Nedjelja, 1 Februara, 2026

Hičkokove opsesije: psiha i eros

Foto:IMDb

Kada se govori o Alfredu Hičkoku, gotovo uvek se priziva etiketa „majstora suspensa“. Ali ta etiketa skriva ono što je suštinsko: Hičkok je u žanrovskom okviru trilera stvorio filmsku topografiju nesvesnog. Njegovi zapleti o ubistvima, paranoji i zaverama samo su površinska mreža iza koje se skriva stalni povratak istih tema: strah od gubitka, eros i smrt, voajerizam i podeljeni identitet.

Vertigo: iluzija i fetiš

Vertigo (1958) možda je njegov najličniji film. Skoti, prikovan za opsesiju prema Madlen, pretvara ljubav u patološko ponavljanje. Frojd bi rekao: prisila da se ponovi trauma. Lakan bi dodao: ljubav ovde nije odnos prema drugom, već prema fantazmu koji zauzima njegovo mesto. Fetišistička fiksacija na frizuru, kostim, boju – to nisu detalji, već zamene za izgubljeni objekat. Vrtoglavica postaje vizuelna metafora samog nesvesnog: bezdan koji preti da proguta subjekta.

Psiho: podeljeno Ja

U Psihu (1960) Hičkok ide korak dalje. Norman Bates nije samo ubica, već figura rascepljene psihe. U njemu živi majka – kao superego, kao tiranski glas koji uništava svaku želju. Svaka seksualna pobuda, svaki pogled ka ženi, budi kaznu. Ubistvo pod tušem nije samo scena horora, već ritualna slika: eros i smrt stapaju se u jedno, voajerski pogled dovodi do uništenja objekta želje. Kuća na brdu i motel ispod nisu samo arhitektonska podela, već mapa psihe: superego i id, povezani klaustrofobičnim stepeništem.

Ptice: priroda nesvesnog

Ptice (1963) nude invaziju iracionalnog. Napadi nemaju objašnjenje – i upravo tu leži njihova snaga. Nesvesno eruptira bez upozorenja. Tipi Hedren, u strogo definisanom zelenom kompletu, ostaje oličenje rigidnosti i kontrole, dok priroda preuzima ulogu nesvesnog koje razbija socijalni poredak. Film otvara pitanje ženskog principa kao pretnje: ptice napadaju kada se ravnoteža erotskog i društvenog poremeti, kada potisnuto više ne može da se zadrži.

Prozor u dvorište: voajerizam i paranoja

Prozor u dvorište (1954) razotkriva Hičkokovu opsesiju pogledom. Džef, zarobljen u invalidskim kolicima, projektuje sopstvene frustracije u živote drugih. Voajerizam nije ovde sporedna tema, već ključni mehanizam želje: gledanje zamenjuje delanje, imaginacija preuzima realnost. Paranoja se rađa iz nemoći, a posmatranje postaje prostor u kojem se eros i smrt neprestano prepliću.

Sumnja: eros i pretnja

U Sumnji (1941) ljubav se javlja kao latentna opasnost. Džoni (Keri Grant) je istovremeno predmet želje i sumnje, figura u kojoj se eros i Tanatos stapaju. Hičkok ovde po prvi put jasno postavlja pitanje: koliko poverenja može da izdrži odnos kada ljubav u sebi nosi seme smrti?

Opsesije koje se ponavljaju

U svim ovim filmovima ponavlja se isti obrazac:

  • Voajerizam kao osnovna struktura gledanja i želje.

  • Fetiš kao zamena za izgubljeni objekat.

  • Rascepljeni identitet – od Skotija do Normana.

  • Žena kao fantazma i pretnja.

  • Eros i smrt kao nerazdvojivi par.

  • Povratak potisnutog u obliku prirode, zločina ili paranoje.

Zaključak

Hičkok je filmski psihoanalitičar nesvesnog. Njegovi filmovi nisu tek trileri, već alegorije o tamnoj strani želje. Vertigo, Psiho, Ptice, Prozor u dvorište i Sumnja oblikuju atlas opsesija u kojem se gledanje pretvara u čin, eros u smrt, a identitet u masku. U njima nema utehe, već samo suočavanja sa onim što je potisnuto. Zato Hičkok i dalje traje: njegove slike nisu hronika zločina, već trajni portreti ljudske psihe.

Piše: Boban Savković/ P.U.L.S.E

 

Povezane vijesti

Potvrđeno snimanje nastavka filma “Prljavi ples”: Jennifer Grey se vraća u svijet filma

Prljavi ples Snimanje nastavka legendarnig filma "Prljavi ples" uskoro počinje. Jennifer Grey se vraća u svijet filma, gotovo četiri decenije nakon što je zajedno sa pokojnim...

Kratki film: Baba Penavuša

  Sofija Naletilić Penavuša (1913.-1994.) bila je hrvatska i bosansko-hercegovačka naivna kiparica. Nadimak „baba Penavuša” dobila je po svojem djevojačkom prezimenu Penavić. Rezbarenjem se počela...

Popular Articles