Vesna Rajnović
Pokazalo se da bijeli i bogati judeo-kršćani vrijede kudikamo više od tamnopute islamske sirotinje. Demokracija je ubijena i sahranjena u Gazi zajedno s 5.000 djece
Piše: Vesna Rajnović
Možemo li, nakon Gaze, više uopće pričati o demokratskim vrijednostima zapadne kulture? Sve na što smo bili ponosni palo je u vodu. Ni samima sebi više nismo uvjerljivi, a ostatak svijeta nas vjerojatno prezire na način na koji bismo i sami prezreli licemjera koji se pred svima pravi važan svojom moralnom uzvišenošću dok paternalistički drži lekcije o tuđim greškama i propustima, a onda pokaže da je zapravo moralna ništarija. Stoljećima se trudimo uvjeriti ostatak svijeta da imamo recept za svjetski poredak, da znamo što je dobro. Dociramo im o ljudskim pravima, o jednakoj vrijednosti svakog ljudskog života neovisno o boji kože, spolu, seksualnoj orijentaciji, etničkoj pripadnosti, vjerskom opredjeljenju i ostalim razlikama među ljudima koje ne smiju biti opravdanje za diskriminaciju. A onda na Bliskom istoku pokažemo svoje pravo lice. Tko bi nam više išta vjerovao nakon naše podrške zločinima koji iz dana u dan poprimaju sve jasnija obilježja genocida? Valjalo je živjeti u skladu s istinom koju smo izgovarali. Ovako smo pokazali da nam bijeli i bogati judeo-kršćani vrijede kudikamo više od tamnopute islamske sirotinje. Demokracija je ubijena i sahranjena u Gazi zajedno s više od pet hiljada djece.
Iako sukob uz povremene prekide traje od samog osnutka države Izrael 1948., neposredan povod sadašnjem stanju bio je raketni napad Hamasa na Izrael sedmog oktobra, pri čemu je ubijeno oko 1.400 ljudi. Uz to, Hamas je i oteo oko 250 ljudi, među kojima i 38 djece, o čijoj se sudbini još uvijek ništa ne zna. Svaki pojedinac i svaka država imaju neotuđivo pravo braniti se kad su napadnuti. No, genocid nije obrana. Odgovor na teroristički napad ne može biti „konačno rješenje” palestinskog pitanja. U izraelskim neselektivnim bombardiranjima Gaze tijekom zadnjih šest tjedana ubijeno je najmanje deset hiljada ljudi, a mnogi su još uvijek živi zatrpani pod ruševinama potpuno uništenog grada. Svjetska zdravstvena organizacija izvještava da u pojasu Gaze svakih deset minuta pogine jedno dijete te da je već sada više od pet hiljada poginulih. „Gaza postaje groblje za djecu”, rekao je nedavno glavni tajnik UN-a Antonio Guterres. Kako to možemo podržati? Neoprostiva bi bila i naša šutnja, podrška je pak apsolutno neshvatljiva. Zar postoji cilj koji bi mogao opravdati ovakva sredstva i zar je ovakvim sredstvima moguće doći do ikojeg vrijednog cilja?
Razaranje, ubijanje, raseljavanje…
Osim ubijanja, problem je i raseljavanje. UNICEF izvještava da je trenutno raseljeno oko milijun i pol od ukupno 2,2 milijuna stanovnika Gaze, a među njima najmanje 700 hiljada djece. Visok postotak djece u ukupnom broju ne čudi obzirom da je, prema podatcima palestinskog Središnjeg zavoda za statistiku, 47,3 posto od ukupno 2,2 milijuna stanovnika Gaze mlađe od 18 godina. Otjerani iz svojih srušenih kuća, stjerani u mali prostor bez hrane, vode i liječničke pomoći, svakodnevno su izloženi bjesomučnim napadima. Hoće li smrću ove djece biti izvršena pravda, uništen Hamas? Pogubna je greška poistovjetiti Palestince s Hamasom o čemu je pisao i hrvatski povjesničar Ivo Goldstein: „Palestinska država nije Hamas i palestinski narod nije Hamas”, te dodao da je „2017. godine provedena anketa među palestinskim građanima i 70 posto nije podržavalo Hamas”.
Kad je izraelski ministar obrane Yoav Gallant početkom oktobra za Channel 12 izjavio da su Palestinci životinje i da ih tako treba i tretirati, to je moralo naići na oštru osudu svijeta. No, nije. Rekao je: „Neće biti struje, hrane, goriva. Borimo se protiv ljudskih životinja i ponašat ćemo se u skladu s tim”. Reagirali su UN, Human Rights Watch, Amnesty International i stotine hiljada zabrinutih pojedinaca među kojima i mnogi Židovi, ali ne i službene politike Zapadnih sila. One su jednoglasno podržale Izrael.
Nije trebalo dugo da Izrael s riječi pređe na djela, a Zapad i dalje kima glavom posve apatičan pred strahovitom ljudskom patnjom i stradanjem. Je li razlog što Palestinci nisu kršćani, a nisu ni dovoljno bijeli da bi zaslužili našu sućut? Čini se da je plan službene izraelske politike, ako je suditi prema izjavama njenih lidera, usmrtiti i raseliti što veći broj Palestinaca te im razoriti domove da se nemaju gdje vratiti. „Ratni je zločin i zločin protiv čovječnosti voditi borbe i znati da će se sustavno uništavati i rušiti domovi civila i infrastruktura. To znači da će čitav grad Gaza za civile postati nenastanjiv”, rekao je u ime UN-a Balakrishnan Rajagopal, neovisni stručnjak kojeg je imenovalo Vijeće UN-a za ljudska prava, te dodao da „svijet i dalje bespomoćno gleda kako se u Gazi otvoreno krše osnovni standardi međunarodnog ljudskog i humanitarnog prava”. Podnijevši ostavku na funkciju visokog dužnosnika UN-a za ljudska prava Craig Mokhiber je rekao: „Situacija u Gazi je udžbenički slučaj genocida. Vlade SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i većeg dijela Europe u potpunosti su suučesnici”.
Propast medija
Zadnji udarac, onaj smrtonosni, demokraciji je zadan cenzurom medija kakvu svijet do sada nije vidio. Velik broj novinara ističe da se ovih tjedana susreo sa zabranom nepristranog izvještavanja o Bliskom istoku te više ili manje izravnim očekivanjima da svojim pisanjem dodatno dehumaniziraju Palestince i opravdaju postupke izraelske vlade, a manje medijske kuće strahuju da bi nepristranim izvještavanjem mogle izgubiti izvore financiranja. Osam zaposlenika optužilo je rukovodstvo BBC-a za postojanje dvostrukih standarda u izvještavanju. Pristranost se, kažu, događa na više razina, a kreće već od izbora riječi kojima se opisuju događaji, pri čemu se riječi poput „masakr” ili „zvjerstvo” javljaju samo uz opis Hamasovih aktivnosti. Pitaju „kada će broj ubijenih Palestinaca biti dovoljno velik da se naš urednički stav promijeni” te dodaju kako traže od BBC-a da „uvaži nalaze službenih i nepristranih humanitarnih organizacija utemeljenih na dokazima”. Studenti i profesori britanskih sveučilišta suočeni su s istragama i suspenzijama nakon svojih objava podrške Palestini na društvenim mrežama. Optužuje ih se za navodno „podržavanje terorizma” ili „poticanje na terorizam”. Britanski ministar imigracija Robert Jenrick rekao je da bi stranci u Ujedinjenom Kraljevstvu, koji iskazuju antisemitizam, mogli biti suočeni s deportacijom. U Americi je slavna, Oscarom nagrađena glumica Susan Sarandon otpuštena iz hollywoodske agencije UTA radi govora na skupu podrške Palestini. Time je postala još jedna u nizu slavnih osoba koje su pretrpjele štetu radi javno iskazane podrške. Svi ovakvi postupci dovode do autocenzure uglednih intelektualaca, koji ne žele javnim zalaganjem za prekid nasilja u Palestini ugroziti svoju karijeru i prihode.
Učestalost ishitrenih i neutemeljenih optužbi za antisemitizam mogla bi imati dalekosežno loše posljedice. Svijet nikad ne smije zaboraviti koliko je zla nacistički režim učinio židovskom narodu. Šest milijuna ubijenih na najokrutniji mogući način moraju trajno ostati u našem kolektivnom sjećanju kao opomena da se isto više nikad ne dogodi. Zato pojam „antisemitizam” zaslužuje posebnu pažnju i nije ga dobro olako koristiti budući da upotrebom u pogrešnom kontekstu gubi pravo značenje. Nedopustivo je da lažne optužbe za antisemitizam postanu glavno sredstvo ušutkavanja svake kritike izraelske politike. Paradoksalno, i same Židove koji protestiraju noseći transparente „Not in our name” (Ne u naše ime) naziva se antisemitima! Ukoliko ove besmislene optužbe ne prestanu, moglo bi se dogoditi da se pravi antisemitizam provuče neopaženo.
Svijest o ljudskim pravima razvijala se tijekom više od dvije hiljade godina. Došli smo do razumijevanja potrebe zaštite manjina, individualnih sloboda i odgovornosti, do prepoznavanja važnosti sekularne države i njenog odmaka od utjecaja vjerskih institucija, do prava glasa za svakog pojedinca, a ne samo bijele i bogate heteroseksualne kršćanske muškarce. Modernost je stvorena na temeljima znanstvenog poimanja svijeta i njemu inherentnom kritičkom propitivanju pred kojim nema zabranjenih tema niti unaprijed nametnutih odgovora.
A pitanja koja zahtijevaju odgovor je mnogo. Ako je točan podatak da je Hamas ovaj napad pripremao najmanje dvije godine, kako je moguće da američke i izraelske tajne službe o tome nisu ništa znale? Zar je, osim toga, moguće da Hamas nije pretpostavljao kako će njihov raketni napad kojim su usmrtili 1.400 ljudi, izazvati upravo ovakvu reakciju Izraela? Zašto su ga, znajući za posljedice, svejedno učinili? Mnogo je toga na Bliskom istoku nejasno, a mediji od kojih očekujemo da istraživačkim radom dođu do objašnjenja, recitiraju unaprijed dogovorene odgovore.
Genocid nad Palestincima se mora zaustaviti. To nije političko, nego ljudsko pitanje.