Foto: BHRT
Svjedočili smo nizu jedinstvenih, istrajnih, i na kraju nepopustljivih protesta u Bosni i Hercegovini, a da to nakon uspjeha i ispunjenih zahtjeva uopšte nije ni primijećeno. Kao da smo postali žedni negativnosti, gladni zapaljive riječi. Na to smo, očito, navikli.
Dok nas Vedran i Muamer voze pored graničnog prelaza i objašnjavaju koliko dugo sarađuju i kakve probleme EU odredba 90/180 pravi prijevoznicima i kompanijama, prisjećam se cijelog procesa do ovih blokada koje praktično prijete privrednom kolapsu. Godinu dana upozoravaju i objašnjavaju šta su rješenja. Konstantno su najavljivali proteste, neke su i održali, strpljivo čekajući da im se ispune data obećanja, ali su upozorili da neće odustati.
Pravili su uporan pritisak na bh. institucije. Njihov stav ukratko iskazan riječima: “mi radimo, a vi nam smetate da radimo”, potpuno je razoružao etnopolitike koje su navikle na vječito nadmudrivanje oko nadležnosti. No, prijevoznici su morali ići korak dalje pa su tražili od EU da ih prepozna. I tu dolazimo do nezapamćenog pristupa i uspjeha.
Naime, Konzorcij je pokazao “evropski stav”, oni nisu čekali dozvolu već su se ponašali kao da su već dio jedinstvenog evropskog prostora. Stotine parkiranih kamiona uz poruku da bilježe milionske gubitke, ali da tu ostaju dok se zahtjevi ne ispune, praktično su natjerali EU da im omogući duži boravak od 90 dana u šest mjeseci i da im obeća da će deportacije i kažnjavanja prestati.
Nakon saopćenja iz Evropske komisije da će prijevoznici dobiti status posebne kategorije i da će EK preporučiti fleksibilnost, mirno su nastavili protest tražeći ozbiljne garancije. Na kraju su i to dobili.
Pokazali su da se iz BiH može poslati poruka, i jezička i vizuelna, a da nije “molba za pomoć”, već jasan zahtjev ravnopravnog partnera koji zna svoju ulogu i važnost, te je spreman da dostigne sve profesionalne standarde. Konzorcij je dokazao da uz profesionalnu organizaciju njihova riječ vrijedi onoliko koliko vrijedi roba koju prevoze, dakle milijarde maraka.
Pokazali su da BiH nije samo “problematična tačka”, “bure baruta”, već važan tranzitni partner čija stabilnost direktno utiče na stabilnost tržišta brojnih zemalja. Na terenu je bila vidljiva panika vozača iz Poljske, Mađarske i drugih zemalja tokom protesta, jer su se suočili sa odlučnošću bh. prijevoznika.
U svemu je upečatljiva dobra organizacija Konzorcija “Logistika BiH” i očito je da umjesto stroge hijerarhije, postoji mreža koordinatora koji su u aktivnom kontaktu. Političari ih nisu uspjeli “razbiti”, međusobno sukobiti, ili uvući u etničke prijepore. Činjenica da su ostali kompaktni i jedinstveni otkriva da postoji snažna unutrašnja solidarnost i disciplina.
U svemu je bitno istaći da ovo nije romantiziranje prijateljstva između ljudi različitog etniciteta, nego moćna priča o zajedničkom interesu. Prijevoznici nam ovoga puta nisu samo donijeli robu, prije svega isporučili su dokaz da BiH može funkcionisati samo ako procese predvode oni koji od svog rada žive, a ne oni koji na državnom aparatu parazitiraju.
Brisel godinama “izražava zabrinutost” zbog bh. političara, ali je na blokadu transportnog sektora reagovao munjevito. U prvom redu zato što prijevoznici nisu tražili milostinju, nego su prekinuli evropske lance snabdijevanja. Oni nisu pričali o “ugroženosti naroda”, niti su davali izjave koje bi pogodovale nekoj političkoj stranci, pričali su o satima čekanja na granici zbog institucija, o gubitku radne snage zbog EU odredbi, ali i zbog odnosa domaćih vlasti prema ovom sektoru. Znali su u isto vrijeme kritikovati i ministra Fortu, ali i ministra Košarca, kao i Tegeltiju iz UIO. U slučaju pozitivnog koraka ili naznake jasno su to pohvalili, poručujući šta je ostalo za uraditi. Osim njihovog govora iz ugla struke, nestranačkih nastupa, isticali su međusobnu solidarnost (“Mi prijevoznici”) ne dozvoljavajući da se prijevoznici dijele na osnovu identiteta.
Ovo je praktični poraz svih političara koji reproduciraju zapaljive poruke i kreiraju atmosferu gdje je potez netolerancije, isključivosti normalan i svakodnevan, a odnos s poštovanjem i razumijevanjem eksces. Suštinski, takvu priču nisu mogli više plasirati vozačima koji skoro svake sedmice zajedno čekaju po 10-12 sati na istom mjestu i piju kafu. Tu dolazimo do paradoksa da je nerad politika na entitetskim nivoima i državnom nivou, izgradio otpornost kod prijevoznika na takve narative.
Model za budućnost: Interes umjesto emocija
Ogromna je šteta što cijela ova priča završava sa “nema više blokada na granicama”, umjesto isticanja uspješnosti organizacije koja stoji iza ovih protesta. Dobili smo model! Ovo je primjer da organizacija ljudi oko ekonomije i konkretnih efekata na život radnika, minimizira moć političke manipulacije emocijama.
Naravno da vladajućim strukturama odgovara da ovi protesti budu incident, a ne recept. Jedna organizacija na nivou BiH uz jednaku zastupljenost baziranu na profesionalnim kriterijima, potom solidarnost i stručan govor – tri su jasna koraka koja bi mogli primijeniti i ostali sektori, od poljoprivrede, do obrazovanja.
Ukoliko se vratimo u prošlost i analiziramo temelje Evropske unije vidjet ćemo nešto slično. Cilj je bio da uvezivanjem interesa (kroz čelik, ugalj, transport) rat i podjele apsolutno postanu preskupi i bez ikakvog smisla. Time je sukob između vječnih protivnika Njemačke i Francuske postao nemoguć. Dakle, EU nije nastala dogovorom o himni, nametanjem zajedničkog identiteta, nego dogovorom o zajedničkom tržištu jer mir najčešće nije produkt ljubavi, nego matematike.
Naš motor može upaliti
Interes je trenutno riječ koja je u javnom diskursu sinonim za “mutne radnje” ili “ličnu korist”, ali ako je posmatramo sa aspekta poslovanja i iz ugla razvijenih zemalja, to je jedino pravo “ljepilo” za bosanskohercegovačko društvo. Razvojem biznisa i poslova, priča o drugom kao neprijatelju i prijetnji postaje izlišna. Zato BiH hronično vapi za prelaskom sa emocionalne politike na politiku ekonomskih rezultata i postignuća.
Uspješan poduhvat prijevoznika nije kraj puta, nego samo dokaz kako se motor pali.