Ilustracija Jelena Žilić
Fijasko predstave s hapšenjem opozicionog lidera Milana Miličevića, ozbiljan je autogol Dodikovog režima i jak poen za opoziciju u Republici Srpskoj. Poen, nikako pobjeda, niti razlog za previše slavlja, za opoziciju koja je godinama u totalnoj defanzivi. Pa ni ovaj poen nisu osvojili svojom zaslugom, već teškom greškom režima. Tačnije, greškom Milorada Dodika.
Piše: Miljan Kovač
Da razjasnimo, u svim nagađanjima da iza privođenja lidera SDS-a stoj sumanuti beogradski diktator, koji se sveti Miličeviću zbog otvorene podrške studentskom buntu u Srbiji, pa da iza svega stoje neki teslićki lokalni dodici, sigurno ima istine. Istina je, međutim, i da do čitavog sramnog cirkusa ne bi moglo doći bez naređenja, ili bar odobrenja Milorada Dodika. Inače, bjegunca od zakona. Samo po sebi je nonsens da bjegunac od zakona smješta nekome navodna kriminalna djela, pa se samim tim ova farsa drugačije nije mogla ni završiti.
Nije se lako ni na čije poštenje kladiti, ali i sami izbor Milana Miličevića kao žrtve režimskog udara je bio čisti promašaj. Ako se neki politički lider u RS teško može povezati sa kriminalom onda je to zasigurno gradonačelnik Teslića. Pogotovo što je riječ o jednom od rijetkih ovdašnjih političara kome politika ne donosi više prihoda od onih koje on i članovi njegove porodice – pet zdravstvenih radnika, zarađuju mimo političkog blata.
Apsolutna suprotnost Miloradu Dodiku i njegovim saradnicima.
Miličeviću se kao i ostatku opozicije zato može štošta drugo zamjeriti, a to je u prvom redu taj dugogodišnji defanzivni odnos prema Dodikovom kriminalnom režimu. Izuzetak su jedino pojedine lokalne sredine poput Teslića. Međutim, to ne vadi situaciju na višim nivoima vlasti gdje opozicija, uključujući i teslićkog gradonačelnika, prečesto nastupa po principu „a šta će Dodik na to reći“.
Posljednji u nizu takvih defanzivnih i po opoziciju destruktivnih poteza jeste nedavna skupštinska podrška vetu kojeg je Željka Cvijanović uložila u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Veto se odnosio na poziv koja su dva preostala člana Predsjedništva uputila EUFOR-u da pomogne privođenju Milorada Dodika, kome je Sud BiH odredio jednomjesečni pritvor.
Uplašeni da će ih Dodik prozvati izdajnicima zato što prizivaju međunarodnu vojnu intervenciju, predstavnici SDS-a i PDP-a su stali u isti stroj sa Dodikovom skupštinskom služinčadi. Koliko god se pravdali navodnim „principom“, da neće da budu isti kao Dodik, poznati jahač NATO tenkova, svrstavanje na istu stranu s njim, makar i iz „principa“, bio je veći autogol za opoziciju od ovoga kojim je režim zatresao vlastitu mrežu privođenjem Miličevića. I da ne nabrajamo sve opozicione autogolove koji se uglavnom svode na priču o „svesrpskom jedinstvu“ i druge srceparajuće sapunice, pitanje je da li će iz ovoga konačno izvući korisnu pouku? Ne bih se kladio. Ni u pet pfeniga, ali ubrzo će sve biti poznato. I opet neće ništa zavisiti od ovakve opozicije.
Odavno je izvjesno i sve je izvjesnije da konačnu sudbinu režima u RS, ili ako ćemo pravo, od zakona odmetnutog vrha entitetske vlasti, neće odrediti opozicija, a nažalost ni građani kojih se najviše tiče. I onda će se pokazati sav besmisao istrajavanja na „principima“. Upravo to nas je i dovelo u situaciju da smo danas miljama dalje od normalnog društva, nego što smo to bili prije 10 ili čak 20 godina. Nije za to odgovoran samo režim – već i oni koji sve ove godine nisu imali hrabrosti da stvar nazovu pravim imenom i tako je i tretiraju.
Sjetimo se samo afere „dva papka“ iz 2014. godine. Da je opozicija istrajala na raskrinkavanju te afere, odnosno odbila priznati svaki legitimitet onih koji su pod takvim okolnostima formirali vlast, sve bi odavno bilo drugačije. Danas vinovnici te afere istu pokušavaju spakovati opoziciji. U međuvremenu smo svi žrtve činjenja jednih i nečinjenja drugih.
Kolumne „Žuta minuta” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls