Foto: Google
Ako je tačno da sve naše radnje – od disanja do osnivanja carstva i metafizičkih sistema – proizilaze iz iluzije o našoj važnosti, onda to važi utoliko prije za proročki nagon. Ko bi, obdaren jasnim uvidom u sopstvenu ništavnost, i pokušao da djeluje i da se nameće kao spasitelj?
U svakom čovjeku dremucka prorok, i s njegovim buđenjem poraste količina zla u svijetu…
Ludilo propovijedanja toliko je ukorijenjeno u nama da izbija iz dubina nepoznatih nagona održanja. Svako očekuje svoj trenutak u kome će nešto predložiti: bilo šta. Raspolaže glasom: to je dovolјno. Skupo nas košta to što nismo gluvi ni nijemi…
Svi se, počev od smetlara do snobova, razmeću svojom kriminalnom velikodušnošću, svi dijele uputstva za sreću, svi bi da upravlјaju hodom svih: zajednički život od toga postaje nepodnošlјiv, a živlјenje sa sobom još nesnosnije: ako se čovjek uopšte ne miješa u tuđe poslove, onda je toliko obuzet sopstvenim da svoje „ja” preokreće u religiju, ili ga, kao naopaki apostol, poriče: žrtve smo sveopšte igre…
Obilјe rješenja za različite vidove bitisanja može se uporediti jedino s njihovom tričavošću. Istorija: proizvođenje ideala… šašava mitologija, mahnitanje hordi i samotara… odbijanje da se stvarnost sagleda onakva kakva jeste, ubitačna potreba za neistinama…
Podsticaj našeg delanja nalazi se u nesvjesnoj težnji da sebe smatramo za središte, razlog i cilј vremena. Pomoću uhodanih mehanizama, vođeni gordošću, u planetu pretvaramo taj komadić mesa i svijesti, što jesmo. Kad bismo imali tačan osjećaj za naše mjesto u svijetu, kad bi porediti postalo nerazlučno od živjeti, saznanje o zanemarlјivosti našeg prisustva smrvilo bi nas. Ali život podrazumijeva tu nemoć sagledavanja sopstvene mjere…
Ako je tačno da sve naše radnje – od disanja do osnivanja carstva i metafizičkih sistema – proizilaze iz iluzije o našoj važnosti, onda to važi utoliko prije za proročki nagon. Ko bi, obdaren jasnim uvidom u sopstvenu ništavnost, i pokušao da djeluje i da se nameće kao spasitelj?
Čežnja za svijetom bez “ideala”, za umiranjem bez doktrine, za vječnošću bez života… Raj… Ali mi ne bismo mogli da opstanemo ni jednu sekundu bez zavaravanja; prorok u svakome od nas je ono zrnce ludosti koje nas čini srećnima u našem ništavilu.
Savršeno lucidan, što će reći savršeno normalan čovjek, trebalo bi da se oslanja isključivo na to ništa koje se u njemu nalazi… Čujem ga, u mislima, gdje govori: “Lišenom svrhe, lišenom svih svrha, meni su od priželjkivanja i patnji ostale jedino njihove formule. Odolijevši iskušenju donošenja zaključaka, pobijedio sam duh, kao što sam pobijedio život kad sam sa gnušanjem odbio da u njemu potražim ishod.” Čovjek, kao prizor – podstiče me na povraćanje! Ljubav – susret dva ispljuvka. Osjećanja crpu svoje bezmjerje iz kukavnog rada žlijezda. Jedini uzvišeni stav je u poricanju egzistencije, u osmjehu koji se unosi iznad poraženih prostora.
(Imao sam nekada jedno “ja”; sada sam tek puki predmet… Kljukam se svekolikim drogama samoće; droge svijeta bjehu odveć slabe da bi mi pomogle da ga zaboravim. Pošto sam ubio proroka u sebi, pitam se kako to da za mene još ima mjesta među ljudima?)
Odlomak iz knjige “Kratak pregled raspadanja”