Ilustracija: Prometej
Branje gljiva donosi važne prihode hiljadama ljudi i milione maraka izvoznicima, ali se dio ove trgovine odvija u sivoj zoni
Tekst i fotografije: Harun Dinarević
Iako je sredina oktobra, kada je sezona divljih gljiva na vrhuncu, skladište Adnana Husića u selu Vesela nadomak Bugojna skoro je prazno. Preostalo mu je da izveze posljednje zalihe divljeg šipurka, pa da zaključi sezonu.
Branjem divljeg samoniklog bilja i gljiva bavi se od malih nogu. Godinama je brao šumske plodove i prodavao ih velikim otkupljivačima. Prošle godine je, objašnjava, uz pomoć prijatelja iz Hrvatske pokrenuo vlastitu kompaniju.
Njegova firma “Herbarium HP” danas ima sušaru u kojoj dnevno može osušiti šest tona bilja i gljiva. Skoro sve što preradi izvozi u susjednu Hrvatsku.
On sarađuje sa oko 40 lokalnih berača s kojima ima potpisane ugovore. U namjeri da mi dokaže legalnost svog biznisa odlazi u kuću po dokumente. Pokazuje mi certifikat za organsku proizvodnju i ugovor sa Šumskoprivrednim društvom “Srednjobosanske šume” koje gospodari šumama Srednjobosanskog kantona.
Adnan Husić
“Znate kako, mislim da sam jedina firma u SBK koja to uredno plaća šumariji. Za ostale ne znam kako rade, ali ja to hoću radi sebe. Plaćam im 300 KM mjesečno sa PDV-om, plus 20 feninga po svakom otkupljenom kilogramu”, tvrdi Husić.
Iako se branjem gljiva bave hiljade ljudi širom BiH svake sezone, a izvoz bilježi znatni rast, istraživanje Prometeja pokazuje da se veliki dio skupljanja i otkupa gljiva odvija u sivoj zoni – otkupljivači nemaju uvijek ugovore sa beračima, a neki ne plaćaju naknadu državi.
Podaci o ukupno prikupljenim prihodima države i firmama koje plaćaju ili ne plaćaju naknade na ime otkupa gljiva su fragmentarni i teško dostupni.
Prometej je u nekoliko navrata slao pitanja o naknadama, registrovanim firmama i eventualno izdatim kaznama većini javnih šumarskih preduzeća koja gospodare šumama i u čijoj je nadležnosti branje i otkup gljiva, ali nije dobio sve odgovore do objavljivanja teksta.
U Federaciji BiH za branje i otkup gljiva su nadležna kantonalna šumarska preduzeća, dok je u Republici Srpskoj nadležno krovno preduzeće “Šume Republike Srpske”.
Ljudi koji beru za vlastite potrebe, prema zakonu, imaju pravo po izlasku bez naknada nabrati do jednog kilograma u FBiH, a u RS-u do dva.
Komercijalni otkupljivači, s druge strane, dužni su da se registruju, sklope ugovore sa beračima i da uplaćuju naknadu za sekundarne šumske proizvode, u koje spadaju i gljive.
Lanac trgovine gljivama
Husić je u stalnom kontaktu sa beračima i otkupljivačima iz drugih dijelova zemlje. To mu pomaže da prati prirodne cikluse i bude u pripravnosti kada “bukne” sezona pojedinih vrsta. Ako dobije dojavu brzo može angažovati berače s kojima sarađuje. Iz prsluka vadi telefon i nonšalantno poziva iskusnu beračicu iz Bosanske Krupe.
“Jel’ krenulo šta?”, pita direktno, u maniru kojim se samo stari znanci koji imaju ustaljen kontekst razgovora mogu obraćati jedno drugom.
“Ništa zasad”, čuje se s druge strane linije.
“Ni trube?”, nastavlja on.
“Ma truba”, potvrđuje s veselom rezigniranošću žena.
“Hajde, valjda krene”, optimistično završava razgovor Husić.
Razgovarali su o crnim trubačama. Radi se o cijenjenoj vrsti gljiva koja raste u grupama tokom jeseni, sve do zime. Kao i brojne druge gljive one rastu u simbiotskom odnosu sa specifičnim vrstama drveća. U nekim dijelovima Europe nazivaju ih “tartufima za siromašne”, iako im ta perifraza danas uopšte ne odgovara.
Crne trubače
Ova začinska gljiva u Francuskoj, jednoj od država gdje se danas najviše izvoze gljive iz BiH, postiže cijenu između 150 i 300 eura po kilogramu sušenih gljiva. Za kilogram sušenih trubača potrebno je oko 10 kg svježih gljiva.
Žena s kojom je Husić razgovarao je Mirsada Kruezi. Kaže da godinama bere gljive sa većom grupom žena.
Kruezi poznaje oko 100 berača i beračica u Bosanskoj Krupi, na sjeverozapadu zemlje.
Istovremeno je i posrednica – kako ne bi svaka ponaosob nosila ubrane plodove, Kruezi taj dio posla preuzima na sebe i vozi ih do posrednika. Sezona počinje sa branjem srijemuša a završava crnim trubačama.
“Kad krene srijemuš, ako je žena spretna može nabrati i 300 kila, neka 250. Ako je prosjek 200 kilograma, možeš zaraditi 150 maraka dnevno”, otkriva ona.
Njoj je ovo jedini izvor primanja, ali bez ustručavanja kaže da se može fino živjeti od toga. Ipak, “sve zavisi od toga šta priroda izbaci”, dodaje. Ova godina je i u Bosanskoj Krajini bila slaba. Jesenji dio sezone je pogotovo zakazao.
“Recimo, prošle godine kada je bilo dosta crne trube, jedan čovjek je mogao sakupiti 50 kg. Cijena je nekad pet, nekad četiri KM, zavisi od tržišta. Prošla godina je bila najbolja što se tiče crne trube. Jedan čovjek koji ima 70 godina je na mjestu gdje sam ja išla imao 150 kg za dva dana. Kad nema mnogo trube, cijena bude 10 KM, pa onda ako nađeš i 10-20 kg to je dobro”, procjenjuje ona.
Otkupljivači gljiva
U drugim dijelovima zemlje šuma je nešto izdašnija. Uspijevam dogovoriti susret s jednim otkupljivačem koji djeluje na prostoru Breze i Vareša u Zeničko-dobojskom kantonu. Pristaje da prisustvujem otkupu u selu Kadarići kod Vareša uz dva uvjeta – da ga ne snimam i ne spominjem njegovo ime.
Prije randevua kod seoske javne česme odlazim do obližnje šume smreke. Dan je sunčan, a temperatura neobično visoka za to doba godine. Iz šumskog pokrova izbijaju svakovrsne gljive. Tu su brojne vrste krasnica, smrekine rujnice, prosenjaci ili ježevke, ali i najotrovnija gljiva na svijetu – zelena pupavka. Ne uspijevam pronaći berače. Vraćam se na mjesto sastanka.
Na gumnu, u blizini česme, pored gomile izrezanih drva sjede žena i dva muškarca. Prilazim im da pitam znaju li kad će stići otkupljivač. Pozivaju me da sjednem i popijem kafu. Ispostavlja se da je jedan od njih berač i da čeka otkupljivača.
Zove se Hasan Čusta i penzionisani je rudar. Radni vijek je proveo u Rudniku mrkog uglja “Breza”, a danas mu branje gljiva služi kao izvor dodatnih prihoda. Ne libi se stati pred kameru. Dapače, to mu je savršena prilika da poslovično uputi kritike “malo jačim gazdama” koji otkupljuju gljive.
Hasan Čusta
Dok otvara prtljažnik svog golfa “dvojke” da pokaže današnji “ulov”, žali se na otkupne cijene i ucjene. Zadovoljstvo ipak prevlada kad se pred nama ukazaše tri gajbe rujnica i dvije kante “jupolke” pune ježevki.
“Ovo selo je poznato po najvećem otkupu gljiva u ovoj regiji. Ovdje zna biti i 100 berača dnevno, sa okolnim selima, pa koliko ko nabere. Uglavnom je dnevnica 30-40 KM za nekih četiri-pet sati. Beru se vrganj, lisičarka, ježevka, rujnica. Šta nađeš, to i ubereš. Sad je sezona rujnice i ježevke. Cijena rujnice je dvije KM, ali se mora klasirati. Ježevka je tri KM”, kaže Čusta.
Ubrzo se na gumno slijevaju i drugi berači. Tek ih je četiri-pet, znatno manje nego inače. Stiže i kombi – otkupljivač kojeg svi očekujemo. Iz vozila iznosi vagu, a berači jedno po jedno slažu gajbe dok on zapisuje. Isplata je odmah, u kešu.
Jedan bračni par koji ne želi pred kamere zaradio je tog dana preko 100 KM. Čusti je pripalo solidnih 70 KM. Penzionerka Mubera Koprdža je za dva sata nabrala sedam kilograma i zaradila 15 KM.
“Imam penziju, ali ovo dobro privrijedi kućnom budžetu”, zadovoljno kaže ona.
Otkupljivač je sabrao samo 100 kilograma. Kada ima vrijednijih gljiva poput vrganja, lisičarki i crnih trubača, dnevno na području Vareša i Breze otkupi i do tri puna kombija.
Iako nema ugovore s beračima, tvrdi da kompanija za koju radi uredno plaća naknade.
Gljive mahom za izvoz
Znatan dio otkupljenih gljiva izvozi se u europske zemlje. Svake godine vrijednost izvezenih gljiva raste. Prema podacima Vanjskotrgovinske komore BiH 2024. godine vrijednost izvezenih gljiva bila je preko 29 miliona KM, dok se prije pet godina kretala oko 20 miliona KM.
Manji dio toga čine gljive iz uzgoja. Divlje gljive su znatno skuplje i cjenjenije u kulinarstvu. Prije izvoza one se suše ili prodaju zaleđene.
U Upravi za indirektno oporezivanje BiH protekle godine registrovano je 18 kompanija koje se bave izvozom gljiva. U 2025. do septembra registrovano ih je 13.
Daleko najviše se iz BiH izvozi u Italiju. Tako je protekle godine u ovu zemlju prodano 434.502 kg, u vrijednosti od preko 7,9 miliona KM.
Slijedi Slovenija gdje je izvezeno 267.624 kg (4,6 miliona KM), u Sjevernu Makedoniju 200.062 kg (2,8 miliona KM), u Francusku 111.623 kg (2,3 miliona KM), u Švicarsku 36.452 kg (3,3 miliona KM).
Fragmentirani i nepotpuni podaci o naknadama u Federaciji
Visine naknada koje bi sakupljači trebalo da plaćaju u Federaciji se razlikuju od kantona do kantona.
Dvije firme iz Zeničko-dobojskog kantona su 2025. godine registrovane u Upravi za indirektno oporezivanje kao izvoznici gljiva. Jedna od njih se bavi uzgojem domaćih gljiva i nije dužna plaćati naknade.
Druga kompanija je “Frutti-Funghi” iz Visokog koja je i jedan od najvećih izvoznika u zemlji. Prošle godine ova kompanija imala je prihod od preko 7,2 miliona KM i dobit od 481.627 KM.
Iako sam više od mjesec dana pokušavao dobiti odgovore od ove kompanije o iznosu naknade koju plaćaju, zemljama u koje izvoze, udjelu gljiva u njihovom poslovanju i broju kooperanata, i pored dva mejla i poziva, odgovori nisu stigli do objavljivanja teksta.
Iz Javnog preduzeća ŠPD Zeničko-dobojskog kantona, koje gospodari ovim područjem, kažu da ne znaju ko vrši registraciju otkupljivača, ali da oni nemaju sklopljen ugovor o otkupu gljiva ni sa jednom kompanijom, što ukazuje na to da “Frutti-Funghi” ne plaća naknade za branje gljiva.
Šuma Kadarići
Pokušao sam doći i do najvećeg izvoznika prerađenog voća i gljiva u FBiH u posljednjih 20 godina. Kompanija “Heko” iz Bugojna aktivna je od 2002. godine.
U ponudi ima veliki broj proizvoda među kojima su i sušene i zamrznute divlje gljive.
Dok je kompanija 2022. godine imala neto dobit od 974.325 KM, 2024. godine kompanija je poslovala sa neto gubitkom od skoro 300.000 KM, pokazuju podaci platforme Company Wall.
Ni iz ove firme nisu odgovorili na pitanja poslana mejlom o tome da li još uvijek izvoze gljive, koji je iznos naknada koje uplaćuju, koliko imaju kooperanata, a na pozive se niko nije javljao.
Ova kompanija je u augustu prošle godine osnovala i drugu firmu “Heko Food”, koja je poslovala sa skromnim ciframa – imala je oko 11.000 KM prihoda i 15.928 KM rashoda.
U Srednjobosanskom kantonu gdje je kompanija registrovana postoje dvije vrste naknada – mjesečni/godišnji paušal i naknada po ubranom kilogramu.
Godišnji paušal je 3.600 KM, a cijena po kilogramu je 20 feninga. U odgovoru na pitanje o broju kompanija s kojima imaju sklopljene ugovore, iz ŠPD “Srednjobosanske šume” navode da 2025. godine imaju sklopljene ugovore sa osam kompanija.
Na pitanje o ukupnim prihodima od naknada, naveli su samo godišnji paušal, što ukazuje da ne primjenjuju propisanu naknadu po ubranom kilogramu. Na pitanje da dostave imena kompanija s kojima imaju sklopljene ugovore, iz ovog preduzeća nam nisu odgovorili.
Odgovora nije bilo ni iz ŠPD “Unsko-sanske šume”.
U Hercegovačko-neretvanskom kantonu također vlada netransparentnost u ovoj oblasti obzirom da ovaj kanton nema Zakon o šumama još od 2009. godine.
U njemu paralelno djeluju tri javna preduzeća koja gospodare šumama. Jedna kompanija iz ovog kantona je 2025. registrovana kao izvoznik gljiva. Radi se o kompaniji “Šumski plod” iz Prozor-Rame. Nadležnost upravljanja šumama u ovoj općini ima Javno preduzeće “Šume Hercegovačko-neretvanske”. Ni iz ovog preduzeća nisu odgovorili na pitanja do objave teksta.
Nema podataka ni iz Republike Srpske
Pokušao sam stupiti u kontakt sa nekoliko kompanija iz RS-a koje su registrovane kao izvoznici. Zanimalo me koliko godišnje prerade gljiva, gdje izvoze i koliko uplaćuju “Šumama Republike Srpske” na ime naknada.
Kompanije “Interfood” i “Gljiva komerc” iz Banjaluke nisu odgovorile na mailove. Odgovora nije bilo ni od kompanije “Smrčak” iz Zvornika.
Kompaniju “Smrčak” sam dobio preko telefona. Muškarac s druge strane linije koji se nije predstavio rekao je da ne gledaju mailove, ali nakon što sam mu rekao kakva su pitanja poručio je da može govoriti samo generalno o gljivama, a da o kompaniji ne želi pričati.
“Zato ti nismo ni odgovorili na mail”, otkrio je na kraju razgovora.
Ova firma 2024. godine ostvarila je prihod od 4,5 miliona KM, a neto dobit oko 258.000 KM, podaci su Company Walla.
U “Šumama Republike Srpske” u protekle četiri godine izdato je ukupno 117 dozvola komercijalnim sakupljačima, odnosno oko 30 godišnje, stoji u odgovoru ovog javnog preduzeća.
Za te četiri godine pravna lica su prijavila sakupljenu količinu od 1.053.950 kg svih ostalih šumskih proizvoda.
Otkup gljiva slabo je regulisan u cijeloj zemlji
Na postavljeno pitanje o prihodima od ove djelatnosti po godinama nisu odgovorili, kao ni na pitanje o listi registrovanih kompanija.
Pravilnik o uslovima korišćenja i načinu sakupljanja ostalih šumskih proizvoda u šumama i na šumskim zemljištima u svojini RS propisuje da komercijalni otkupljivači plaćaju naknadu od pet posto od prodajne cijene sirovine na domaćem tržištu.
Glas Srpske je prije tri godine pisao da je prihod od naknada za ostale šumske proizvode u ovom entitetu 2021. godine bio 100.000 KM, dok je godinu ranije bio 20.000. U članku stoji da je veći dio toga od branja srijemuša i kleke.
U “Šumama Republike Srpske” nemaju informacije o broju pravnih i fizičkih lica koja su kažnjena za kršenje pravila.
Kako neregulisano branje utiče na svijet gljiva?
Neprovođenje regulacija, netransparentnost, slaba edukovanost berača, zakonske manjkavosti, nedostatak nadzora, uništavanje staništa u kombinaciji sa klimatskim promjenama ugrožavaju brojnost gljiva, dok dobit za javna preduzeća ostaje minimalna, slažu se stručnjaci.
U interdisciplinarnoj studiji koju su proveli Prochazka i drugi, provedenoj na podacima iz Republike Češke, autori zaključuju da “na njihovu brojnost ili rijetkost utiču mnogi faktori, uključujući temperaturu i padavine. Provedeno istraživanje dokazalo je postojanje veze između padavina i količine sakupljenih divljih gljiva.”
Vrijednost gljiva će rasti s manjom količinom padavina
“Ovaj rezultat je također potvrđen brojnim studijama i ima važne implikacije vezane za upravljanje. Budući da bi padavine u Centralnoj Europi mogle biti niže zbog kontinuiranih klimatskih promjena, potencijalne koristi politika ublažavanja klimatskih promjena trebale bi uključivati i vrijednost sakupljenih divljih gljiva,” piše u studiji.
Mikolog Smiljan Tomić iz udruženja “MYCOBH” koje se bavi istraživanjem i zaštitom gljiva, nije upoznat sa ekonomskom stranom priče, ali kaže da je “ekološki otisak gljiva minimalan u branju, obzirom da se uništavaju staništa i čitavi ekosistemi od strane ljudi i preduzeća koja se bave upravljanjem šumama”.
Branje gljiva je zapravo uzimanje samo njihovog plodišta gdje proizvode i iz kojeg ispuštaju spore kojima se razmnožavaju. Veći dio gljiva čini micelij koji se nalazi ispod površine tla. Gljive kroz micelij rastu, uzimaju hranjive materije, stvaraju mikorize (simbiotski odnos sa drvećem s kojim razmjenjuju minerale u zamjenu za šećere), a kada se micelij raširi i ostvare se pogodni uslovi, one razvijaju plodište.
Osim specifičnih bosanskohercegovačkih problema u ovoj oblasti i drugi antropogeni faktori stvaraju dodatni pritisak na populacije divljih jestivih gljiva. Oskudnost padavina koja je smanjila prinose protekle sezone i naučno je potvrđena kao ključni faktor koji određuje brojnost i kvalitet gljiva.
U principu, branje plodišta ne bi trebalo štetiti, objašnjava Dalibor Ballian, profesor na Šumarskom fakultetu u Sarajevu. Međutim, nastavlja on, i tu postoje nijanse.
“Beremo premlade gljive koje ne stignu da odbace spore. Jeste, ostane micelija, ali ta micelija već naredne godine nije tako produktivna kao npr. ove. I te micelije su stare. Imamo tu jako mnogo problema. Tu je i devastacija staništa. Ako posiječem šumu, tu se neće pojaviti više neke vrste gljiva”, upozorava ekspert.
Dalibor Ballian (foto: Geoffrey Brossard)
Objašnjava da u zemljama EU postoje stroge regulative sa visokim kaznama za one koji krše pravila. Kod nas, smatra on, u ovoj oblasti “vlada anarhija”.
“U Italiji, npr. vi morate polagati ispit – kako se morate ponašati s gljivama, kako ih morate brati, gdje ih možete brati. Svugdje u svijetu se skupljaju, ali postoji regulativa“, kaže Ballian.
On podsjeća da, ako nemate profesionalnu licencu, možete po zakonu sabrati dva kilograma gljiva.
“Ko kod nas ima ikakvu licencu?“, pita Ballian i navodi da je islandski lišaj, koji sporo raste i vrlo je dobar za disajne probleme, skoro istrebljen na planinama zbog prekomjernog branja.
“Imamo i problem svake godine sa srijemušom. To se kosi, to se vozi, to se izvozi. Izvoznici milione zarađuju na tome, a kod nas će nestati. Treba uvesti pravila ponašanja kada su u pitanju gljive i šumsko bilje. Nedostaje edukacija da se ljudi poduče kako održivo sakupljati divlje plodove”, zaključuje profesor.
Izvor: Prometej.ba