Zašto ubijaju rijeku: Može li Una oprostiti Krajini?

U toku je jedna od ozbiljnijih devastacija rijeke Une u novijoj historiji. Ovaj put je na udaru korito rijeke Une i to na njenom samom izvoru, u selu Donja Suvaja, dijelu mjesta Srb, što pripada općini Gračac, u Zadarskoj županiji, u susjednoj nam Republici Hrvatskoj, ponosnoj članici evropske obitelji. Napomenimo i to da je ovo područje naseljeno pretežno stanovništvom srpske nacionalnosti, ono što ih je preostalo, te da izvor Une i njegova okolina uživaju posebnu zaštitu na razini Europske unije, u sklopu ekološke mreže zaštićenih područja Natura 2000. Bar tako kaže papir. Ako su kome ovi podaci bitniji od prostog zdravog razuma koji kaže da se radi o izvoru jedne od najljepših rijeka Evropa sa petim najdubljim vrelom.

Fantomski investitor sa fantomskim izvođačem radova, sve od istog vlasnika, prijavljeni na adresi samog mjesta zločina, u kući čiji vlasnici tvrde da nikad nisu čuli ni za investitora ni za firmu izvođača, otpočeli su sa zemljanim radovima (čitaj: brutalnim uništavanjem vodotoka i korita rijeke Une) na izgradnji nekakve mini hidrocentrale. Sve to sa fantomskom građevinskom dokumentacijom izdatom još 2016. pa obnovljenom nekoliko godina kasnije. Naravno, nepotpunom i manjkavom, bez studije utjecaja na okoliš i bez odgovarajuće lokacijske dozvole. U najboljem duhu primjene evropske pravne stečevine. Vjerovatno, izuzetno kvalitetnim materijalom sa velikim potencijalom za jedan dobar korupcionaški sudski proces.

Podatak o jačini i kapacitetu tog elektro-energetskog objekta nigdje nije dostupan niti poznat. Međutim, uzimajući slične primjere na drugim lokacijama moguće je ustvrditi da se radi o proizvodnom pogonu jednakom nekoj osrednjoj solarnoj elektrani, kapaciteta bilo gdje između 5 kilovata i 10 megavata.

Poređenja radi, uzmimo u grubo da je potrošnja prosječnog domaćinstva negdje oko 10 hiljada kilovata električne energije godišnje, odnosno 10 megavata. Znači, jedna mini hidrolektrana može podmiriti jedno domaćinstvo svojom dnevnom proizvodnjom kroz cijelu godinu, odnosno 365 domaćinstava na godinu. Potrebe tog domaćinstva za električnom energijom možete jednako tako dobiti i sa dvadesetak solarnih panela kapaciteta 300-400 vata po panelu, odnosno za nekih 15-20 hiljada KM vrijednosti investicije po domaćinstvu.

Ovo je sve u grubo i okvirno, te čisto služi u ilustrativne svrhe da bi se lakše razumjelo šta se „dobiva“ izgradnjom jedne mini hidrocentrale po cijenu trajnog uništenja prirodnog dobra nulte kategorije.

Njegova svetost „Vodno dobro“

Zakon o vodama FBiH, vodno dobro definiše kao skup zemljišnih čestica na kojem je voda trajno ili povremeno prisutna, zajedno sa osnovnim koritom vodotoka i priobalnim pojasom od granice obale, odnosno izrazite morfološke promjene (širine 15m za vodotoke I kategorije, odnosno 5m za vodotoke II kategorije), kao i zemljište potopljeno stajaćim vodama, te napuštena riječna korita koje voda povremeno plavi.“ Neko bi rekao „jasno k’o dan“.

Kod nas je vodno dobro nešto što se zaposjeda, osvaja i što predstavlja stvar prestiža. Kao i svi drugi primjeri kad se priroda koristi u svrhu vlastite promocije i/ili ostvarivanja vlastite koristi (vidjeti pod šume i gole sječe, apartmanizaciju Bjelašnice i Jahorine, iskopavanja rude oko Sanskog Mosta, itd.).

Kod nas se priroda podrazumijeva kao nešto što treba da traje i postoji samo dok i mi postojimo, pri čemu nas ne interesuju ni milioni godina prije nas, ni milioni godina poslije nas. Samo milioni eura i ostalih valuta.

Ovih zakonskih famoznih „15 metara“ su puka tlapnja i iluzija. Glogov kolac u srce pravne države u BiH. Najveća rupa na papiru ikad napisana.

Rijetki su primjeri kad obraz, čast, moral, poštenje i ljudskost ustaju protiv ovakvih društvenih anomalija. Ne tako davno svjedočili smo i hrabrim ženama Kruščice kod Viteza, koje su preko 500 dana i noći čuvale svoju rijeku, blokadom mosta, radi sprečavanja gradnje mini hidrolektrana. Na žalost, to nije bio slučaj sa Doljankom, Ugrom, Ulogom. Uvijek se čeka neki zakon, dogovori o nadležnostima i dužnostima. O tome ko i kada treba reagovati. Donijeti još jedan zakon koji nikad i niko neće poštovati.

Ali stvarno, da li nam za brigu o prirodi trebaju zakoni? Zar ne možemo imati svoju savjest da nam sudi i da nas vodi u ponašanju i odnosu spram prirode. Mini hidroelektrane nisu nikakva novost, puna ih je Evropa. I eto im ih, neka se njihovi aktivisti bave njima. Da ne ispadne to ima samo kod nas i nigdje drugo. Zašto moramo uvijek uzimati sve najgore od drugih. Zašto ne bi katkad pokupili i nešto tuđe pameti a ne samo gluposti.

A od prirode se itekako može imati koristi. Osim zdravstvene, duhovne, estetske ili iscjeliteljske, korist može biti i finansijska a da se pri tome priroda čuva i pazi, i nikako, dapače, ne uništava. Tako na primjer, prihodi od fly-fishinga, odnosno rekreativnog pecanja jednoj Republici Irskoj donose preko 300 miliona eura prihoda, Danskoj preko 500 miliona eura, pri čemu svaka uhvaćena riba završi nazad u vodi.

 Može li Una oprostiti Krajini?

Danas, mi ovdje u Krajini, reagujemo na nešto u susjednoj državi, gdje se naša ljepotica Una porađa i kreće u svoj veličanstveni pohod. Što je potpuno legitimno, ispravno i ljudski. Ustati uvijek kad god se radi o nečem takvom.

Međutim, akcent je na ovome „uvijek“. Jer, uvijek nije baš svaki put uvijek. I tu smo vješto razvili selektivni pristup i vlastite sisteme opravdanja i valorizacije nekih drugih vandalskih akata.

Kad obuzdavamo Unu, u njenom gornjem toku iznad ali i ispod Bihaća, gradnjom silnih betonskih zidova, stepenica, vezova, bazena sa beskonačnim rubom nad samom Unom, vikendica, vila i viletina, karikaturalnih i morbidnih nastambi, besprizornim i brutalnim građenjem i narušavanjem zaštićenog vodnog dobra činimo dva zločina – onaj zemaljski, propisan zakonima ove zemlje, te onaj strašniji – ljudski i univerzalni – zadiremo u prirodu i ranjavamo je kao da nema sutra. Ovo vrijedi i za ostale gradove nizvodne, osim Cazina, koji se prema svojih 10-11 kilometara obale Une ponaša isključivo na način kao da Una nekom drugom teče pod nosom. Dok Bosanska Krupa nastoji biti reprezentativna po uzoru na Bihać pa su obale Une i na njenom području otvorena i stalna muzejska postavka vandalizma pod vedrim nebom.

Ali. To nije zločin. Sa nabrojanim, Una nije ugrožena. Većina ljudi ovog kraja to tako doživljava i ima takav odnos spram toga. Svi bi nekako da imaju svoj izlaz na Unu. Da svoje vlastite noge, u sopstvenom posjedu, kvase u sopstvenoj Uni. Da okolče i žičanim i betonskim ogradama ispresijecaju ribarske staze i nesmetan prohod koritom i obalom. Ne zaboravite, i to spada pod zakonom zaštićeno „vodno dobro“.

To nam ne smeta kad se rafting čamcima spuštamo Unom. Kad preko 1000 učesnika jubilarne 50. Una regate vesla kroz samo srce Nacionalnog parka Una (inače, ustanove pod patronatom Vlade FBiH koja je i donijela „maksuz“ lex-specialis zakon koji bi trebao štiti Unu, ali uglavnom služi za ukras kao bombonjera iz milošte u vitrini) i uživa u božanstvenom pogledu na sve te silne nastambe i milione kubika betona, keramičkih pločica i kamena. I onda se čudimo kad se Una „naljuti“ pa u pola godina ozbiljno poplavi sve to okolo, onako mangupski i hujevito.

Ilustrativno je i to da se u vrijeme same, gore spomenute, Una regate ni riječ nije javno prozborila o događanjima u Donoj Suvaji. Nisu čamci i rafteri, gosti, turisti, učesnici – od kojih mnogi i na visokim dužnostima i funkcijama, sve sa nadležnim ministrima i direktorima – zastali svi na jednom mjestu i glasno vrisnuli za spas Une. Ne, to se nije desilo. I nije otišlo u eter, u medijski prostor, kao izuzetno snažna i odlučna podrška. Kao stav dostojan čovjeka sa kičmom i obrazom. No, trebalo je glasove sačuvati za večernji koncert narodnjačke zvijezde na gradskoj otoci u Bihaću, koji je više zvučao kao pripito zavijanje vukova na mjesec nego muzički događaj.

I onda se dan poslije započinje, u nekoj polu-ilegali, po viber i FB grupama sa organizacijom odlaska za nedjelju nekoliko desetina građana i aktivista u Donju Suvaju. Sve uz jasne instrukcije da se na granici ne govori zbog čega se ide, eto, da ne bi bili vraćeni i da im ne bi bio uskraćen ulazak u Republiku Hrvatsku.

Među njima su bili i oni koji su puno prije, ali svakako prije ovog, po opisu svojih poslova trebali i morali reagovati potpuno drugačije, potpuno energičnije i potpuno odlučnije. Međutim, to bi značilo da su održani protesti ispod i ispred vlastitih spomenika vandalizmu na Uni a protiv vandalizma nad Unom u drugoj državi. Priznajte da i vama ovo zvuči malo više kao Monty Pyhton, zar ne?

Ovako je bilo lakše. Bio sam ali kao i da nisam. Kakio sam ali kao da nisam. Taman dovoljno za FB live ili reelse. O državi, onoj pravnoj, jednoj i jedinoj, valjda će neko drugi da brine. Kao i o samoj Uni, jednoj i jedinoj.

Za informaciju znatiželjnom čitatelju, u subotu, Iz Bihaća je nastavljena jubilarna 50. Una regata prema konačnom cilju u Bosanskoj Krupi. Ili, bolje rečeno, put je nastavilo manje od 20 čamaca koji su u večernjim satima pristigli u poluprazan grad. Jer, Una regata je odavno postala „Bihaćka regata, gdje se i dešava centralni i završni događaj sa „headlinerima“, te su se iz nje, kroz godine, porodile „Krupska regata“, „Novska regata“, a od prošle godine, i Cazinska. A nekad se veslala skoro cijelom Unom – od Martin Broda do Novog. Na ovu temu, zasad samo ovoliko. Kao išaret.

O jedinstvu, zajedništvu, krajiškoj solidarnosti, časti, čojstvu i namu, ljutim Krajišnicima i najljepšoj rijeci na svijetu, neki drugi put.

S čim se pere obraz?

Ne tako davno, jedna bosansko-hercegovačka kompanija svoje sredstvo za čišćenje je oglašavala pod sloganom “Čisti sve osim obraza”. Jasno, efektno i upečatljivo. Čak i šarmantno.

Međutim, šta ćemo sa tim obrazom? Sa vlastitim obrazom. Onim koji je odavno uvaljan u katran i sad se po njemu lijepi perje.

Bojim se da sva voda Une koja je ikad protekla njenim koritom nije dovoljna da nam ga opere. A kako je krenulo, pitanje je do kada će nam i teći.

Licemjeri smo i neuspio pokušaj uglađene aristokratske stoke sitnog zuba. Sve dok se ne ukloni sve i jedna betonska podzida i nakaradni izlaz na Unu. Tada ću se možda i razuvjeriti da nismo baš tolika i takva pogan!

Žurnal