Foto: Michel Grolet/ Unsplash
Postoji jednostavan psihološki mehanizam koji objašnjava zašto biramo kućnog ljubimca koji liči na nas. U stručnoj literaturi, ovaj mehanizam se definiše kao psihološki fenomen po kom smo skloni da nam se neke stvari dopadnu samo na osnovu toga što su nam poznate.
U socijalnoj psihologiji, ovaj efekat poznat je kao princip sličnosti. Jednostavno rečeno, želimo stvari koje su nam poznate. To objašnjava zašto smo spremni da iznova i iznova čitamo istu knjigu, slušamo istu pjesmu ili gledamo isti film.
Naše lice i izgled uopšte su nešto sa čim smo cijeli svoj život dobro upoznati. Nauka ukazuje na to da smo skloni da volimo stvari koje smo vidjeli mnogo puta u životu. Takođe, prenosimo dio naših osjećanja na svako lice ili objekat koje nas podsjeća na nas.
Neki psiholozi tvrde da to objašnjava zašto neka djeca koja likom podsjećaju na roditelje uživaju veću ljubav u porodici. Ovo, takođe, može da objasni zašto završimo sa kućnim ljubimcima koji liče na nas.
Što su opšte karakteristike jedne rase pasa sličnije našim crtama lica, ta rasa može u nama probuditi toplija osjećanja. Ljubav prema kućnim ljubimcima koji liče na nas može biti posljedica ovog prirodnog psihološkog mehanizma – volimo stvari koje su nam bliske. Ako imate dužu kosu i pokrivene uši, prije ćete izabrati koker španijela ili baseta sa dugima ušima, dok se onima sa kraćom kosom i otkrivenim ušima više sviđaju sibirski haskiji ili dobermani, psi koji imaju uspravne i visoko postavljene uši.
Neurotični ljudi imaju neurotične pse
Istraživači su posmatrali 1.600 pasa iz 50 različitih pasmina kako bi vidjeli da li će se osobine njihovih ličnosti vremenom promijeniti. Rezultati istraživanja su pokazali da će se promijeniti.
Psi koje uzmemo za ljubimce se, zapravo, dosta mijenjaju i to je povezano sa ljudima. Neurotični ljudi dobijaju neurotičnog psa, a ovo se isto odnosi na aktivnog, razigranog, negativnog ili agresivnog. Naše osobine utiču na kućne ljubimce i čine da se oni ponašaju kao i mi.
Korak dalje napravili su Majkl Roj i Nikolas Kristenfeld sa Univerziteta Kalifornija, koji su, kako bi odgovorili na pitanje da li psi liče na svoje vlasnike, primijenili vrlo jednostavnu metodu: upoređivanje fotografija različitih pasa sa fotografijama njihovih vlasnika. Ispitanici je trebalo da spoje vlasnika sa njegovim psom. Četrdeset pet parova vlasnik-pas fotografisano je u nekoliko parkova u San Dijegu. Vlasnici su fotografisani od struka nagore, psi anfas, ali vidljivi u cjelini. Vodili su računa da se pozadine razlikuju, i bilježili su koliko godina posjeduju psa. Pretpostavka je bila da pas liči na vlasnika ukoliko ih više od polovine ispitanika uspješno poveže, piše “Petmagazin”.
Ujedno su istraživali i dva moguća uzroka sličnosti, odnosno dva moguća mehanizma koja bi mogla uticati na sličnosti ljudi i njihovih ljubimaca.
Prvi je da ciljano biramo psa po ličnim preferencijama, jednostavno jer nam se sviđa. To bi značilo i da postoji veća sličnost ukoliko je u pitanju rasni pas, jer u slučaju mješanaca ne znamo i ne možemo da predvidimo kako će izgledati kad odrastu. Takođe, kupovina rasnog psa uključuje više razmatranja i duži proces donošenja odluke nego impulsivno usvajanje mješanaca, pa bi trebalo da više odgovara željama vlasnika.
Drugi mehanizam se nadovezao na onu staru, ali potvrđenu tvrdnju, da bračni parovi tokom vremena počinju da liče jedni na druge, prenosi “Politikin magazin”.