Foto: Prometej.ba
Jednom kada se pojavio naziv za ono što nismo znali prepoznati i definirati, jednom kada su ga mnogi prihvatili i počeli gledati vlastita iskustva i svijet oko sebe kroz tu novu prizmu, svašta je izgmizalo na danje svjetlo
Kada je Emmanuel Macron postao predsjednik Francuske 2017. godine, u fokus javnog interesa došao je, razumljivo, i njegov privatni život. Posebno zanimanje odmah je probudila starija gospođa koja ga je svugdje pratila. Kako se ubrzo saznalo, u pitanju nije bila njegova majka, već – žena. Javnost je bila zatečena takvim neprirodnim spojem: s jedne strane mladolik muškarac u naponu životne snage, s druge ocvala baba koja ima pravo na penzionerski popust u javnom prijevozu. Komentari su bili očekivano brutalni: kako na ulici i društvenim mrežama, tako i u medijima. Gotovo da ste mogli početi sažalijevati gospođu (i bogati plaču, zar ne), a ono što je cijelu situaciju činilo još iritantnijom bila je činjenica da nitko ne bi dvaput trepnuo da su uloge bile okrenute.
A uloge to vrlo često jesu. Razlika u godinama između Donalda i Melanie Trump identična je – dvadeset i četiri godine – no taj brak nitko nije dovodio u pitanje (barem ne iz istog razloga). Zatim je u javnost procurila informacija da su se Macronovi upoznali u srednjoj školi. “Kako romantično, te mladenačke ljubavi…”, pomislili ste možda na tren prije nego što ste se sjetili da matematika postoji te tu istu matematiku upotrijebili. Ako vam sposobnosti zbrajanja i oduzimanja nisu opasno zakržljale otkad ste posljednji put sjedili u školskim klupama, izračun vam je točan. Bračni par Macron se upoznao kada je Emmanuel imao petnaest godina, a tridesetdevetogodišnjaBrigitte bila zaposlena kao učiteljica u njegovoj školi. Možda vam treba trenutak da procesuirate vijest. Trenutak, kažem, jer 2017. godine se o ovom ključnom detalju pričalo minimalno, a danas već mediji pišu o tome kao o neobičnoj ljubavnoj priči. U konačnici je Brigitte Macron upućeno više otrovnih komentara jer je naborana ženturača posušenih jajnika, nego jer je, ne znam, predator? A ima jedan naziv za ljude koji ulaze u ‘ljubavne’ odnose s djecom, sigurna sam, na vrhu mi je jezika…
Nedavno mi je pozornost privukao još jedan sličan primjer iz svijeta poznatih (nju ipak sporadično razvlače po društvenim mrežama): britanski glumačko-redateljski bračni par Tylor-Johnson. Aaron je upoznao svoju buduću suprugu Sam na audiciji za ulogu u filmu koji je ona režirala. On je tada imao jedva osamnaest, a ona četerdeset i dvije godine; niti dvije godine kasnije postali su roditelji svog prvog zajedničkog djeteta. Iako je on bio nešto stariji od francuskog predsjednika i tehnički legalan, to ne čini njezine postupke prihvatljivima, niti ju oslobađa etikete predatora. U oba su ova slučaja detalji oko toga kada se par točno upoznao i kada je veza zapravo počela predvidljivo mutni. Čini mi se da je uobičajena to strategija te da su tri osnovne stvari koje akteri takvih veza bez iznimke tvrde: 1) Mlađa je osoba ta koja je zavela odraslu, 2) Mlađa je osoba neobično zrela za svoje godine, 3) (Seksualna) veza nije započela dok gore spomenuta osoba nije postala punoljetna. Sve košer, nema se ovdje ništa za vidjeti. O opranim rukama i identičnim izgovorima pjevala je i Alanis Morissette u svom velikom hitu, prisjećajući se petogodišnje veze s glazbenim mentorom koja je započela kada je on imao dvadeset i devet, a ona tek četrnaest godina.
Mlađe je slađe – kako ovaj nemaštoviti slogan oblikuje stavove i potajno ohrabruje predatore
O problematici ovakvih ‘veza’ priča se malo ili nimalo. Kao društvo, navikli smo na dinamiku mlađa žena – stariji muškarac. Mnogo se riječi utrošilo na objašnjavanje zašto je to zapravo prirodno: mlade su žene plodnije, submisivnije pa dopuštaju muškarcu da ispuni svoju bogom danu dominantnu ulogu, a tu je naravno i stupanj emocionalne i mentalne zrelosti koji ove s Venere, a oni s Marsa dostignu u različito vrijeme. No, koliko mlado je – premlado? U svijetu slavnih čini se da je geslo “mlađe je slađe” gotovo pravilo, a ne iznimka: od R. Kellyja koji je s dvadeset i sedam oženio petnaestogodišnju Aaliyah, preko tada tridesetjednogodišnjeg francuskog redatelja Luca Bessona koji je vezu sa svojom drugom suprugom Maïwenn Le Besco započeo kada je ona također imala petnaest, do vjerojatno najzloglasnijeg primjerka na podužoj listi, Jerryja Lee Lewisa, nesuđenog kralja rock’n’rolla koji se oženio svojom trinaestogodišnjom rođakinjom. Listi muškaraca koji vole zabrinjavajuće mlado nema kraja i na njoj se vrlo vjerojatno nalaze i vaši heroji. (Upisujte njihova imena u internet tražilice na vlastitu odgovornost.)
Jedini koji je osjetio ikakve ozbiljnije posljedice je R. Kelly koji je nakon više od dvadeset godina glasina o seksualnim zlostavljanjima konačno osuđen na višedesetljetnu zatvorsku kaznu. I, naravno, nemojmo zaboraviti Jerryja Lee Lewisa, koji je ‘otkazan’ davno prije nego što je pojam cancel kulture skovan – no, čija bi karijera, nemojmo se zavaravati, ostala neokrznuta da mu je mlada bila makar dvije godine starija. Ah, da, i da nisu bili u krvnom srodstvu.
Zaključak je, čini mi se, jasan. Veze mladih djevojaka i odraslih mušaraca, čak i kad je ta razlika gadljiva, toliko su normalizirane da ih ni ne registriramo. U mrtvom su nam kutu. S druge strane, veze mladića i mnogo starijih žena također su nevidljive, no iz potpuno drugih razloga. Prvi je vjerojatno taj što nisu ni približno toliko česte, barem ne u javnosti. Drugi je taj što se žene kao cjelina i dalje percipiraju kao njegovateljice; blaga, majčinski nastrojena masa bez libida, pa je velikoj većini nemoguće zamisliti da bi žena mogla biti seksualni zlostavljač ili pedofil. Istina je potpuno drugačija: žene apsolutno mogu biti i jedno i drugo. Štoviše, veliko istraživanje u SAD-u pokazalo je da kod čak 40% muškaraca i 6% žena zlostavljanih u djetinjstvu počinitelj bila žena (uzgred budi rečeno, i R. Kelly tvrdi da ga je kao osmogodišnjeg dječaka zlostavljala članica obitelji). Treći je, naravno, nastavak drugog: muškarac ne može biti zlostavljan ili silovan. I ne samo to, muškarac uvijek i svagda želi i mora cijeniti priliku za spolni odnos. A tu je i ponavljajući motiv u popularnoj kulturi, mitska starija, iskusnija žena koja će mladića naučiti sve što treba znati. Ona je predmet mokrih snova, ona imponira. Prištavi tinejdžer treba biti sretan i zahvalan što ga želi razdjevičiti učiteljica povijesti ili klavira.
Važno je napomenuti da razlika u godinama ne mora sama po sebi biti problematična. Deset, petnaest ili dvadeset godina nekima zvuči mnogo, no nije isto ima li mlađa osoba šesnaest ili trideset godina. U svakom slučaju, potrebno je više javnog diskursa oko ovog (u nedostatku bolje riječi) fenomena. Žene u vezi s mlađim muškarcem (bez obzira na dobnu razliku) trpe društvenu osudu iz svih pogrešnih razloga. Brigitte Macron se napadalo jer je stara, Sam Taylor-Johnson jer nije konvencionalno lijepa. Takvi komentari zaudaraju na posebnu mješavinu mizoginije i toksičnog maskuliniteta. Problem nije što nisu užitak za gledati ili što su se drznule takve oronule ugrabiti mladog privlačnog muškarca. Problem je što su ljigave. Problem je što su njihovi postupci groteskni i neprihvatljivi. Problem je što su obje udane za svoje žrtve, bez obzira jesu li to oni, ali i mi svi zajedno spremni prihvatiti. Da, i Emmanuel Macron i Aaron Taylor-Johnson žrtve su nečega što se zove grooming. Kao i o mnogim drugim nelagodnim temama koje su donedavno bile ignorirane ili čija je težina bila umanjivana, o groomingu se počelo više govoriti unazad nekoliko godina. Jednom kada se pojavio naziv za ono što nismo znali prepoznati i definirati, jednom kada su ga mnogi prihvatili i počeli gledati vlastita iskustva i svijet oko sebe kroz tu novu prizmu, svašta je izgmizalo na danje svjetlo.
Doslovni prijevod ove engleske riječi je “timarenje, dotjerivanje” i originalno se koristilo kada se govorilo o konjima, a znači i “pripremanje, tretiranje”. Radi se dakle o vrsti oblikovanja, dresiranja, tijekom kojeg odrasla osoba postaje prijatelj i povjerenik djeteta s ciljem uspostavljanja spolnih odnosa. Pojednostavljeno: grooming je manipuliranje nekoga tko se nalazi u ranjivom položaju zbog svoje dobi od strane punoljetne, iskusnije i objektivno zrelije osobe s ciljem ispunjavanja seksualnih poriva. U oba ova slučaja ne radi se samo o nesrazmjeru moći, već i o njenoj zlouporabi – obje ove žene ne samo da su imale neusporedivo više životnog iskustva i mentalne zrelosti, nego su se nalazile u ulozi autoriteta (jedna kao učiteljica, druga kao šefica).
Pristanak – tko ga može dati i tko to (i na temelju čega) određuje?
No, što je zapravo dijete i zašto treba inzistirati na tome da su i adolescentii, ma kako izgledali, još uvijek djeca? Konvencija o pravima djeteta Ujedinjenih naroda dijete definira kao svako ljudsko biće mlađe od osamnaest godina. Mogu li ljubavna veza i/ili spolni odnosi nekoga tko još nije završio osnovnu ili srednju školu i odrasle osobe koja je deset i više godina starija ikada biti opravdani? Na kraju krajeva, pravila po kojima društvo živi, definicija prihvatljivog i neprihvatljivog, pa čak i zakoni koje donosi proizvoljni su i podložni promjenama. Konsenzus po ovom pitanju ne postoji pa svaka zemlja ima nešto drugačiju dobnu granicu za pristanak na spolni odnos, koja se opet mijenja kako se mijenja svijet i naša percepcija onoga što je civilizirano. Na primjer, u Hrvatskoj je trenutno dobna granica za pristanak petnaest, a u Srbiji i BiH četrnaest godina. U Vatikanu je 2013. godine, nakon niza skandala, podignuta na osamnaest s, vjerovali ili ne, (vjerujem da vjerujete) – dvanaest. Vratimo li se još jedan posljednji put na slučaj Macron – Francuska donedavno nije zapravo imala zakonom određenu dob za pristanak. Quelle chance! (Život prve dame kao osuđivane seksualne prijestupnice izgledao bi znatno drugačije danas.) 2021. godine je napokon donešen zakon kojim je petnaest godina određeno kao granica, uz jednu vrlo važnu iznimku: ako odrasla osoba na položaju autoriteta (kao što su to učitelji, khm, khm), dob za pristanak penje se na osamnaest.
Psihologija razlikuje tri podvrste seksualne sklonosti prema maloljetnicima. Pedofilija je službeni naziv za seksualnu privlačnost prema djeci koja još nisu ušla u pubertet. Seksualna privlačnost prema djeci u ranoj adolescenciji (11-14 godina) naziva se hebefilijom, dok je efebofilija seksualna privlačnost prema starijim adolescentima (15-18 godina). Službeni naziv za svo troje je ‘fuj’, ali da ne skrećem s teme. Djecu koja nisu prošla pubertet današnje društvo i zakoni smatraju (s pravom) posebno osjetljivom skupinom jer se zna da nisu ni fizički spremni, a ni mentalno i emocionalno sposobni dati pristanak. S tim se vjerujem, svi možemo složiti. Međutim, čini se da čim dijete uđe u pubertet u glavama mnogih odjednom postaje slobodna meta. To dijete možda fizički nalikuje odrasloj osobi i govori i radi mnoge stvari koje dolikuju odrasloj osobi, no to ih ne čini odraslima. Naprotiv, novija istraživanja pokazuju da ljudski mozak ne sazrije u potpunosti do minimalo navršene dvadeset i pete godine života. S novim saznanjima i razvojem društva mijenjaju se i stavovi i zakoni, i vrlo je vjerojatno da osamnaest jednoga dana neće biti granica punoljetnosti.
U međuvremenu, fokusirajmo se na važnost dobne razlike između partnera kada su mladi u pitanju. Izbjegnemo li ulazak u rasprave oko toga što je (pre)rano, važno je shvatiti i prihvatiti da naprosto nije isto ako u seksualne odnose stupe, s jedne strane, dvoje dvanaestogodišnjaka ili petnaestogodišnjak i sedamnaestogodišnjak ili, s druge strane, trinaestogodišnjak i dvadesetogodišnjak ili sedamnaestogodišnjak i tridesetpetogodišnjak.
Štiti li, zapravo, itko mlade?
Od lošeg uvijek može gore. U prosincu je na Netxlix stigao film May December i, vjerujem, mnoge od nas podsjetio na skandal iz kasnih devedesetih. Film je inspiriran tim stvarnim događajem: tridesetčetverogodišnjoj učiteljici Mary Kay Letourneau koja je silovala svog dvanaestogodišnjeg učenika Vilia Fualaaua. Letourneau je 1997. godine osuđena na zatvorsku kaznu i to je trebalo biti to, pravda izvršena. Osim što nije. Osim što je to bio tek početak traume i cirkusa koji je uslijedio. Ona i dječak bili su, naime, ‘zaljubljeni’, a ona već trudna s njihovim prvim djetetom. Nakon samo tri mjeseca zatvora puštena je na slobodu uz uvjet da mu se ne približava. To se, naravno, nije dogodilo te je opet uhićena i odvedena na izdržavanje sedmogodišnje zatvorske kazne. U zatvoru je rodila njihovo drugo dijete. Vili je s petnaest godina pokušao samoubojstvo, ona je 2004. godine puštena iz zatvora, a već su sljedeće bili u braku. 2015. godine dali su zajednički intervju i malo je reći da je jeziv, posebice dio u kojem ona inzistira da je on taj koji je proganjao nju, kao i da je on taj koji je bio ‘glavni’ od početka. “Reci im, reci im. Tko je bio glavni?” On je ipak zatražio rastavu godinu dana prije nego što je ona preminula i, ako vjerujete u pakao, konačno dobila zasluženo. Ovaj je primjer posebno tragičan jer pokazuje ekstremnu impotenciju i nezainteresiranost svih onih koji su posjedovali neku vrstu moći. Vili je jednom bio dijete koje nije zaštitio nitko – ni zakoni, ni policija, ni roditelji.
No, nemojte se zavaravati da se to događa samo na trulom Zapadu. Skrenete li pogled u vlastito dvorište, eto vam brata srpske pjevačice Teodore Džehverović koji je kao učitelj započeo vezu sa svojom trinaestogodišnjom učenicom, a zaprosio ju čim je postala punoljetna. Trenutno influencaju na Instagramu, a žene se mahom rastapaju nad njihovim prekrasnim životom. Relativno se često spominju prisilni brakovi i dječje nevjeste u vijestima. Nas se to ne dotiče, mi smo Europa. Mi smo civilizirani, mi to malo više inkognito. Brakove ne forsiramo, prosimo nakon maturalca.
Pogledajte još bliže, usudite li se. Ne govorim o našim bakama i prabakama. U srednjoj sam školi imala prijateljicu koja nam je često pričala o svom učitelju tehničke kulture koji joj se nabacivao kad je imala trinaest, četrnaest godina. Navodno se nikada ništa nije dogodilo no iz ove perspektive, moram reći da nisam sigurna da je to bila istina niti da je ona shvaćala koliko je zapravo njegovo ponašanje bilo nedolično, kao i da mi se čini da je usvojila epitete kao što je ‘jeziv’ tek nakon naše šokirane reakcije. Ukratko, vezu su ipak započeli (pretpostavljam) nekad oko njenog osamnaestog rođendana. Ona je u posljednji tren odlučila propustiti proslavu rođendana druge dobre prijateljice jer on “nema ništa protiv da ona ide, ali će biti tužan bez nje”. Izgubile smo kontakt. Primjera imam, nažalost, još. Porasli smo, a zatim nam je dobar poznanik i član društva, momak u srednjim dvadesetima predstavio jednoga dana svoju novu djevojku koja je tada imala oko šesnaest godina. Jesmo li ga zadirkivali? Naravno da jesmo. Ispočetka barem. A onda smo ju prihvatili i zaboravili koje je godište. Prošlo je možda i desetljeće dok nisam shvatila kako ju je oblikovao prema svom ukusu: od odjeće koju je nosila i glazbe koju je slušala, do mjesta na koja je izlazila s, pogađate, njegovom ekipom. Tek kad im se veza počela raspadati se i nama otkrio kao potpuni kontrol frik, no šokantno je kako smo do tog trenutka, ali i dugo nakon njega, bili potpuno slijepi na sve crvene zastavice.
Stat ću ovdje. Dosad nas je oslobađalo krivnje to što smo bili premladi, što nismo znali bolje. Luksuz tog izgovora više nemate. Budite nečiji zaštitnik. Budite odrasla osoba u nečijem životu kakvu biste htjeli da ste sami jednom imali.
Piše: Matea Šimić, Prometej.ba