Foto: UNWomenAsia/Flickr
Žene se često suočavaju s većim klimatskim rizicima, ali ne zato što su inherentno ranjivije – sputavaju ih društvene barijere koje možemo prevladati.
Piše: Bridget Burns
Vjerojatno ste već čuli ovu statistiku – ponavlja se u medijskim naslovima, konferencijama, čak i govorima UN-a: „Žene imaju 14 puta veću vjerojatnost da će umrijeti u prirodnim katastrofama od muškaraca.“
Dramatično je. Zapaža se. Pokreće ljude. Ali evo u čemu je problem: zapravo nije istinito. Ili barem ne na način na koji se koristi.
Prava priča o prirodnim katastrofama povezanim s rodom i klimom je i složenija – i hitnija. I mora se ispričati na vjerodostojan način koji ističe društvene, ekonomske i kulturne faktore koji se mogu promijeniti.
Koja je šteta u privlačnoj statistici?
Brojka „14 puta veća vjerovatnost“ poslužila je kao poziv na buđenje mnogima. Ali slijepo držanje za ovu brojku sada rizikuje potkopavanje našeg kredibiliteta. To izravnava složenu priču. To žene pretvara u pasivne žrtve umjesto u aktere promjene. I odvraća od pravog pitanja:
Ne “Da li su žene 14 puta sklonije smrti?”
Nego “Koje strukture dovode određene ljude u našim zajednicama u veći rizik – i kako da ih demontiramo?”
Jer kada postavimo to pitanje, kada analiziramo obrasce i razumijemo kontekst, spašavamo živote.
Porijeklo brojek 14 i zašto ne uspijeva
Porijeklo brojke “14 puta” iznenađujuće je nesigurno. Ne dolazi iz sveobuhvatne globalne studije, već iz članka s mišljenjem jednog od pripadnika hitne službe, koji se osvrće na jedan tragičan događaj: ciklon u Bangladešu 1991. godine. Vremenom je ta pojedinačna tačka podataka dobila vlastiti život, ponavljana toliko često da je počela djelovati kao neosporna istina.
Da, žene se često suočavaju s većim rizicima u katastrofama – ali ne zbog neke urođene ranjivosti, i rijetko u fiksnom omjeru 14:1. Umjesto toga, kako je otkrila značajna studija o katastrofama iz 2007. koju su proveli Neumayer i Plümper, to je zbog trajnih nejednakosti. Kada žene i muškarci uživaju jednaka prava, njihove stope smrtnosti u katastrofama su slične. Žene nisu inherentno ranjivije; sputavaju ih društvene barijere.
To je kriza koju apsolutno moramo riješiti – i koju možemo.
Nejednakost je faktor rizika
Uzmimo isti taj ciklon u Bangladešu iz 1991. Upozorenja nisu doprla do mnogih žena, a kulturne norme su ih držale kod kuće. Rezultat? Mnogo više žena je umrlo nego muškaraca.
Sada to uporedite sa sličnom olujom: ciklonom Sidr 2007. Do tada je Bangladeš naučio teške lekcije i ulagao u žene kao edukatorike u zajednici i prve koje reaguju. Sistemi ranog upozorenja su poboljšani. Skloništa su postala pristupačnija. A rezultat? Broj poginulih i jaz među polovima dramatično su se smanjili.
Istina je dovoljno moćna
Ne treba nam jedan mitski broj da bismo se založili za rodno osjetljive klimatske akcije. Istina je dovoljno uvjerljiva. Katastrofe – poput samih klimatskih promjena – nisu rodno neutralne. One uvećavaju postojeće nejednakosti. Pojačavaju štetu za one s manje moći, manje mobilnosti i manje glasa.
Kada to shvatimo, možemo izgraditi bolje politike za odgovor. Možemo usmjeriti žensko vodstvo na sve aspekte, uključujući donošenje politika o klimatskim promjenama te odgovor na katastrofe i spremnost na njih, te spasiti živote i sredstva za život.
Bolja budućnost podataka je moguća
Dok se svijet okuplja početkom juna na 8. sjednici Globalne platforme o smanjenju rizika od katastrofa, hitnost izgradnje pravednih i otpornih sistema je u prvom planu. Ovo je naša prilika da izoštrimo alate koje koristimo za rješavanje rizika, a to znači ukidanje onih koji nam više ne služe.
Umjesto toga, potrebni su nam:
Lokalino, dezagregirani podaci koji odražavaju životno iskustvo žena, djevojčica i ljudi različitih polova.
Politike koje se bave odgovornostima brige, ograničenjima mobilnosti i sistemskim isključenjima koja povećavaju rizik.
Priznavanje i ulaganje u žensko vodstvo u pripremi za katastrofe, odgovoru na njih i oporavku.
Prijeđite preko kratkih faza – ispričajte cijelu priču
Kada svijet gori – doslovno i politički – priče koje pričamo nisu samo pozadinska buka. One oblikuju što ljudi smatraju vrijednim spašavanja, koga smatraju vrijednim zaštite i čije znanje vodi.
Ako dozvolimo da dominiraju netačni ili zastarjeli narativi – poput ideje da su žene samo bespomoćne žrtve katastrofe – rizikujemo izgradnju politika koje odražavaju te pretpostavke. Rizikujemo da nastavimo ulagati resurse u pogrešna rješenja. I apsolutno propuštamo priliku da usmjerimo ljude koji već rade na otpornosti, otporu i popravci.
Ako želimo izgraditi pravedne, otporne sisteme, moramo se osloboditi mitova – čak i onih uvjerljivih – i početi govoriti istinu. Ne zato što je to dramatično, već zato što spašava živote.
Prevod: Impuls