Foto: Impuls
Prošlo je trideset godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je Bosni i Hercegovini donio mir. Ono što je trebalo doći poslije, društveni napredak, demokratija i ravnopravnost svih građana i građanki nije provedeno do kraja.
Piše: Jelena Jevđenić
U Ustavu Bosne i Hercegovine, najvišem dokumentu države, nema žena.
Početkom decembra direktorica Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine Samra Filipović Hadžiabdić izjavila je da je Dejtonski ustavni okvir stvorio političku arhitekturu zasnovanu gotovo isključivo na etničkom predstavljanju, bez mehanizama koji bi osigurali suštinsku političku participaciju žena, te da je uloga žena u obnovi zajednica, humanitarnoj mreži, povratku i pomirenju ostala nezapažena, iako su one bile ključne u tim procesima.
Od poslijeratne obnove, pomoći žrtvama, društvenih i kulturnih obnova, ekonomskog oporavka, borbe za pravdu i suočavanja s prošlošću, žene su na terenu uspostavile državu. Iako nisu bile izuzete od rada, njihov angažman je u dobroj mjeri ostao neprimjetan.
Kada su bili pregovori uoči Dejtona, žena nije bilo. Kad je bilo parafiranje sporazuma iz Dejtona u Ohaju, žena nije bilo. Kad je bilo potpisivanje sporazuma u Parizu, žena nije bilo.
A šta je bilo poslije?
Ovo pitanje je bila jedna od tema panela „Žene i Dejtonski ustav 30 godina poslije“, koji je održan u Banjaluci 12. decembra u sklopu manifestacije „Dani Srđana Aleksića“, u organizaciji Helsinškog parlamenta građana iz Banjaluke i Kuće ljudskih prava Banjaluka u saradnji s inicijativom Građanke za ustavne promjene i misijom OSCE-a u BiH.
Prema riječima Lejle Gačanice, saradnice za ljudska prava u uredu Visokog komesara za ljudska prava Ujedinjenih nacija u BiH, žena nije bilo ni tokom pregovaranja i utvrđivanja standarda našeg mirovnog sporazuma, a žena nema ni u ustavu koji određuje našu sadašnjost, ali bi trebalo određivati našu budućnost. Iako su žene zapravo bile one koje su prve nastojale popuniti sve poslijeratne praznine i odgovoriti vrlo organizirano na potrebe koje je poslijeratno društvo imalo u Bosni i Hercegovini.
„Govorim o vrlo konkretnim stvarima, o dokumentiranju zločina, o dokumentiranju logora, mjesta zatočenja, popisivanju žrtava, utvrđivanju ratnih šteta, pomaganju u povratku, koji je možda jedan od također dobrih primjera naše post-ratne realnosti. Žene su također radile direktno sa žrtvama i s preživjelima zato što su razumjele koji nivo patnje i traume se nosi i prenosi u naše poslijeratno društvo. Žene su pružale i psihosocijalnu pomoć, prelazile granice, one imaginarne i stvarne, povezivale su zajednice i bile zaista stabilizatori unutar lokalnih zajednica“, navela je Gačanica.
Žene u procesu suočavanja s prošlošću
Gačanica je istakla da kada govorimo o suočavanju s prošlošću u Bosni i Hercegovini i ulozi žene u tom procesu, jeste da formalnih i predanih inicijativa za suočavanje s prošlošću, odnosno tranzicijske pravde, nije bilo.
„Žene nisu mogle biti dio formalnog procesa, jer formalnog procesa zapravo, nažalost, nije bilo i to je uveliko odredilo i to gdje smo mi danas i zašto se bavimo mnogim stvarima. Vrlo je važno istaknuti da je Bosna i Hercegovina upravo kroz Dejtonski mirovni sporazum, kao mirovni sporazum, pa nakon toga i kroz ustav, odlučila zapravo više institucionalizirati jednonacionalističke politike, nego se baviti građanskim i ljudskopravaškim politikama i utvrditi, odnosno uspostaviti, snažne temelje za demokratsku državu. Ja bih rekla da smo od prošlosti imali jedan period vrlo progresivnih tendencija i dobrih prilika, kada se jesu radile fantastične stvari“, istakla je ona.
Lejla Gačanica
Dodala je i da su žene radile sve ono što država nije radila, sve ono što su institucije trebale raditi kada govorimo o suočavanju s prošlošću.
„I onda zapravo kada govorimo o njihovoj ulozi, suočavanje s prošlošću je s domena obaveze prešlo u domen aktivizma. I to je ono zapravo s čim se mi danas borimo. Žene i nevladin sektor su, kada govorimo gdje je tranzicijska pravda danas, zapravo zaslužne da mi o tranzicijskoj pravdi više uopšte govorimo i imamo je uopšte negdje na agendama naše države“, naglasila je Gačanica.
Žene se prve vratile
Da su žene u poslijeratnom periodu radile ono što je trebalo da radi država u mnogim aspektima, a to je posebno vidljivo u malim, marginalizovanim i pograničnim mjestima, primjer je Udruženje građanki Grahovo, koje i danas, u miru, istim intenzitetom djeluje zbog nedjelovanja institucija. Brigu za građane i građanke su preuzele aktivistice ovog udruženja.
Danka Zelić, predsjednica udruženja, svjedokinja je prvih povratnica u Grahovo nakon rata.
„Prvi povraci u ova mjesta su zabilježeni 1998. godine. Prvi ljudi koji su došli na ova područja su bile žene UN-ovim autobusima. Na svoju odgovornost. Sjećam se tih autobusa koji su dolazili, vozač bi stao nasred ulice. Žene bi izašle i stajale, jer nisu znale kuda da krenu. Nisu prepoznale svoje mjesto. Samo nakon dvije, tri godine. Nisu imale prijevoza do najbližih sela. Plaćale su ogromne cifre da bi otišle vidjeti svoja spaljena ognjišta, svoje spaljene kuće. Ja sam u to vrijeme pomagala tim ženama da ih odvezem, da im pomognem, da uzmu neke drage predmete. Da ih ponesu sa sobom“, navela je ona.
Dodala je da je u malim zajednicama žena bila mjerilo stvarnog povratka.
„Ako se žena nije vratila kao član te porodice, nije se desio povratak. I humanitarne organizacije i strane organizacije su to mjerile tako“, navela je ona.
Danka Zelić
Udruženje građanki Grahovo osnovano je 1999. godine, prvenstveno da pomogne ženama i povratnicama.
„Kao i onda i dan-danas to udruženje mijenja i nove institucije, nove lokalne zajednice, mijenja državu, tako da kažem. Jer do nas, zbilja, ne bi došlo puno informacija, da nema udruženja, da nemamo svoj infocentar, gdje s volonterima dijelimo te informacije, da dođu do najudaljenijih mjesta. Mi već petu godinu vodimo savjetovalište za žene-žrtve nasilja, kako društvenog nasilja nad ženama, tako i onog porodičnog. Vodimo i Centar za djecu „Gnijezdo“, jednostavno, preuzele smo funkciju Centra za socijalni rad. Je l’ vi znate da u Grahoru i Drvaru postoji center za socijalni rad? Imaju samo neke službe gdje rade jedan ili dva radnika i to je sve. Sve ostalo su preuzele žene“, naglasila je Zelić.
Danas, situacija nije mnogo drugačija. U Grahovu, ako pitate stanovnike ove opštine, nema ničega. Ima žena koje su i danas, kao i u poslijeratnom periodu, brigu za građane i građanke preuzele na sebe, jer su tako morale.
Zelić je istakla da je ovakav maćehinski odnos države prema Grahovu i drugim pograničnim zajednicama donio demografski slom. Navela je da žene nisu imale i nemaju još uvijek gdje rađati djecu. Prva bolnica je udaljena sto kilometara.
„Tako i danas, znači 30 godina poslije Dejtona, mi nemamo porodilište u ovim mjestima. Sva naša djeca se rađaju u Livnu ili Mostaru ili ako neko ima vezu u Banjaluci. Prvi pedijatar isto sto kilometara. Otvorile smo u Grahovu prvu ginekološku ambulantu, Austrijska ambasada nam je pomogla, Vlada kantona je obećala da će dolaziti ginekolozi, ali ne. Mi kada imamo novce, mi platimo stručnjake koji dođu i rade sa ženama. I zato je ta zdravstvena situacija toliko grozna i toliko imamo malignih oboljenja. Slobodno mogu reći da nije nevladinog sektora, da nije bilo Udruženja građanki Grahovo, puno toga bi bilo sigurno gore. Žene su jako, jako teško mogle doći do neke pomoći za obnovu kuće ako nisu imale muškarca, jer se imovina u 99,5 % slučajeva nalazila i nalazi još uvijek na muškarcima. Ako se ovaj Dejton ne popravi, nemojte me pogrešno shvatiti, mislim da će ova područja skroz odumrijeti, nažalost“, konstatovala je Zelić i dodala da je Dejtonski mirovni sporazum bio dobar samo u tom da zaustavimo rat i ubijanja.
U zadnjih trideset godina napredak BiH je neravnomjeran i nejednak za sve građane i građanke. Primjera na terenu ima mnogo. Iako su uspostavljeni zakonodavni okviri, njihova provedba u praksi je različita, jer određena prava ustavom nisu zagarantovana, a neka se samo pretpostavljaju.
Konvencije i stvarno stanje na terenu
Novinarka Rubina Čengić podsjetila je na veliki broj konvencija koje je Bosna i Hercegovina potpisala. Između ostalog Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Istambulsku konvenciju, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), konvenciju o pravima djeteta, pravima osoba s invaliditetom, o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije…
„Mi u Bosni i Hercegovini, na osnovu ovih međunarodnih akata u ovom trenutku imamo Zakon o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini, koji propisuje zabranu direktne i indirektne diskriminacije. U Federaciji BiH imamo porodični zakon i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici. I u Republici Srpskoj imamo porodični zakon i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama. I u Brčko distriktu imamo Zakon o zaštiti od nasilja u porodici. Uz ove zakone imamo zakon o radu, socijalnoj zaštiti koji štite, između ostalog, i radna prava žena, odnosno garantuju jednak tretman. No, na terenu znamo da nije tako“, istakla je Čengić.
„Unutar dvije godine imamo dramatično jačanje organizacija koje mi kolokvijalno nazivamo antirodni pokreti, a one se predstavljaju kao organizacije koje se zalažu za tradicionalne vrijednosti, porodicu i slično. I sve ovo što smo mi izborile kroz ove konvencije, oni kažu da mi promovišemo nasilje i da želimo da žena na osnovu samo jednog šamara rasturi porodicu i ode. I zbog toga mislim da se pred nama nalazi vrlo težak period, jer se smanjuje ovaj neki prostor slobode koji smo osvajale tako dugo“, naglasila je Čengić.
Rubina Čengić
Da je u praksi, kako je Čengić navela, situacija drugačija nego na papiru, dobar primjer je i izmjena naziva doskorašnjeg Gender centra Republike Srpske, koji se sada zove Centar za jednakost i ravnopravnost polova RS.
Ustavni sud Republike Srpske svojom odlukom od 30. oktobra 2024. godine, utvrdio je da riječ „Gender” (džender) u Odluci o osnivanju Gender centra Republike Srpske (Centar za jednakost i ravnopravnost polova Republike Srpske) nije u saglasnosti s Ustavom Republike Srpske.
Tanja Slijepac iz Centra za jednakost i ravnopravnost polova RS potvrdila je da u BiH postoji jačanje antirodnih pokreta, te da je njihov uticaj i doveo do mijenjanja naziva Centra.
„To samo pokazuje koliko u suštini mi kao institucije imamo problema i izazovan period vezan za jačanje antirodnih pokreta“, rekla je Slijepac.
Ona je istakla da su nevladine ženske oragnizacije mnogo prije institucija počele da se bore za ravnopravnost polova, te da zahvaljujući tom djelovanju danas imamo institucije koje garantuju ravnopravnost muškaraca i žena.
„Osnivanjem tih institucija mi smo u suštini institucionalizirali cijelu priču oko ravnopravnosti polova i borbe generalno za žene, za jednaka prava žena i muškaraca i mislim da se za 30 godina mnogo toga institucionalno učinilo“, dodala je Slijepac i navela da još uvijek nemamo dovoljno žena u javnom političkom životu, iako je nova preporuka CEDAW komiteta o paritetu 50 %-50 %, žena i muškaraca zastupljenih u parlamentima.
„30 godina nas nema“
Na tridesetu godišnjicu od potpisivanja Dejtonskog sporazuma 21. decembra, inicijativa Građanke za ustavne promjene, koja se preko jedne decenije bori za izmjenu Ustava BiH, podsjetila je da trideset godina ustav, između ostalog, diskriminiše žene putem jezika.
I predstavnici međunarodne zajednice potvrdili su da je pola stanovništva BiH ustavom nevidljivo.
Na konferenciji u Sarajevu 2. decembra, koju je organizovala Britanska ambasada, predstavljena je analiza Dejtonskog sporazuma, s rodnog aspekta.
Analiza je potvrdila da su žene bile isključene iz procesa pregovaranja 1995. godine.
Čengić navodi da je ovaj izvještaj pokazao da je naš mirovni sporazum izrazito džender neosjetljiv dokument.
„Ograničeni mehanizmi političke participacije žena, ignorisanje preživjelih seksualnog nasilja, rodna pitanja, ostala su sekundarna u procesu implementacije, sve to je jer imamo fragmentiran institucionalni odgovor. Organizacije civilnog društva su nositelji najvećeg tereta u pružanju podrške. Neujednačena su prava žrtava seksualnog nasilja po entitetima. Aneks (Annex) 7 je samo formalno snažan, u praksi nedovoljno rodno osjetljiv bez komplementarnih mjera podrške. Kvote u pojedinim zakonima jesu povećale broj žena, ali ne i stvarni uticaj. Etničke kvote potiskuju rodne prioritete. Žene su suočene s nasiljem u političkoj sferi“, navela je ona.
U posljednjom Izvještaju Evropske komisije o napretku BiH na putu ka članstvu Unije navedeno je da su ustavne reforme potrebne kako bi se osigurala politička jednakost i nediskriminacija za sve građane.
– Zemlja treba hitno usvojiti ustavne i izborne reforme kako bi se osiguralo da svi građani mogu učinkovito ostvarivati svoja politička prava, navedeno je u izvještaju.
Da ustav treba mijenjati, slažu se i građani i građanke Bosne i Hercegovine. Inicijativa „Građanke za ustavne promjene“ 2021. godine radila je anketu koja je pokazala da „41,2 % smatra da postojeći ustav potpuno koči napredak BiH, dodatna trećina da ga djelimično usporava, a čak 91,2 % vjeruje da političari i političarke pregovore o ustavnim promjenama koriste prvenstveno za održavanje nestabilnosti, umjesto za stvarna poboljšanja“.
Ova inicijativa izradila je i prijedlog amandmana na postojeći ustav, čijom bi izmjenom bila regulisana mnoga prava.
Izmjene ustava
Iako građani i građanke u BiH ne mogu direktno mijenjati ustav, jer je to u nadležnosti parlamentarne skupštine, djelovanje putem zastupnika u predstavničkom domu i javni pritisak bi moglo pokrenuti mogućnost za reformu ustava.
Gačanica navodi da je moguće pokrenuti izmjene, ako se fokusiramo na ono što jeste srž građanskih zahtjeva, ne samo zahtjeva „Građanki za ustavne promjene“, nego zapravo i drugih inicijativa koje su bile uključene i koje se miču od onoga u šta nas vodeće političke elite pokušavaju uvući, da će nas apsolutno svako diranje u ustav voditi u novi rat, novi sukob, biti isključivo vezano za izborni zakon. Ona naglašava da to nije tako i da su zahtjevi za izmjene koji postoje zahtjevi iz korpusa građanskih prava, odnosno građanskih zahtjeva.
„Ja ću se koristiti zaista vrlo konkretnim primjerom inicijative „Građanke za ustavne promjene“ koja je u saradnji s vrhunskim stručnjacima za ustavno pravo razvila prijedloge amandmana, znajući da će oni u najboljem slučaju biti usvojeni, a u najgorem slučaju će biti preuzet smisao, ali urađen na drugačiji način. Međutim, bilo koji od zahtjeva koji postoji unutar ove inicijative, ne dira u konstitutivnost naroda, ne dira u etničke podjele, djelomično predlaže izmjene nadležnosti, kao što su radna prava, socijalnu politiku, koje se vrlo direktno tiču žena i pogađaju žene, jer ove rascjepkane nadležnosti s državne na entitetske i s entitetskih na kantonalne nadležnosti, dovode do potpunog ludila i haosa za žene u stvarnom životu, od prava porodilja, prava na pristup zdravstvenoj zaštiti, prava na socijalnu zaštitu i tako dalje. Dakle, ako pogledamo s tog aspekta, ne postoji politička opasnost da će ovaj skup zahtjeva srušiti državni poredak ili dovesti ovu zemlju u rat“, ističe Gačanica.
Ona još dodaje da u BiH i dalje postoji snažan otpor izmjeni ustava upravo zbog tog ustaljenog narativa da se ustav ne smije dirati i da ustav, kada se dira, mora se dirati i otpakovati samo zarad važnih stvari od kojih ova, nažalost, to nije.
Nepostojanje rodno osjetljivog jezika u ustavu je diskriminacija žena, ali i stav da ovo pitanje nije dovoljno bitno, takođe je diskriminatoran.
Mnoge države su nakon 1990-ih ugradile odredbe o ravnopravnosti polova u svoje ustave, koje prevazilaze zabranu diskriminacije i nalažu aktivno obezbjeđivanje ravnopravnosti u svim sferama. To je poboljšalo živote mnogih žena tih država.
U Nepalu je ustavna odredba o ravnopravnosti polova omogućila usvajanje zakona kojim se zabranjuje bračno silovanje. U Zimbabveu i Tanzaniji sudovi su, pozivajući se na ustavnu ravnopravnost, proglasili neustavnim zakone koji su dopuštali različitu, odnosno nižu dob za brak za djevojčice u odnosu na dječake. U Maroku je poslije izmjene u ustavu 2011. godine, gdje je propisana ravnopravnost polova, ova izmjena dovela do zakona koji je udvostručio broj poslaničkih mjesta za žene.
Inicijativa Građanke za ustavne promjene je u aprilu prošle godine uputila Instituciji ombudsmena za ljudska prava BiH žalbu koja se odnosi na diskriminaciju žena putem jezika.
Ombudsmeni su potom uputili preporuku (P-114/24) Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da preduzme mjere iz svoje nadležnosti s ciljem korištenja rodno osjetljivog jezika u izradi, izmjeni ili prevodu Ustava Bosne i Hercegovine, kada se takva pitanja nađu na dnevnom redu.
Krajem oktobra ove godine Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donijelo je odluku o formiranju radne grupe za pripremu nacrta amandmana na Ustav BiH i nacrta Zakona o izmjenama i dopunama izbornog zakona BiH. Radna grupa formirana je radi realizacije Revidiranog akcionog plana za izvršenje presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetima Zornić protiv BiH, Sejdić i Finci protiv BiH, Pilav protiv BiH i Pudarić protiv BiH.
Ovo je prilika da se u izmjenama koristi rodno osjetljivi jezik.
Željka Umićević iz Helsinškog parlamenta građana Banja Luka istakla je da je ova preporuka izuzetno značajna, jer je na taj način po prvi put potvrđeno postojanje još jedne vrste diskriminacije u Ustavu BiH – diskriminacije žena na osnovu jezika.
„To znači da bi radna grupa za izmjenu ustava i izbornog zakona u skladu s presudama Evropskog suda za ljudska prava u oblasti diskriminacije morala uzeti u obzir i ovu vrstu prisutne diskriminacije, jer će se raditi na amandmanima onih članova ustava i zakona koji će u svom tekstu sigurno imati funkcije napisane u muškom rodu. Ukoliko se tom prilikom ne budu napisale funkcije i u ženskom rodu ili se u tekst Ustava BiH i Izbornog zakona BiH ne doda generalna klauzula koja će naglasiti da se svi izrazi upotrijebljeni u muškom gramatičkom rodu odnose bez diskriminacije i na žene, onda ćemo se naći u situaciji da rješavanjem jedne vrste diskriminacije (etničke) ignorišemo i ustavom potvrđujemo opet ovu drugu vrstu diskriminacije koja je prisutna već 30 godina – diskriminacije žena putem jezika“, zaključila je ona.