Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Bez govora, bez performansa, bez parola: dvadesetak Banjalučana nedjeljom oko podneva 15 minuta ćutke stoji na Trgu Krajine. Usred nakinđurene palanke, 15 minuta ćutnje za 15 poginulih na Željezničkoj stanici u Novom Sadu.
Piše: Milkica Milojević
Šta oni, ustvari, rade, dok široke naredne mase bazaju između šarenih kućica, ringišpila i tezgi sa džidža – midžama? Stoje, tiho i dostojanstveno. Iz poštovanja prema žrtvama, ali i iz protesta.
Šta poručuje njihova šutnja? Zavisi, kako ko čuje tu gromoglasnu tišinu. Može biti da poručuju da korupcija ubija. I da smo svi pod nadstrešnicom, i s ove i s one strane Drine. I da bi bio red da imamo malo više saosjećanja i empatije. I da bi bio pošteno da se ne pravimo Englezi, dok u gradovima širom Srbije hiljade studenata, đaka, građana, protestuje danima, poručujući vladajućima da su im ruke krvave.
Ako smo već braća i sestre, ako smo isti narod i k tomu još imamo specijalne i paralelne veze, bio bi red da smo stvarno povezani. Na pravi način.
A jesmo braća i sestre, jer se svi, s ove i one Drine, svi bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost, kuvamo u istom loncu.
Čuje li iko ćutnju dvadesetak mirnih demonstranata, dok Trgom trešti treš muzika?
Ćutljiva većina ih ne vidi i ne čuje. Ćutljiva većina glumi pretprazničnu radost. Vode svoju dječicu na autiće, da se voze autodromom, koji visi iznad rupetine, iskopane da bi se širokim narodnim masama pokazalo da se stvarno gradi novi hotel Palas, grdosija koja će, ako je izgrade, definitivno nagrditi Trg i cijelu Banjaluku.
Onih dvadesetak upornih ćutača možda i razmišlja o tome da bi se autići mogli, daleko bilo, sručiti u provaliju.
Široke narodne mase ne misle ništa. Oni se dive se vašaru zvanom „Zimzobal“, za koji gradonačelnik Draško Stanivuković reče da će, ako ne sad, a ono za koju godinu, biti taman kao advent u Zagrebu, Budimpešti ili Beču. Pa će i Banjalučani, shodno tome, živjeti kao metropolitanci. Bar za vrijeme zimskih praznika.
I na kraju, zašto se na Trgu, u akciji demonstrativne ćutnje, nedjeljom oko podneva, okupi samo dvadesetak građana? Zato što je Banjaluka palanka. Naroda ima, ali je građana malo.
A narod je obeznađen, obezljuđen, obespravljen, zaokupljen pukim preživljavanjem, pa mu malo pretprazničnog vašara u tom jadu dođe kao plava trava zaborava.
Da ne misle o minimalcu od bijednih 900 maraka, za koji vrli poslodavci – milioneri tvrde da treba biti smanjen, jer je bezočna eksploatacija radnika jedini način da se privreda ne sruči u provaliju. I o tome da će neradnu nedjelju, o kojoj pričaju i političari i sindikalci, dobiti malo sutra, jer je neradna nedjelja u Federaciji BiH, odlična prilika: da trgovački radnici u RS popadaju od posla, a vlasnici marketa i tržnih centara dodatno napune džepove.
Da zaborave, bar na trenutak, kolone penzionera pred javnim kuhinjama. I da odagnaju misao da i njih, kad odu u penziju, čeka ista ili čak gora sudbina.
Da potisnu iz svijesti vijesti o poginulim građevincima i o prevarenim kupcima stanova, koje je nasamario Đoko Ekvator.
Da smetnu s uma posljednje izbore, koji su pokazali da kako god glasao ili ne glasao, po savjesti ili prodajući glas za 20 maraka koje su mnogima prijeko potrebne, sve ostaje isto. Jer se politička borba u Republici Srpskoj zaista svodi na „sjaši Kurta, da uzjaše Murta“.
I da zaborave da je prije šest godina, na ovom istom Trgu, protestovalo hiljade ljudi, a zna se kako su ti protesti završili.
Istina, teško je biti misleći građanin, dok te more ovakve brige. A opet, kako god okreneš ćutanje nije rješenje. Osim ako ćutiš bez parola, ali s porukom. Na Trgu. Jer, stvarno nije red da 20 ljudi spasava obraz grada od 200.000 stanovnika.
Kolumne „Crveni karton”, su dio serije „Impuls semafor“.
Autor: Impuls