Foto: Impuls
U banjalučkom azilu za pse trenutno se nalazi oko 150 pasa. Ukoliko ste bili u posjeti, ili ste čitali neki od naših tekstova posvećenih ovim šapicama koje čekaju svoje ljude i zauvijek dom, mogli ste da se uvjerite da je svaki od njih divan potencijalni ljubimac.
Mali, veliki, čupavi, kratkodlaki, šareni, bijeli, crni, rasni i mješanci – svi su druželjubivi, željni ljubavi i spremni da vas vole i budu s vama do kraja života.
Isto je u azilima širom BiH, regiona i svijeta, s tom razlikom što je u razvijenim zemljama procenat udomljavanja mnogo, mnogo veći nego kod nas.
Prema podacima lokalnih nevladinih organizacija, svega 10 odsto pasa iz azila bude udomljeno, dok većina ostaje zaboravljena, prepuštena nesigurnoj budućnosti. S druge strane, uzgajivačnice pasa – legalne i nelegalne – cvjetaju, a broj kupljenih pasa kontinuirano raste.
U prilog tome govori činjenica da se na banjalučkim ulicama može sresti mnogo rasnih vlasničkih pasa, a koja je rasa u pitanju – zavisi od trenutne mode. Sigurno se sjećate “najezde” koker španijela od prije 15-ak godina, zatim zlatnih retrivera, koje su zamijenili haskiji, pa francuski buldozi, a njih bišoni i maltezeri, dok trenutno “suvereno vladaju” pomeranci i terijeri.
Postavlja se pitanje – zašto ljudi i dalje biraju da kupuju pse iz uzgoja, umjesto da ih udomljavaju?
Da nas ne shvatite pogrešno, nemamo apsolutno ništa protiv rasnih pasa – naprotiv, smatramo ih predivnim, baš kao i vi. Ali, želimo da ukažemo na nekoliko važnih činjenica koje morate da imate na umu prije kupovine ljubimca.
Nedostatak edukacije i podizanja svijesti, nemar lokalnih vlasti i nepridržavanje evropskih standarda, samo su neki od razloga zbog kojih udomljavanje nije prioritet u našoj sredini.
“Nije jednostavno kao što kažu”
“Željela sam da usvojim psa iz azila, ali, iskreno, odbilo me nekoliko stvari. Prvo, na broj telefona naznačen na stranici Gradske uprave Banjaluka niko se nije danima javljao. Drugo, azil u to vrijeme nije bio otvoren za posjete, a na mrežama sam čitala horor priče koje su pojedini aktivisti dijelili. Nisam željela bolesnog psa, brinula sam se da će me mnogo koštati ako ga budem morala liječiti i na kraju sam usvojila psa od djevojke koja ga je uzela sa ulice, ali nije mogla da se brine o njemu”, ispričala nam je Tamara, ponosna vlasnica predivnog crnog labradora.
Tamara nije jedina koja je naišla na prepreke tokom usvajanja.
“Gledala sam video klipove iz azila i bila sam zgrožena prljavštinom i pričama u komentarima. Bilo mi je iskreno žao pasa, ali nisam željela da rizikujem svoje i zdravlje svog djeteta, pa smo na kraju kupili psa preko oglasa”, kaže jedna Banjalučanka, vlasnica ženke boksera.
S druge strane, tu je naša koleginica iz redakcije, Dragana, koja je svoje dvije djevojčice prije nekoliko dana nagradila dugo željenim ljubimcem iz azila. Odabrale su Belu, četvorogodišnju mješanku koja je imala sreće da pronađe svoje ljude i dom.
“Bela se divno snašla, nismo se uopšte pokajali. Sam proces usvajanja je bio poprilično jednostavan, jedan dan su djevojčice išle da odaberu psa, drugi dan smo otišli svi zajedno i doveli Belu kući. Žao mi je samo što nismo mogli sve da ih povedemo”, kaže Dragana.
Ovako Bela uživa u svom novom domu:
Foto: Mondo
Ni Tamari, ni našoj drugoj sagovornici ne možemo da zamjerimo odluku. Banjalučki azil otvoren je za posjete građana tek odnedavno, i to nakon duge i mukotrpne borbe lokalnih aktivista, prvenstveno članova udruženja WagWag. Uslovi u kojima su psi boravili su se značajno poboljšali izgradnjom azila na Manjači, a o azilu u Ramićima, koji je zatvoren prije nekoliko godina i koji su građani s pravom zvali “koncentracioni logor za pse” ne želimo ni da se sjećamo.
Čak je i novi azil išao u sličnom pravcu, da postane stratište stotina nedužnih životinja, ali je konstantnim pritiskom aktivista, udruženja za zaštitu životinja i medija, urađeno mnogo toga.
Gradske vlasti su se, donekle, posvetile poboljšanju uslova, data su velika obećanja, od kojih su neka i ispunjena, a gazdovanje ovom ustanovom postalo je mnogo transparentnije.
Ipak, nevrijeme koje je zadnjih dana donijelo brojne probleme većini države, pokazalo je sve slabosti sistema i u ovom segmentu. Na Manjaču se danas nije moglo automobilom, jedina osoba koja se brine o psima je bila spriječena da dođe, pa su psi nahranjeni samo upornošću volontera, koji su se samoorganizovali.
Iz Gradske uprave, gdje smo prošle sedmice poslali pitanja vezana za planove za narednu godinu i gazovanje ovom ustanovom do izlaska ovog teksta nije – stigao odgovor.
Zašto ljudi i dalje biraju kupovinu?
Razloga zašto građani i dalje kupuju pse ima nekoliko. Mnogi nisu svjesni koliko napuštenih životinja čeka u azilima ili vjeruju da psi iz azila nisu “dobri” kao rasni psi.
Takođe, postoji uvjerenje da su napušteni psi bolesni, agresivni ili problematični. Usvajanju napuštenih životinja ne pridonose ni influenseri i društvene mreže, koje popularizuju određene rase, dok mješanci ostaju zanemareni. Rezultat toga je porast nelegalnih uzgajivačnica, gdje životinje pate jednako kao i u azilu, a sve zarad zarade vlasnika, koji potenciraju neprestano razmnožavanje.
Ukoliko želite “brendiranog” psa, to je vaša odluka na koju apsolutno imate pravo. Ali, vodite računa od koga kupujete vašeg novog člana porodice, odvojite malo vremena da istražite odgajivača i odbijte da finansirate nečiju okrutnost i želju za brzom zaradom.
Prednosti usvajanja
Za dvadesetak godina, koliko se autorka ovog teksta na različite načine bavi i druži s psima, nikad nisam upoznala osobu koja je usvojila psa i požalila zbog toga.
Udomljavanjem psa direktno mijenjate njegovu sudbinu, dajući mu drugu šansu. Time takođe dajete dobar primjer drugim ljudima, a vaše dobro iskustvo najbolja je “reklama” koja povećava šanse drugim psima da dobiju siguran i srećan dom.
Osim toga, imaćete manje troškova. Psi iz azila su vakcinisani, sterilisani i čipovani, što smanjuje troškove koje biste imali prilikom kupovine. Osim toga, brojna istraživanja su pokazala da su mješanci zdraviji, dugovječniji i divne naravi. Većina rasnih pasa ima cijelu listu oboljenja i zdravstvenih poteškoća kojima su skloni.
Šta možemo naučiti od Evrope?
Na ulicama Londona, na primjer, nećete sresti mnogo “čistokrvnih” pasa. Tamo je udomljavanje trend, koji raste iz godine u godinu, a velika većina ljudi svjesna je važnosti i prednosti udomljavanja.
Slično je i u zemljama poput Holandije i Švedske, gdje strogi zakoni ograničavaju nekontrolisan uzgoj i podstiču udomljavanje, a kampanje o važnosti udomljavanja sprovode se redovno putem medija i obrazovnih institucija.
Takođe, vlade brojnih zemalja finansijski podržavaju azile, osiguravajući kvalitetnu brigu za napuštene životinje.
Dokle god društvo ne shvati da svaki život jednako vrijedi, azili će ostati puni, a napušteni psi – prepušteni sudbini. Vrijeme je da zajedno radimo na podizanju svijesti i napravimo iskorak ka humanijem društvu, u kojem je udomljavanje ne samo izbor, već moralna obaveza.
Ako želite pružiti dom napuštenom psu, posjetite stranicu Udomi ljubav ili stranice lokalnih udruženja koje se brinu o životinjama bez doma. Sigurni smo da ćete naći neku neodoljivu njušku koja je spremna da vam pruži bezuslovnu ljubav i bude vaš neiscrpni izvor radosti.
Jer, udomljavanje ne spašava samo životinju, već i obogaćuje vaš život.
(MONDO/V.K.)