Kako se “služi narodu”: RS je imala “civilnu službu”, ali nije bila ni nalik onom o čemu priča Stanivuković

Foto: RAS Srbija

Mladi treba da jedu pasulj i luk, peru čučavce, rade sklekove i trče po Manjači, jer će tako postati jaki i biti ponos nacije. Ovako je, otprilike, Draško Stranivuković zamislio “obavezno služenje civilnog roka”.

Na stranu lavina komentara, koju je vrckavi gradonačelnik Banjaluke izazvao na društvenim mrežama, ali nameće se pitanje šta je uopšte “civilna služba” i “obavezno služenje” i kako se to uklapa u Stanivukovićev narativ.

Mnogi su zaboravili da je Republika Srpska prije 20 i kusur godina, dok je imala svoju vojsku, imala i civilno služenje, ali da to nije bilo ni nalik vojnom drilu bez pušaka i trčanju po Manjači stomaka punog pasulja.

Kao i u većini drugih država koje imaju civilnu službu, ona je i u RS bila alternativa obaveznom služenju vojnog roka: rezervisana je za one koji, zbog prigovora ili priziva savjesti, ne žele da nose oružje, učestvuju u ratu ili se za njega pripremaju.

Kako objašnjava Dejan Lučka, direktor Banjalučkog centra za ljudska prava, prigovor savjesti je pravo pojedinca da “odbije izvršiti određenu radnju ako bi njeno izvršenje bilo u sukobu sa njegovim dubokim moralnim, etičkim, vjerskim uvjerenjima ili drugim opravdanim razlozima savjesti”.

– Zbog toga se predviđa alternativno rješenje, kao na primjer civilno služenje vojnog roka bez nošenja oružja, tako da obveznici služe zajednici u bolnicama, staračkim domovima i sličnim ustanovama – navodi Lučka.

Tako je bilo i u Republici Srpskoj, kada su mladići koji bi se pozvali na prigovor savjesti služili civilno, pomažući osobama sa invaliditetom.

Među njima je bio je Zoran Grgić (44), u to vrijeme student socijalnog rada. Zoran je 2003. dobio poziv za vojsku i bio je prvi građanin Republike Srpske koji se pozvao na prigovor savjesti. Umjesto u kasarni služio je u Zavodu distrofičara u Banjaluci.

– Želio sam da pomognem distrofičarima i uopšte osobama sa invaliditetom, da vidim kako oni žive, kako im se može pomoći, da se družim sa njima i da budem od koristi. Samnom su bila još dvojica drugara. Naša motivacija je bila da služimo zajednici – kaže Zoran za Srpskainfo.

Dodaje da ono što predlaže Draško Stanivuković nema blage veze sa civilnim služenjem.

– On predlaže vojni dril, samo bez oružja, nešto između vojnog roka i “Survajvera”. Ne znam kako bi zajednici moglo pomoći to što neko jede luk i pasulj i trči po Manjači i kakvog to ima smisla – kaže Zoran.

Civilnu službu dobro pamti i Vanja Čolić. Bila je studentkinja novinarstva, kada su 2004. godine, u Humanitarnu organizaciju “Partner”, koja okuplja osobe sa invaliditetom, došla dvojica “civilnih vojnika”, da im pomažu.

– Bili su to divne momci. Jedan od njih je bio Jehovin svjedok, a drugi je, iz razloga koji nisu vjerski, ali jesu moralne prirode, odbio vojnu službu. Ti naši drugari, koje smo mi zvali vojnici, su nam pomagali u svemu, onako kako to danas rade personalni asistenti – kaže Vanja.

Personalna asistencije je prije 20 godina bila “pusti san” i pojam koji su ljudi sa invaliditetom u BiH viđali samo u dokumentarcima sa zapada.

– Na neki način, ovi naši “vojnici” su, pružajući nam nesebičnu podršku, pomogli da se izborimo za pravo na personalne asistente i na koliko toliko dostojanstven život – kaže Vanja.

Ona nikad nije stala na svoje noge i nikad nije hodala, ali se još sjeća slogana iz doba kad su “Partnerom” , špartali i “civilni vojnici”: “Ne stojim, ali mislim, dakle postojim”.

– To je bila naša misao vodilja i to su shvatali i naši “vojnici”. To je po meni suština civilne službe: da se služi sugrađanima, da se međusobno razumijemo i podržavamo. Za to nisu potrebni ni sklekovi, ni kazani pasulja – kaže Vanja Čolić za Srpskainfo.

Mladići na civilnom služenju vojnog roka u Republici Srpskoj nisu smjeli da propagiraju bilo koju religiju ili ideologiju, jer je to bilo zakonom zabranjeno.

Na sličan način je ova oblast bila regulisana u u Srbiji.

Zakonom o civilnoj službi iz 2009. godine, propisano je da je ova služba alternativa obaveznom vojnom roku i da oni koji se pozovu na prigovor savjesti mogu, umjesto u kasarni, služiti u ustanovama i organizacijama koje obavljaju obrazovnu, vaspitnu, kulturnu, sportsku, socijalnu, zdravstvenu, humanitarnu i drugu delatnost od opšteg interesa.

Kako navode sagovornici Srpskainfo i u većini drugih država se civilna služba definiše kao alternativa obaveznom vojnom roku.

A kako uvesti obavezno civilno služenje u državi u kojoj nema obaveznog vojnog roka? Teško. Još teže bi bilo izvesti ono što je takođe najavio Stanivuković: da će, ako Republika Srpska neće, “civilno služenje uvesti Banjaluka”.

Gradska garda bez oružja? Trening za “navijače” sa bejzbol palicama? Lokalni slet, pola vijeka poslije Tita? Vrag bi ga znao na šta bi to moglo izaći.

Srpska info