UKC RS, foto: bhrt.ba
“Svaki beskućnik u Republici Srpskoj, koji doživi srčani udar, ima besplatno liječenje i dobiće isti stent, kakav bi bio ugrađen i Miloradu Dodiku”. Ovo je nedavno izjavio Nenad Stevandić, predsjednik Narodne skupštine RS i zamjenik direktora Univerzitetskog kliničkog centra u Banjaluci. Lijepo to zvuči, a da li je istina?
Piše: Milkica Milojević
Političari u Bosni i Hercegovini se rado hvale “zdravstvenim sistemom zasnovanim na solidarnosti”. Ali kao i mnoge druge stvari u BiH i zaštita zdravlja ljudi funkcioniše po principu “zakon drumom, život šumom”.
Ako ćemo po zakonu, zdravstvena zaštita u BiH je dostupna svima. Pravo na zdravstvenu zaštitu je zagarantovano ustavima Republike Srpske i Federacije BiH, a obuvat obaveznog zdravstvenog osiguranja je propisan na takav način da se čini da svaki stanovnik ima “zdravstvenu knjižicu” s kojom će dobiti gratis sve što mu je potrebno: od pregleda, do lijekova i bolničkog liječenja.
U stvarnosti smo daleko od te idile. U Tuzli onkološki pacijenti umiru, jer nemaju adekvatno liječenje. U malim mjestima hiljade žena živi daleko od ginekološke ordinacije, a za djecu iz siromašnih porodica je čak i sirup protiv kašlja teško dostupan luksuz.
Što zbog sve prisutne korupcije i “curenja” novca iz fondova zdravstvenog osiguranja, što zbog masovnog odlaska medicinara u inostranstvo i partijskog rukovođenja javnim zdravstvenim ustanovama, proklamovano “pravo na zdravlje” je često privilegija imućnijih građana, koji žive u velikim gradovima.
Posebno su ugroženi stanovnici u malim mjestima, siromašni, ljudi sa invaliditetom i radnici kojima je uskraćeno zdravstveno osiguranje.
Bez zdravstvenog osiguranja 380 000 stanovnika
Prema podacima Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH zdravstveno osiguranje ima 1 837 854 stanovnika ovog entiteta.
-Pokrivenost stanovništva Federacije BiH obaveznim zdravstvenim osiguranjem je 85,5 odsto – naveli su iz ovog zavoda za Impuls portal.
Dakle, bez osiguranja je 14,5 odsto stanovništva Federaciji BiH, što je skoro 300 000 ljudi.
Kako su za Impuls potvrdili u Fondu zdravstvenog osiguranja RS, u ovom entitetu je na osiguranje prijavljeno ukupno 956 000 stanovnika. Međutim, zbog neplaćanja doprinosa bez zdravstvenog osiguranja je oko 30 000 radnika i oko 1300 poljoprivrednika. S obzirom da su u pravilu preko njih osigurani i članovi njihovih porodica, može se procijeniti da je bez “zdravstvene knjižice” najmanje 80 000 stanovnika RS.
Foto: Impuls
Bez zdravstvenog osiguranja je i Milica (50), radnica iz Šipova. Ona radi za minimalac, a nedavno je neodložnu operaciju morala da plati iz svog džepa. Iskeširala je 3000 KM zato što njen poslodavac, koji je načelnik opštine i vlasnik nekoliko preduzeća, mjesecima nije uplatio doprinose.
U Fondu zdravstvenog osiguranja RS navode da neplaćanje doprinosa, što je i krivično djelo, ne utiče samo na sudbinu neosiguranih radnika, nego i na cijeli zdravstveni sistem.
-Prihodi od zaposlenih čine više od 80 odsto ukupnih prihoda Fonda od doprinosa i od njih se finansira i kompletan zdravstveni sistem – kažu u FZO RS za Impuls portal.
Daleko je ginekolog
S druge strane entitetske linije, u Bosanskom Grahovu, čak i oni koji imaju famoznu zdravstvenu knjižicu, moraju imati i novaca da bi došli do “besplatnog” ljekara.
U ovoj maloj, siromašnoj opštini godinama nije radila nijedna ambulanta porodične medicine. Danas imaju ambulantu, ali ljekar dolazi samo dva puta sedmično u najboljem slučaju. Apoteke nema, a nema ni specijalista.
Žene iz Bosanskog Grahova na ginekološki pregled moraju putovati u 70 kilometara udaljeno Livno.
U Ministarstvu zdravstva Kantona 10, u kojem se nalazi i opština Bosansko Grahovo, ranije su za medije rekli da je problem dovesti u ovaj gradić bilo kojeg ljekara. U Grahovo neće da dođu ni penzionisani doktori, iako je konkurs stalno otvoren.
Grahovo nije jedino. Istraživanje koje je 2012. provelo Udruženje ginekologa RS, svjedoči da u ovom entitetu u to vrijeme u čak 30 opština, u kojima živi gotovo 111 000 žena, nije bilo nijednog zaposlenog ginekologa.
Kakvo je stanje danas, nismo uspjeli saznati. Podatke o dostupnosti ginekološke i drugih vidova zdravstvene zaštite u RS nemaju ni Institut za zaštitu zdravlja ni Ministarstvo zdravlja RS.
U Ministarstvu, međutim, ističu “veliki napredak u pristupu zdravstvenoj zaštiti”, zahvaljujući reformi zdravstvenog sistema, uvođenju sistema porodične medicine i jačanju kapaciteta medicinskih sestara i tehničara u zajednici, odnosno uvođenju polivalentne patronaže.
-Namjera ministarstva je da standardizuje usluge zdravstvene zaštite za sve pacijente, odnosno da omogući da građani Republike Srpske imaju isti kvalitet zdravstvene usluge u svim njenim krajevima – kažu u ministarstvu.
Muke ljudi s invaliditetom
Za žene s invaliditetom ginekolog je teško dostupan, čak i ako žive u Banjaluci ili Sarajevu.
Vanja Čolić, aktivistkinja u pokretu osoba s invaliditetom, ističe da su rijetke ginekološke ambulante, koje imaju prilagođen pristup ginekološkoj ambulanti za žene korisnice invalidskih kolica.
-Tako žene s invaliditetom svog ginekologa biraju po pristupačnosti, a ne po stručnosti i povjerenju. I to nije jedini problem. Na papiru imamo pravo na sve, ali u praksi nije tako – kaže Vanja.
Vanja Čolić, foto: FB
Dodaje da medicinsko osoblje nije obučeno kako da pristupi ženama i muškarcima s različitim oblicima invaliditeta, što je najveći problem za ljude koji imaju oštećenje vida ili sluha.
Problem su i arhitektonske barijere i to što u bolnicama nema asistenata, koji bi pomagali pacijentima s invaliditetom.
U bolnicama, klinikama i domovima zdravlja širom BiH nema ni dovoljno medicinskih profesionalaca, što je kako priznaju u Ministarstvu zdravlja RS jedan od najvećih izazova. U prevodu, ljekari i medicinske sestre koji su u BiH hronično potplaćeni, odlaze u inostranstvo.
Zbog manjka ljekara i medicinskog osoblja, ali i problema s opremom, liste čekanja za pretrage i liječenje su opšte mjesto u skoro svim javnim zdravstvenim ustanovama.
Na čekanju su nerijetko i najteži bolesnici, pa i onkološki pacijenti.
Onkološki bolesnici u raljama korupcije
Patnje onkoloških pacijenata u Tuzlanskom kantonu traju već godinama. Iako je Univerzitetski klinički centar Tuzla sa svoje 23 klinike jedna od vodećih zdravstvenih ustanova u BiH, njihova Klinika za onkologiju i radioterapiju bolesnicima ne pruža adekvatno liječenje.
Problem je linerani akcelerator za radioterapiju, čija se nabavka čeka već dvije godine. Iz UKC Tuzla su nedavno najavili da će ovaj aparat, vrijedan gotovo četiri miliona eura, nakon tri propala tendera, konačno biti nabavljen.
U međuvremenu, mnogi su bolesnici umrli, ne dočekavši ga.
Onkološki pacijenti iz Tuzle moraju putovati na radioterapiju u Mostar, Sarajevo ili Zenicu. Danijel Kukarić (40), koji se mjesecima bori s karcinomom, kaže da akcelerator nije jedini problem.
UKC Tuzla
-Moje liječenje u UKC Tuzla je počelo pogrešnom dijagnozom i pogrešnim planom liječenja. Da sam njih slušao, danas ne bih razgovarao s vama, uostalom, rekli su mi da imam još samo mjesec dana života – kaže Danijel.
Navodi da je tražio drugo mišljenje u Zagrebu. Po savjetu konzilijuma liječenje je nastavio u Mostaru, gdje je operisan, a potom je bio na radioterapiji.
-U UKC Tuzla mi nisu htjeli dati uputnicu, iako sam osiguran i imam pravo da biram gdje ću se liječiti. Plaćao sam bolnicu, stan, lijekove, mnogo novca sam dao, a bolnički račun bi bio još i veći, da mi ljekari u Mostaru nisu izašli u susret – kaže Danijel.
Nije otkrio koliko ga je sve to koštalo, ali kaže da je u pitanju ozbiljan novac.
-Mnogi to sebi ne bi mogli priuštiti – kaže Danijel.
Zaključuje da je najveći problem korupcija.
-Doktori, koji bi željeli da se posvete pacijentima, nemaju pravo glasa. Odlučuju korumpirani i sujetni – kaže Danijel Kukarić.
U BiH lijekovi za dijete 50 KM, u Sloveniji besplatno
Sva djeca u BiH su zdravstveno osigurana, bez obzira na status njihovih roditelja, ali čak i kad je u pitanju banalni problem poput obične prehlade, pedijatru se ne ide bez novčanika.
Kako svjedoči Mladenka Sarić, majka 5-godišnje djevojčice, koja se s porodicom preselila u Sloveniju, u BiH se većina lijekova koji se prepisuju djeci nalazi na takozvanoj B listi ili uopšte nisu na listi. To znači da ih roditelji moraju djelimično ili u potpunosti platiti.
-Sve se u BiH mora kupiti: svaki sirup, kapi, antibiotik, probiotik. Kad sam kćerku u BiH vodila doktoru, nikad nisam mogla proći s manje od 50 KM. U Sloveniji sam samo jednom kupila sirup protiv kašlja. Sve ostalo, uključujući i antibiotske kremice, pokriveno je osiguranjem – kaže Mladenka.