije pretvorili u zaokružene narative za objavljivanje. Von Kardorff se nikada ne bi mogla nazvati pripadnicom otpora, ali njeni memoari pokazuju osobu koja se očajnički trudila ostati pristojna u zločinačkoj državi. Njen otac, uspješan portretist, izgubio je profesorsko mjesto zbog protivljenja režimu, dok je majka, tekstilna dizajnerica, nastavila uređivati domove nacističkih moćnika. Ursula je sama nosila toplu odjeću jevrejskim porodicama, ali se pitala čini li to tek da bi umirila savjest. Najveću tjeskobu osjećala je zbog brata koji je ratovao za Njemačku na istočnom frontu.
Ništa od toga nije moralno dosljedno, ali, kako Buruma sugerira u ovoj izvanredno nijansiranoj knjizi, bilo je nužno ako ste željeli ostati živi, a znali da niste ni hrabri ni kukavice – nego negdje u onom zbunjenom, neodređenom međuprostoru.