Znate šta teta Zuhra piše na Facebooku?! Da nije ni čudno šta ove žene rade od muškaraca i kako ih izluđuju. Da nije ni čudno što nas ubijaju kad smo takve kakve smo.
Piše: Alma Abdagić
Prvo sam mislila da konsultujem statistiku. Ali, koga više briga za brojke. Ne trzamo na hiljade ubijene ili jedva žive, a gladne i promrzle djece. Jer, kao, nisu naša. Jer, kao, ideološki se ne slažemo s njihovim tatama. Jer, kao, nije korektno govoriti o jednoj, a ne spominjati drugu djecu.
Jest’, eto, postoje neka djeca tamo i neka djeca ’vamo. A mi moramo birati koja su tuđa, a koja naša.
Svijet se izobličio. Junaštvo se ogleda u dvije-tri rečenice na socijalnim mrežama. Ali, i to nevoljko. I to na vrat na nos, gušeći spotovima i slikama s osmijesima od uha do uha. S nekih plaža i planina. Gdje dajemo sve od sebe da dobro odigramo rolu sretnih ljudi. Sretnih porodica. Imućnih, progresivnih bića u najnovijim pancericama, s naočalama s potpisom.
Da sve šljašti, da sve sija od ljepote.
O, jebote!
U Mostaru je Aldinu Jahić ubio momak. Dočekao ju je na autobuskoj stanici s pištoljem umjesto cvijeća u naramku. Ona bježala, on ganjao. Pa je našao sakrivenu u toaletu ugostiteljskog objekta. I pucao.
Znate šta teta Zuhra piše na Facebooku?! Da nije ni čudno šta ove žene rade od muškaraca i kako ih izluđuju. Da nije ni čudno što nas ubijaju kad smo takve kakve smo.
Pa evo da se jednom i za sva vremena obračunamo. Kakve smo to?
Šta je to toliko pogrešno u našem biću da nas se slobodno mlavi kao vola u kupusu, da nas se u sedamdeset osmoj godini ubija sjekirom poslije kukavnog života u nasilju i skrivanju masnica.
Žene smo. Kako nedavno naglasi Aleksandar Trifunović. To je naš grijeh!
Vukljamo ga kao tri tone na leđima od one jabuke. I nikako da ga se kutarišemo.
Djevojčice su silovane u Tuzli. Nikom ništa. Djevojčice silovane u Sarajevu. Bilo pa prošlo. Jednu ženu u pidžami, bosonogu, zabijao u zid haustora. Kažu, uh, ne znaš ti nju, kakva je to alapača. A on fina raja iz kafane.
Uvijek previše ili premalo. Nikad po mjeri poštenog muškog ljuda. I njegovog ispravnog uda. Koji samo gleda šta će povalit’ i ne bira je li dijete, je li dobila menstruaciju. Najbolje neka ništa ni o svijetu ni o sebi nije spoznala. Jer, samo tad on može glumiti Zeusa pa sebe poslije tapšati po ramenu. O, sokole!
Pišem bez konca i reda. Puna sam kao krvav šipak iz Stoca. I pun mi je reda i zakona. Muškog. I znam, kazaćete, a ja ću se složiti, da patrijarhat i ova sve regresivnija matrica u kojoj se bezglavo vrtimo kao pokvarena ploča podjednako troši i dječake i djevojčice. Prvi moraju biti najbolji i najjači. Prvi nikad ne plaču. Prvi stežu pesnicu da bi je otpustili na nejači.
A druge su uvijek mlade i nasmijane i bezbrižne i najljepše. I neslobodne i neseksualne. I valjaju samo kad ne misle. Kad šute. Kad se kao u porno filmu predaju. Male i bezdlake.
Dižem glavu iz ove kaše grubog boga i njegovih glasača koji sve čine kako bi ga prevarili da su dobri, a on sklanja pogled. Jer, mušku se gleda kroz prste.
Dižem glavu, ali već mi na usta ulazi. I venama teče. I jedino mi ostaje da se spremam ponedjeljkom i stojim na ulici. Samcat sama.
S prigušenim urlikom.
Kao onda u tatinom autu. Kao onda… i nikad više. Sanjajući kako svanu dan kad sve sa mnom ustaše! I krik iz grudi pustiše!
‘Na koncert su stigli u autu njenog tate.
Ispred velike bine plastične stolice i stolovi. Bendovi se mijenjaju, traje proba. Duboko popodne. Kasno ljeto, sunce u izmaku. Divan dan.
Prepoznao ju je školski kolega. Pritrčali su jedno drugom kao u filmovima. Ona je malo zaplakala, onda ga malo potapšala po leđima. Pa onda opet u obraz poljubila.
Jer, između školske klupe i ovog susreta čitav je rat stao. Možda je zato zagrljaj predugo trajao?
Sjela je na plastičnu klupu zanesena mislima o bezbrižnom djetinjstvu. On joj je sjeo u krilo. Ni ta težina na nogama ni njegovo iskrivljeno lice nisu je alarmirali. Ništa ružno nije očekivala.
Prvo ju je povukao za kosu, a onda zasuo šamarima. Po licu, po vratu, po tjemenu, po grudima. Kurvo, kurvo, kurvo… jedva se čulo od glasne muzike s bine. Ispraznili su se stolovi oko njih. Sunce se ugasilo, a ona prvi put u životu fizički osjetila kako se okreće s planetom.
Mijenjali su se bendovi, publika je aplaudirala.
Ona je na parkingu u mraku tatinog auta čekala muža da je vrati kući.’