Foto: Nalovna knjige u izdanju kuće Fraktura
U autobiografiji Mira Furlan „Voli me više od svega na svijetu“ na više od šest stotina stranica glumica ispisuje svoj život između Jugoslavije, Amerike, pozornice, filma, progona i ljubavi. U Hrvatskoj je knjigu objavila izdavačka kuća Fraktura, u Srbiji Booka, a u obje sredine, kao i u cijeloj regiji, doživjela je veliku čitanost i snažne reakcije. U ovom tekstu knjiga se čita kao svjedočanstvo o ženi koja odbija da bude žrtva i kao priča o tome koliko daleko možemo otići kada nas vodi ljubav.
Piše: Kristina Ljevak Bajramović
Život glumice Mire Furlan mogao je biti predložak za film. Za početak, od njega je nastala autobiografska proza „Voli me više od svega na svijetu“, objavljena posthumno, nakon što je glumica preminula u šezdeset šestoj godini od posljedica virusa Zapadnog Nila.
Voljena i osporavana, obožavana i ignorisana, zvijezda kinematografije zemlje koje više nema i početnica na američkom glumačkom putu, sve je to bila Mira Furlan. Sve što ju je pratilo za života nije je zaobišlo ni nakon smrti. Dok su ozbiljni kritičari pisali pohvalne prikaze autobiografije, na površini je ostala jedna tema, pominjanje Radeta Šerbedžije u negativnom kontekstu. Sve je ponovo počelo ličiti na početak devedesetih, na lov na vještice, na tu toliko prisutnu balkansku disciplinu u kojoj najčešće žene stradaju.
Koliko nas definiše kontekst, koliki uticaj ima na medije i koliko oni poslije oblikuju naše živote, te kako se sve to ispreplelo na primjeru jedne žene koja je o svemu tome kasnije pisala u autobiografiji, pitanja su koja prožimaju i knjigu „Voli me više od svega na svijetu“ i način na koji danas čitamo Miru Furlan.
„Težak život lake žene“
Mira Furlan, jedna od najsjajnijih zvijezda jugoslovenske kinematografije i teatra, bila je istovremeno i tipična predstavnica pozicije žene na filmu i u pozorištu na balkanskom prostoru. Sličan obrazac postoji i na Zapadu, ali je ovdje posebno ogoljen. Cjelokupna svjetska literatura i film nisu ženi namijenili previše prostora. Na Balkanu su žene na sceni često u funkciji radnje, rijetko njene nositeljice. Malo je pažljivo napisanih uloga za žene, a u regionalnim okvirima, posebno do devedesetih, one su često prikazane onako kako mizogina i patrijarhalna kultura vidi ženu.
Tako će Mira Furlan u filmu „Otac na službenom putu“ Emira Kusturice tumačiti Ankicu Vidmar, ženu zahvaljujući čijoj ljubavničkoj osvetoljubivosti Meho, glava porodice, završava na Golom otoku. Ona pokreće uništenje jedne porodice. Da bi sve bilo u skladu sa muškocentričnom perspektivom, reditelj nam priušti i fizički obračun zakonite supruge Sene i ljubavnice. Sena je tu da prihvata sve muževljeve odluke i da ga čeka čak i kad za čekanje nema razloga. Krivicu za vlastiti loš brak lakše je pronaći u drugoj ženi. Patrijarhat nas tome uči stoljećima.
U filmu „Ljepota poroka“ Živka Nikolića, koji surovo realistično prikazuje ženu u retrogradnom i patrijarhalnom društvu ruralne Crne Gore, Mira Furlan igra Jagliku, ženu iz vrleti koja odlazi da radi u nudističkom turističkom kompleksu. Naviknuta na bračni seksualni čin koji uključuje i pokrivanje glave, Jaglika u susretu s inostranim parom otkriva postojanje drugog svijeta i drugačijeg fizičkog kontakta, onog koji uključuje nježnost i dopušta ženi uživanje. Sama glumica je ovaj film doživljavala kao potvrdu Nikolićeve želje da ženi omogući legitimitet, da ne bude nevidljivi član društva.
Podsjećala je da domaći režiseri često nisu znali šta da rade sa glumicama osim da ih skidaju i da skoro niko nije ni primijetio razliku između uobičajenog voajerskog, prostačkog seksualiziranja žena na filmu i Nikolićevog pokušaja da progovori iz pozicije žene kao potpunog autsajdera u društvu.
Kasnije će i u postratnoj južnoslavenskoj kinematografiji često tumačiti stereotipne uloge. U filmu „Cirkus Columbia“ Danisa Tanovića ona je ostavljena žena, kojoj u susjedstvo dolazi muž povratnik iz Njemačke s mnogo mlađom suprugom. U filmu „Mama“ Faruka Lončarevića igra ženu oboljelu od neizlječive bolesti. Te uloge ne moramo uvijek posmatrati isključivo kroz patrijarhalnu prizmu, ali one svjedoče o nedovoljno raskošnom dijapazonu uloga namijenjenih jednoj ženi, u ovom slučaju jednoj od najvećih glumica našeg podneblja.
Da bismo razumjeli koliko je kinematografija otvorena prema ženskom iskustvu, često se spominje Bechdel test, zasnovan na tri kriterija. Film treba da ima barem dva ženska lika koja imaju imena, da razgovaraju jedna sa drugom i da tema njihovog razgovora nisu muškarci. Naizgled jednostavan uslov, ali u domaćem filmu teško dostižan. Maja Bogojević u knjizi „Filmski pogled, rod i nacija u jugoslovenskom filmu“ piše o sistematski prikazanim politički pasivnim ženama, o rijetkim slobodnim ženskim likovima i ženskoj figuri kao tijelu koje se kažnjava, fetišizira ili uništava.
Takav kulturni i društveni kontekst potreban je da bismo razumjeli trenutak u kojem Mira Furlan početkom ratova devedesetih, tada stalna članica ansambla Drame Hrvatskog narodnog kazališta, odlazi u Srbiju iz emotivnih, ne političkih razloga, a potom sa suprugom Goranom Gajićem u Ameriku. Reakcije dijela javnosti bile su slične teretu koji su ponijele Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić, ali se Miri Furlan osporavalo više i opraštalo teže. Dobila je otkaz u HNK, oduzet joj je stan naslijeđen od bake u Petrovoj ulici.
Za razliku od spisateljica, u optici desničarske javnosti ona je bila obnažena žena sa platna, što je dovoljan razlog da se na nju sruči sve što ne treba. Tu nastaje feljton „Težak život lake žene“ u tjedniku „Globus“. Objavljivan pod potpisom „Globusov investigativni tim“, feljton je iznova i iznova rastavljao njen privatni život, nabrajao partnere, tumačio psihičko stanje, navodne pokušaje samoubistva, navodnu zluradost prema Zagrebu, porodične tragedije. Sve je bilo pretvoreno u materijal za senzaciju.
Lomača za protuhrvatski blud
Taj feljton zatekao je Miru Furlan u New Yorku, tokom jedne od najhladnijih zima. U uniformi konobarice izlazi iz kafića, u rukama drži strane novine, otvara ih i na naslovnoj strani vidi tekst „Tragična sudbina velike hrvatske glumice“, uz prateći naslov „Težak život lake žene“.
Pita se kako bi to mogla biti ona. Sjeća se vlastitog osjećaja identiteta, ugledne kazališne glumice i popularne filmske zvijezde sa nagradama, voljene od publike i kolega, a odjednom tretirane kao izdajica. U autobiografiji zapisuje pitanja koja su je tada mučila, odakle dolazi ta neobjašnjiva mržnja i kako se s njom nositi. Podsjeća da je bila osoba koja je javno govorila protiv nacionalizma i podjela, vjerujući da umjetnost može spasiti od rata, i pita se kako je završila kao narodni neprijatelj.
Knjiga „Voli me više od svega na svijetu“ počinje upravo tim pitanjima. Podnaslov „Priče o nepripadanju“ jasno označava da će se baviti posljedicama tog iskustva. Na više od šest stotina stranica, izvorno napisanih na engleskom jeziku, Mira Furlan vodi nas kroz vlastitu intimu, determinisanu odrastanjem u nekompletnoj porodici, golootočkim iskustvom roditelja, godinama glumačkog stasavanja, ljubavnim razočarenjima i velikom ljubavlju sa suprugom koja neutralizira ranije lomove. Tu su i profesionalni izazovi, emigracija, priča o jeziku, o pravu na pripadanje i odbijanju da pristane na namijenjenu ulogu.
U hrvatskom i srpskom izdanju knjiga je postigla iznimnu čitanost. Pratile su je ozbiljne kritike relevantnih autora i autorica, ali i brojni tekstovi koji to nisu, u kojima su istrgnuti dijelovi služili duhu skandala više nego razumijevanju cjeline. U jednom trenutku sve je ponovo počelo ličiti na devedesete i na činjenicu da za Miru mira nema ni na onom svijetu.
Nasuprot tom mehanizmu medijskog progona, postoje i oni rijetki koji pokazuju da ovaj svijet nije sasvim najmračnije mjesto. Viktor Ivančić je u tekstu „Lomača za protuhrvatski blud“, objavljenom u „Slobodnoj Dalmaciji“, raskrinkao način na koji je feljton izgradio lomaču za jednu glumicu, opisujući anonimne autorske figure kao inkvizitore koji brižno uređuju tijelo žrtve za javno spaljivanje. Pokazao je kako se detalji iz privatnog života pretvaraju u materijal za kolektivno posipanje pepelom i kako se Mirino biće razlaže u spektakl za voajersku publiku.
Kasnije će Boris Dežulović u oproštajnom tekstu povodom njene smrti povezati ovaj život sa Euripidovom „Helenom“, koju je igrala uoči rata na perivoju Oceanografskog instituta na Marjanu. Prisjećajući se te uloge i njenog odlaska, piše o ženi oko koje se sve događa mimo njene volje, koja za tragediju oko sebe ne snosi krivnju, ali je plaća. Podsjeća da Helena na kraju mita postaje božanstvo i da čovjek samo mrtav može biti bog. Tako se i Mira, djevojka sa platna i scene, nakon smrti pretvara u figuru na koju projektujemo sve ono što nismo uspjeli razumjeti dok je bila živa.
„Pismo sugrađanima“ i priče o nepripadanju
U knjizi se nalazi i „Pismo sugrađanima“, nastalo nakon bolnih iskustava s početka devedesetih u Zagrebu. Mira Furlan zahvaljuje sugrađanima koji su se bezrezervno pridružili hajci na nju, svjesna da će ta, kako piše, mala i usputna kampanja promijeniti i obilježiti cijeli njen život. Naglašava da je to možda nevažno u kontekstu svakodnevnih smrti i razaranja, ali podsjeća da se ipak radi o njenom jedinom životu.
Piše kako je preslušavala telefonsku sekretaricu i slušala nezamislivo odvratne poruke vlastitih sugrađana, dok je čeznula makar za jednim pozivom prijatelja, neprijatelja, kolege, običnog znanca. Takvog poziva nije bilo. Ni jednog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja. Pita se je li to moguće, ali na kraju ipak zahvaljuje i onima koji joj prijete i onima koji šutnjom poručuju da na njih više ne računa.
Autobiografija „Voli me više od svega na svijetu“ izrasta upravo iz te pozicije nepripadanju. U njoj glumica ne štedi sebe. Nedvosmislena je u prikazivanju emotivnih lutanja, ljubavnih brodoloma, prijateljstava koja su iznevjerila, pa čak i pokušaja samoubistva. Suprotno uvjerenjima da se o ženskoj seksualnosti ćuti, piše i o mladalačkoj fazi promiskuiteta, kao pokušaju da ostvari pravo na slobodu u širem smislu.
U jednom trenutku postaje nepoželjna u Zagrebu, nedovoljno prihvaćena u Beogradu. To je prelomni događaj i u njenom životu i u knjizi. Ne podrazumijeva samo individualnu bol i traumu nego i raspad zemlje i uvjerenja kojima je pripadala, kao i potres u svijetu umjetnosti kojem je vjerovala. Uspijeva pisati o svemu tome bez viška gorčine. Ne štedi ni one koji su je povrijedili, ali ih ni ne demonizira.
Piše i o trnovitom putu izmještenosti iz vlastitog jezika, koji je za glumce jednako važan kao za pisce. Njen uspjeh u američkom scenskom kontekstu postoji, ali je to tek sjenka onoga što je predstavljala u domovini.
Mira Furlan u seriji “Lost”
Svjedoči o iskustvu upornog objašnjavanja sopstvene priče. U jednom od najpotresnijih dijelova knjige govori o tome kako joj je bilo sve teže nazvati nepoznatu osobu, predstaviti se i iznova prepričavati zašto je otišla iz zemlje koju ljudi često ni ne znaju smjestiti na kartu. Između Sarajevskog atentata i Titovog uspona na vlast gubila se u historijskom labirintu, a do vlastite priče nije ni stizala. Ostajao je samo umor od objašnjavanja. Jednog dana je ipak nazvala broj koji joj je dala Jane Alexander i dobila angažman. Ali to nije značilo da će američki status ikada biti približan onome koji je imala u Jugoslaviji.
Čitanje koje ne traži forenzičara
Nakon objavljivanja knjige u regionu najviše se raspravljalo o onome što je Mira Furlan napisala o Radetu Šerbedžiji i činjenici da joj nije bio spreman pomoći u Americi. On je odgovorio vlastitim pismom javnosti. Ljudi, posebno oni koji se vole, imaju pravo na nesporazume i loše trenutke. Čitaoci ne bi smjeli pristupati književnom tekstu kao forenzičari.
Još jednom je, posthumno, Mira Furlan prošla kroz teror javnosti, ovaj put u formi selektivnog čitanja jedne knjige. Kao Euripidova Helena nije imala uticaj na to šta će se s njenim likom i djelom događati nakon smrti. Poput nje same s početka devedesetih, nije uspjela ljubavlju i profesijom odgovoriti na mržnju koja je bujala.
Smrt od posljedica uboda komarca i virusa Zapadnog Nila dodatno pojačava osjećaj besmisla. Budući da nije dočekala duboku starost, njen odlazak postao je i zgodna prilika da licemjerje dobije još jednu platformu. Od nje su se opraštali i oni koji joj nikada nisu željeli dobro.
Olja Savičević Ivančević u posljednjem pismu Miri, objavljenom nakon glumičine smrti u „Novostima“, podsjeća da hrabrost nije najpoželjnija ženska osobina i da se u najboljem slučaju smatra neodmjerenom, dok talent provocira zavist prosjeka. Za nju je životni roman „Voli me više od svega na svijetu“ paradigmatski za ovaj prostor i vrijeme. Premalo je priča o sudbini žene, intelektualke na brdovitom Balkanu. Knjigu povezuje sa dnevničkim zapisima Marije Vinski ili Divne Zečević, ali ističe da se ovdje ne radi samo o tragičnoj heroini i njenoj patnji. Riječ je o punokrvnoj, neposlušnoj ženi, remetilačkom elementu, koja odbija da bude žrtva i ne pristaje ni na šta manje od svoje istine.
Olja primjećuje da bi vrline Mire Furlan možda bile oproštene da je muškarac. Kao žena, ostala je previše sama sa ljubavlju nasuprot svijeta.
Ljubav kao posljednji odgovor
Život je Miri Furlan ponudio obilje materijala za pisanje, od zvjezdanog glumačkog statusa sedamdesetih i osamdesetih, preko progona i emigracije, do pokušaja da izgradi karijeru u Americi, uz stalnu prisutnost zle strjelice iz domovine. Ipak, intenzivno proživljen život nije dovoljan preduslov za vrhunsku memoarsku prozu. Knjiga „Voli me više od svega na svijetu“ to jeste upravo zato što je pisana pripovjedačkim darom koji glumica pokazuje na svakoj stranici.
Mira Furlan je spisateljski talent najavila kolumnama u „Feralu“, kasnije sabranim u knjizi „Totalna rasprodaja“, te dramom „Dok nas smrt ne rastavi“. Autobiografija ih nadmašuje, što se često dešava kada se piše životom uz neosporan literarni dar.
Bila je tipični izdanak socijalističke Jugoslavije. Roditelji su bili idealisti koji su gradili tu zemlju, ali i ljudi sa golootočkim iskustvom. Ništa u njenom životu nije bilo lako i jednostavno, pa ni odnosi u porodici porijekla, iako je sa distance, na pozornici i crvenim tepisima djelovala kao osoba koju ništa ovozemaljsko nije opteretilo. U autobiografiji nas detaljno uvodi u svijet odrastanja i formativnih godina, oslikavajući i širu društvenu atmosferu epohe.
Istovremeno gradi lični portret mladosti, glumačkog sazrijevanja, propitivanja i traženja. Njen tekst je bez srama i ustupaka provincijalnom moralu. Piše kako je živjela i plaća cijenu za to pisanje.
Piše da ju je spasila ljubav, a ne terapija. Brak može biti naporan, posebno kada se svijet reducira na dvoje ljudi, kao u njihovom slučaju, kada se osjeća kao kuhanje u vlastitom soku. Ali živjela je sa čovjekom koji je, bez obzira na to koliko su okolnosti bile teške, uvijek bio tu u najgorim trenucima. Postavlja pitanje šta je ljubav i odgovara da je upravo to, biti tu za onog drugog, ma šta da se desi.
Serije „Izgubljeni“ i „Babilon“ donijele su joj međunarodnu popularnost, ali joj nisu donijele mir. Iza profesionalnih frustracija, nerazumijevanja i nepravdi ostao je jedan intenzivan i ranjiv život.
Pozicija jake, misleće žene, uz to lijepe i talentovane, nije zalog za udoban život na Balkanu niti izvan njega. Način na koji su se kod Mire Furlan isprepleli stvarnost, film i medijski teror, koji se nastavio i nakon smrti, treba nam biti opomena i podsjetnik da iza svake zlonamjerno napisane riječi stoji osoba čiji život ta riječ može promijeniti.
Snaga Mire Furlan ogleda se i u sposobnosti da o svemu tome piše. Autobiografijom „Voli me više od svega na svijetu“ osvojila je publiku jednako snažno kao što je to nekada činila na sceni. Posljednju rečenicu u knjizi napisao je njen suprug i možemo je čitati kao poruku da će samo ljubav spasiti svijet.
„Mira je posljednji put udahnula dvadesetog januara dvije hiljade dvadeset prve godine, u našem vrtu. Držala je za ruku svog sina i mene, svog muža.“
NAKON ČITANJA: Semezdin Mehmedinović, Bekim Sejranović i naši izmješteni životi u književnosti