Foto: Impuls
Kako opisati Kotor-Varoš u tri riječi? Teško. Optimisti bi rekli da je to grad srećnih radnika i razigrane djece, gurmani da se u Kotor-Varošu jede najbolja italijanska pizza u Krajini, a skeptici da je to prvi grad u BiH, koji je u ratu devedesetih temeljito etnički očišćen.
Piše: Milkica Milojević
Tragom ovih tvrdnji ekipa Impuls-portala zaputila se u živahni gradić na 40-ak kilometara od Banjaluke.
Lokalni istoričari će ponosno istaći da Kotor-Varoš ima živopisnu prošlost: od prvog spominjanja imena grada, koji datira od prije više od 700 godina, do prve osnovne škole, danas zapuštene ruine, koja je još od 1890. širila pismenost u dolini Vrbanje.
Da Kotor-Varoš nije od juče svjedoči i idilični “stari trg” nadomak pijace i obale Vrbanje, s platanima starim 118 godina. Podsjetnik na doba austrougarske okupacije.
Da je Kotor-Varoš i danas pun života svjedoče gužve u kafićima i restoranima, gdje je posebno živo ljeti, kada u zavičaj dođe dijaspora.
Ali sama činjenica da Kotor-Varoš ima brojnu dijasporu, baca sjenku na narativ o gradu radnika, u kojem je stopa nezaposlenosti minimalna i koji je jedan od 2 grada u RS s pozitivnim prirodnim priraštajem.
– Imamo najmanju stopu nezaposlenosti u RS, poslije Dervente. Ko se prijavi za posao u ponedjeljak, dobiće radno mjesto do petka, naravno, ako hoće da radi poslove koje Kotor-Varoš nudi – kaže načelnik ove opštine Zdenko Sakan iz PDP-a.
Ono što Kotor-Varoš nudi su poslovi obućara, CNC tehničara, te rad u metalskoj industriji ili u šumarstvu i preradi drveta.
Svi koji bi nešto drugo ili bolje plaćeno, postaju dijaspora.
– Mladi građevinci, keramičari, vozači kamiona, odlaze u zemlje EU. Ali se mnogi i vraćaju – kaže Sakan.
Zdenko Sakan; Foto: Impuls
E sad, pitanje je kako to da građevinci odlaze iz gradića u kojem je u posljednjih nekoliko godina izgrađeno 20 stambenih zrada, a trenutno se gradi njih pet i gdje se svi stanovi prodaju dok su još u izgradnji. I kako to da baš ti bauštelci, koji se vrate iz dijaspore, nerijetko, kupuju te iste stanove. Nije naročito daleko od Banjaluke, a kvadrat je duplo jeftiniji.
Odogovor je jasan: Kotor-Varoš je mali grad, koji ne može stanovnicima ponuditi veliki svijet.
Kotor-Varoš je prije rata imao 36 000 stanovnika. Bio je to grad proletera: i simbolički i doslovno.
Bista Larise Šugić; Foto: Impuls
Razvoj prerađivačke industrije, u kojoj je glavni zamajac bila kožarsko-obućarska djelatnost, a prije svega fabrika obuće “Proleter”, povukao je stočare i poljoprivrednike iz okolnih, ne baš siromašnih sela, u grad.
U bivšem “Proleteru” danas stanuje privatna kompanija, koja se bavi istim poslom, proizvodnjom cipela i patika, a čiji je vlasnik član Glavnog odbora SNSD-a.
Ta fabrika ima solidan broj radnika, ali ipak, lider zapošljavanja u Kotor-Varošu je druga firma, čiji je vlasnik Italijan Frederiko Zekereto. U njegovoj kompaniji radi 1700, od ukupno 5500 radnika u radničkom gradu. Oni proizvode bicikle, dijelove za automobile i vrhunsku sportsku obuću, recimo kopačke za Ronalda.
Zekereto je zaslužan i za trenutno najveću turističko-gastronomsku atrakciju Kotor-Varoša: piceriju u koju na ručak dolaze čak i blazirani Banjalučani, a bogami i mnogi drugi stanovnici Bosanske krajine.
Urbana legenda kaže da je Italijan Zekereta, kad je došao u ovu “zabit” na Vrbanji, bio razočaran što tu “nema šta da jede”, pa je odlučio da dovede pizza-majstora iz Italije i otvori “pristojan” restoran.
Miroljub Kalamanda, mladi voditelj ove picerije, kaže da je ta priča samo djelimično tačna.
Zekereta je, veli on, želio da Kotor-Varošu pokloni nešto lijepo iz itaijanske kulture i gastronomije. Dobro, i da tu ugosti svoje poslovne partnere i prijatelje.
– Sastojke za pizze dobijamo direktno iz Italije. Naš prvi pizza- majstor je bio Italijan, on je obučio naše majstore i sada oni prenose znanje drugim, mlađim kolegama. Tačno je da gosti dolaze iz Banjaluke i drugih okolnih gradova, naročito vikendima – kaže Miroljub.
Miroljub Kalamanda; Foto: Impuls
Otkriva nam još neke detalje ove neobične priče. Prvo, ovdje nema kečapa i majoneza, uz pizzu se služe sosovi od paradajza, feferona i maslinovog ulja. I drugo, gosti uglavnom naručju pizze, iako restoran nudi i lazanje i paste i italijansko vino.
I dok drugi poslodavci u Kotor-Varošu kubure s radnom snagom, pa radnike traže i u okolnim mjestima i u Banjaluci, u ovoj piceriji tih problema nema: 70 odsto personala su radnici koji ovdje rade godinama.
E, u toj kompaniji, kod Italijana, radi obućarski tehničar Radislav Stojanović, zovu ga Rade, a zovu ga i Džon.
On je sindikalac i – pjesnik. Predsjednik je sindikalne organizacije u svom preduzeću, ali je i sekretar Sindikata tekstila, kože i obuće Republike Srpske. Mogao bi da bude i predsjednik tog granskog sindikata, ali neće. Neće u Banjaluku, drži se svog Kotor-Varoša.
– Jest da Kotor-Varoš slovi kao grad radnika, ali radnici ovdje zarađuju koliko i u drugim krajevima Srpske, znači malo, premalo za pristojan život. Zato i odlaze u inostranstvo – kaže Džon.
Dodaje da radnička porodica može kupiti manji stan u nekoj od onih novih zgrada u Kotor-Varošu, ali samo na kredit, na najmanje 25 godina. I to ako oba supružnika rade i ako se dobro stisnu.
Radislav Stojanović; Foto: Impuls
Nije zadovoljan platama, a bogami ni sindikalizacijom. Većina radnika u Kotor Varošu, kaže, nisu članovi sindikata. A to nije dobro.
– Opštinska vlast je poslodavcima pružila dobre uslove za poslovanje, sve što su tražili, dobili su. Mislim da onda opštinska vlast ima i pravo, ali i obavezu da od tih poslodavaca traži da više poštuju radnička prava, da radnicima omoguće da se sindikalno organizuju, što je pravo zagarantovano Ustavom RS, a i da im obezbijede bolje plate. Ti radnici su građani, a vlast treba da vodi računa o građanima – poručuje Radislav Stojanović Džon.
Načelnik opštine mu odgovara: o zaštiti prava radnika brinu republičke institucije, a na ruku im ide i konkurencija.
– Radnik koji nije zadovoljan u jednoj kompaniji može vrlo lako i brzo da pređe u drugu ili treću. Radnici su traženi – kaže Zdenko Sakan.
I dok načelnik opštine vrti svoju političku “pjesmu”, sindikalac Rade Džon se bavi drugom vrstom poezije.
– U slobodno vrijeme pišem pjesme za krajiške pjevačke grupe, ima oko 50 pjesama koje su snimljene – kaže ponosno Rade.
Jedan od njegovih hitova, koji su neizostavan dio repertoara na narodnim zborovima, vašarima i veseljima je pjesma “Pjevaj kume, pjevaj brate.”
“Sastalo se društvo staro, ture se za turom zovu, niko nikud dok ne svane, čekali smo veče ovu”, spjevao je Džon.
Njegova sugrađanka Biljana Lukić pjevuši samo dječje pjesmice. Ona je majka troje djece i direktorka dječjeg vrtića u Kotor-Varošu. A izgleda kao djevojčica.
– Ovo je jedini javni vrtić u Kotor-Varošu i pohađa ga 266 djece. Još 89 mališana čeka mjesto– kaže Biljana.
Vrtić, dodaje, sarađuje s Dječjim pozorištem Republike Srpske, ima lijepih predstava, a organizuju se i radionice za djecu i roditelje, pa maskenbali, prikazivanje filmova za djecu na otvorenom, gostovanja animatora.
Biljana Lukić; Foto: Impuls
– Lijepo je biti dijete u Kotor-Varošu – kaže Biljana.
Vrtić u Kotor-Varošu nosi ime partizanke Larise Šugić. Njena bista je sačuvana i nalazi se pored ulaza u ovu predškolsku ustanovu. Čuva svoje male sugrađane…
Da li će ih sačuvati? Da li će i djeca današnjih vrtićkih klinaca živjeti u Kotor-Varošu ili će se rasuti Evropom?
Mračna tajna
Tokom 1992. godine, na području opštine Kotor-Varoš ubijeno je nekoliko stotina civila. Prema zvaničnim podacima iz prošle godine, porodice još uvijek tragaju za posmrtnim ostacima 275 Bošnjaka i 17 Hrvata.
O ovom se uglavnom ćuti. Na pitanje kako se Kotor-Varoš nosi s ovom mračnom tajnom iz bliske prošlosti, načelnik Sakan kaže da to nije tajna.
– Svi znamo šta se u proteklom ratu dešavalo, rat je ovdje bio ružan i krvav, nisu to željeli ni Srbi ni Bošnjaci u Kotor-Varošu. Stradali su i Srbi, samo 305 boraca Vojske Republike Srpske je poginulo. Ali život ide dalje. Danas se ovdje živi normalno, poslije rata nije bilo nijednog incidenta na etničkoj osnovi. A ratnim zločinima se bave institucije, kojima je to posao – kaže Zdenko Sakan.
Autor: Impuls