Foto: Pixabay
Poveli ih njihovi nastavnici autobusom u obilazak grada, pokazat će im neke važnije spomenike, mjesta povijesnih događaja, poznate građevine, vidjet će i Big Ben, onda u muzej, pa na ručak, šetnjom kroz prometnu ulicu Oxford, tamo ima puno prodavaonica koje će ih zanimati, a navečer na predstavu, spektakl s pjevanjem i igranjem. Oni gledali u svoje mobilne telefone.
Piše: Predrag Finci
Bili negdje, a nigdje. Sjede zajedno, a odvojeno. Društvo mrtvih. Nastavnici im govorili o onome što je bilo, njih to ne zanima, „bilo, nije više”. Odvojili se od starih vremena, ušli u svoju virtualnu stvarnost. U njima im njihovo Sada. Ono što je bilo i što će biti zanima ih samo ako ima nekog utjecaja na njihov trenutak, ako postoji neka veza, očigledna, s onim što sada jest. Prošlost više nije, budućnost možda neće biti. U njima sada (za sada) svakodnevni vitalizam, jer „sve za nas jest samo ukoliko je u našem Sada”, a što je sada to je u njihovim novim igračkicama.
Mobilni telefoni su postali nadoknada za sve što njegovom posjedniku nedostaje, utočište izgubljenih, bijeg od stvarnosti, slika otuđenja, uvijek dostupna zabava, mjesto prikupljanja fantazmagoričnih informacija i skladište podataka, koji su od najveće pomoći neznalicama. Nesigurni, osamljeni, izgubljeni traže bilo kakvu vezu, barem i prividnu. Bilo kakvu sigurnost, makar i bez temelja. A mobitel im je nudi u raznim oblicima, od površnih razgovora do jednako površnih informacija. Nikakvo znanje nije ono koje nije u nama, slaba komunikacija ako nije izravna, loša informacija ako nije pouzdana. Ne bismo cijenili liječnika koji bi u mobitelu tražio savjet što uraditi u slučaju našeg oboljenja, niti bismo vjerovali učitelju koji nam prenosi znanje sa ekrana, ni znanstveniku koji za svoje tvrdnje traži dokaze u nepouzdanim istraživanjima.
U mobitel mnogi sada ipak stalno gledaju, gledaju u tu spravicu kada im se neko javi i kada im se ne javi, u njega sipaju mnogi i ono što baš nisu morali reći, umiruju svoju neurozu, ne prekidaju vezu, bez nje u njima bude još više nelagode i samoće, govore u mobitel i ozbiljni, pregovaraju, dogovaraju, instruiraju, nešto hitno javljaju uspaničeni, zabrinuti ljudi iz ozbiljnih razloga s ozbiljnošću savjetuju, drugi plaćaju račune i naručuju nove igračke, pa ne moraju ni do šaltera ni do prodavaonice, smiju se veseli, ćaskaju bezbrižni, tiho, nježno šapuću oni koji mobitel jednog dana tresnu o zemlju, sve je gotovo, taj broj više nikada neće nazvati … Mnogima se dešava sve preko posrednika, stvarnost im sve više virtualna. Kao da žive u svijetu sjena i pogrešnih predstava.
Rousseau je bio jedan od mislilaca koji nije bio oduševljen tehničkim napretkom, jer je smatrao da njemu ne ide uz bok i napredak u ljudskoj etičnosti. U 20. stoljeću je postalo jasno da je pobjeda razuma omogućila mnoge olakšice u našim životima, ali je taj trijumf praktičnosti, korisnosti i životne ugodnosti, ujedno bio praćen i napuštanjem „pitanja uma”, sve prisutnijom površnošću i sve očiglednijim otuđenjem i pomanjkanjem istinske komunikacije, no možda ništa bolje mnogi nisu ni htjeli ni željeli.
Sve je u ovom našem svijetu promjena sada drukčije nego prije. Edip je danas znan kao psihijatrijski slučaj, kao poremećeni momak zaljubljen u majku, Kasandra kao nepouzdana prognozerka u više oblasti, Afrodita je silikonska zvijezda estrade, Dionis naših dana je nezaposleni veseljak, propalica i pijanica, pa završi na klinici za ovisnike ili u vlastitoj bijedi, Prometej bi zbog svojih slobodarskih ideja svuda dobio otkaz na poslu, Sizif na istom poslu zbog svoje upornosti, izdržljivosti i strpljenja pohvaljen, a u Zeusovoj kompaniji unaprijeđen. Napustili su nas titani, bogovi, junaci i ljudi od tradicionalnih vrijednosti. Sve je više loših imitacija, kopija i surogata. Samo je još kava dobra, a i ona najčešće bez kofeina.
U mladosti svakog zdravog i slobodnog sve poziva, u starosti sve više toga odbija. Mladost je otvorena, znatiželjna. Usvaja, osvaja, traži. Raduje se. Mladu dušu muče želje, pa bude usplahirena, nemirna; ostarjela se povlači u sebe, u sebi sve svoje sabire. Mladost je otvorena životu, mnogo toga bi da iskusi i dokuči, čini se sve bi, pomisli mogla bi, poželi odmah bi; starost posustaje, u sebi primiruje, zatvara se, odustaje, odbija, neće, ne može. Mladost prema novim izazovima hrli, starost se pred njima povlači.
Zato mi je jasno da i sam u ovim mojim odmaklim godinama naprosto ne razumijem što se događa. Možda ova mladež sluti potpuni kraj onog što je bilo, sumrak jednog sklopa vrijednosti, jednog svijeta, pa brine samo o svome Sada, jer njihov život jeste sada, dešava se sada, pa je njima svijet ono što je svijet u njihovim očima, vrijednosti su ono što su njihove vrijednosti, a to je u njihovim telefonima, nije u davnim vremenima i temeljnim pitanjima bez trajnog odgovora, mladima nije do truda tamo gdje bitka ne može biti dobivena, a nije ni u budućnosti, koja je uvijek bila i sve je više neizvjesna. Možda bih im to i rekao, ali mislim da me oni ne bi čuli, a nisu ni ovdje, nego su tamo, zauzeti su onim što im se dešava na malom ekranu njihove najdraže sprave, ne brinu puno o onome što ih okružuje, sve dok to jednom i do njih ne dođe.