Foto: Prometej.ba
Ovaj strah može se smatrati kako dijelom straha od nepoznatog tako i straha od bolesti. Veoma je rasprostranjen i možda intimno blizak mnogima od nas, a često se susreće u psihoterapijskoj praksi
Ljudi se najviše plaše smrti, tvrde istraživanja. Smrt i nepoznato koje ona sa sobom nosi predstavljaju ultimativni strah, nešto što nam svima predstoji, a o čemu ne znamo ništa. Iza njega slijede strah od nepoznatog, visine, javnog nastupa i bolesti. Straha od ludila na ljestvici najvećih strahova nema, ali on se može smatrati kako dijelom straha od nepoznatog tako i straha od bolesti. Jer radi se o strahu koji je veoma rasprostranjen i možda intimno blizak mnogima od nas, strahu s kojim se u psihoterapijskoj praksi često susrećem. Mnogi moji klijenti se boje da „ne polude“, „izgube kontrolu ili razum“, ili jednostavno „ne puknu“ zato što bi tada bili u stanju svašta uraditi.
Bauk ludila
Ono čega se oni zapravo najviše boje kada se boje da ne „polude“ predstavlja ono što se u kolektivnoj svijesti naziva psihoza ili shizofrenija. Za ta psihička stanja se veže veoma jaka društvena stigma i brojne predrasude, te se ljudi koji ih imaju smatraju nesposobnima za „normalan život“ i društveno otpisanima. U širem razumijevanju psihičkih bolesti, stvari su se zapravo veoma malo promijenile od davnina. U antici i srednjem vijeku mentalnu bolest su često tumačili Božjom ili demonskom opsjednutošću i otud možda potječe strah koji ljudi imaju prema mentalno oboljelima. Ako se bolest asocira sa nečastivom silom, logično je pretpostaviti da je serijski ubica „psihopata“ (ovaj termin zapravo dolazi od psihopatije (poremećaj ličnosti), a ne psihoze kao mentalne bolesti, ali navodim zato što se u svakodnevnom govoru to izjednačava) ili neko od koga trebamo zazirati kada ga sretnemo na ulici jer nas ničim izazvan može napasti. Odatle nije trebalo puno da se dođe s „rješenjem“ otklanjanja mentalnih bolesti iz zajednice protjerivanjem „luđaka“ izvan kapija grada kao u staroj Grčkoj, srednjovjekovnim optuživanjem za vještičarenje ili kasnijim zatvaranjem u azile ili zaključane psihijatrijske ustanove s metalnim rešetkama na prozorima. Danas se, srećom, prema njima odnosimo humanije i psihijatrijske bolnice uglavnom ne izgledaju poput zatvora, ugodnije su za boravak i atmosfera je slobodnija, ali strah i dalje opstaje.
Psihijatrijske ustanove i mentalno oboljeli ljudi predstavljaju jednu od osnovnih tema horor žanra od njegovog nastanka. Još je Edgar Allan Poe 1845. napisao priču u kojoj pacijenti preuzmu kontrolu nad mentalnom bolnicom (The System of Doctor Tarr and Professor Fether), da bi s razvojem filma horor smješten u psihijatrijsku bolnicu postao neizostavan. Spomenut ću samo klasik Let iznad kukavičjeg gnijezda s Jackom Nicholsonom, Milosa Formana, nastao po romanu Kena Kesyja iz 1962., sa sličnom temom kao i u Poevoj priči, preko filma Don't Look in the Basement iz 1973. gdje mladu medicinsku sestru muče pacijenti, do meni lično najbolje sezone kultne američke serije American Horror Story iz 2012., u kojoj pacijenti unutar bolnice proživljavaju različita zlostavljanja. Kultna horor sličica, iskorištena kao intro u različitim reprezentacijama žanra, označava ruiniranu mentalnu ustanovu s istrošenom medicinskom opremom, s početka ili sredine prošlog vijeka, te s duhovima mentalno oboljelih pacijenata. Ovo navodim da bih pokušala objasniti ljudski strah od ludila i mentalnih ustanova što ih horori i popularna kultura koriste, održavaju i nanovo proizvode.
Nije stoga čudno što se moji klijenti, kao i toliki drugi, toliko boje psihičke bolesti i svega onoga što smatraju pod tim – strepnje da ih ne zadesi ta sudbina, strašnija od bilo čega što mogu zamisliti.
A šta je zapravo „ludilo“?
Psihička bolest u najširem smislu predstavlja gubitak kontakta sa stvarnošću, uz često prisustvo halucinacija (vizualnih ili zvučnih) ili deluzija (lažnih vjerovanja o stvarnosti). Psihotična epizoda može biti trenutna posljedica drugih stanja, posljedica uzimanja psihoaktivnih supstanci, droge ili alkohola, ili se može javiti kao rezultat organske bolesti ili PTSP-a. Shizofrenija, kao najozbiljnija mentalna bolest, uz ove tzv. pozitivne simptome može imati i negativne (emocionalna ravnodušnost, odsustvo facijalne ekspresije, kognitivna oštećenja, itd.). Radi se o stanju koje je do danas medicinski neizlječivo, ali se uz odgovarajuću terapiju mogu postići veoma visoka funkcionalnost i normalan život.
Međutim, valja istaći da ljudi koji stvarno imaju shizofreniju ili psihotičnu epizodu nisu oni koji se plaše ludila, nego se njega plaše oni koji s tim stanjem nemaju puno zajedničkog i koji vjerovatno neće razviti ni jedno ni drugo.
Strah od nepoznatog – anksioznost
Ludila se plaše anksiozni, a anksiozni smo u nekoj fazi života skoro svi, dok podaci Svjetske zdravstvene organizacije iz 2019. ukazuju da 4% svjetske populacije ima neki anksiozni poremećaj, da bi tokom pandemije COVID-a prevalencija anksioznih poremećaja dostigla 25%, pa slobodno možemo govoriti o pandemiji anksioznosti. Budući da je toliko zastupljena, u svakodnevnom govoru je prisutna kao poštapalica i najučestaliji je razlog za odlazak na psihoterapiju. Podrazumijeva generalizirani anksiozni poremećaj, panične napade, specifične fobije, socijalnu anksioznost, OKP… i često se javlja u tinejdžerskoj i ranoj odrasloj dobi, iako nije ograničena na dob, te dvostruko više pogađa žene.
U najširem smislu podrazumijeva strah od različitih stvari ili stanja i nemoguće je nabrojati šta sve može biti povod za osjećaj anksioznosti. Neki ljudi se boje da jedu određenu hranu, a drugi da idu liftom ili pogledaju sa prozora sedmog sprata. Treći izbjegavaju putovanje avionom/autobusom/vozom i sve situacije u kojima nemaju kontrolu. Četvrti opsesivno prate sve promjene u/na tijelu koje mogu označiti rak ili neku drugu bolest, dok peti istu stvar prate kod svoje djece. Šesti se boje da im se ne zatvori grlo i jedu samo tekuću hranu, dok sedmi imaju noćne more zbog prezentacije projekta na poslu. Osmi se boje da se udalje više od dva kilometra od lokalnog doma zdravlja, dok deveti svako malo provjeravaju koliki im je puls. Deseti razvijaju pokrete vratom da im se ne ukliješte pršljenovi, dok se jedanaesti boje da im ne otpadne sva kosa. I ovo je samo mali uzorak razloga za strah iz moje psihoterapijske prakse.
Pritom svaka naznaka bilo koje od ovih situacija aktivira naš sistem za prijetnju i pokreće niz tjelesnih reakcija jer anksioznost se uvijek osjeća tijelom.
A sa svime što se tad osjeti nije nimalo lako biti i još je lakše povjerovati da će dovesti do ludila.
Normalizacija „ludila“
Međutim iako psihoza i shizofrenija nemaju veze s ovim stanjima, smatram da je korisnije za klijente destigmatizirati i normalizirati to čega se boje, nego ih samo uvjeravati da ne mogu poludjeti. Stanje psihičke bolesti nije toliko različito od stanja koja svi iskusimo s vremena na vrijeme jer život je težak i patnja je neizbježna. Mentalno zdravlje je prije spektar različitih stanja nego što je polarno, gdje na jednom kraju stoji ono što je „zdravo i normalno“, a na drugom ono što je „bolesno i nenormalno“. KBT psihoterapija trećeg vala koju praktikciram zasniva se na primjećivanju i dopuštanju svih unutrašnjih iskustava, što bi se u ovom slučaju odnosilo na deluzije, te vizuelne i slušne halucinacije. Umjesto straha, otpora, pokušaja kontrole i borbe s njima, učimo da im ne povjerujemo i da ih otpustimo, ne dopuštajući da nas ometaju u životu koji nam se čini vrijedan življenja. Naravno, zvuči lakše nego što je to uistinu u praksi i ne garantuje uspjeh, ali zasnovano je na humanističkim, ljudskim postavkama. Ludilo nije ništa mistično, opskurno, strašno i sramotno, nešto od čega trebamo strepiti i što ni pod koju cijenu ne bi htjeli da nam se desi. Ono je naprosto jedno teško i bolno iskustvo, nekad bliže, nekad dalje, ali uvijek veoma ljudsko.
Autor: Emina Žuna, Prometej.ba