Foto: Wikimedia Commons
Na jednom malom arktičkom otoku udarena je kopnena granica između Kanade i Danske. Time je završen polustoljetni „Rat viskijem“
Bila je to zima 1854. godine, ledeno jutro na Arktiku okovanom snijegom i ledom. Kapetan ekspedicije, američki istraživač Eliša Kent Kejn, bio je u panici, četiri čovjeka iz njegove ekipe su otišla istraživati ledena bespuća i nisu se vratila.
Kada su krenuli u potragu za izgubljenom ekspedicijom Džona Franklina, Kejn je znao da on i njegova ekipa neće preživjeti ako ne budu poštovali pravila života na Arktiku. Za to im je trebao neko domaći, Inuit, jedan koji bi znao voziti sanke sa psima, upravljati kanuom, loviti kopljem i neko ko bi govorio engleski. Hans Hendrik je bio idealan kandidat.
Kejn je to jutro gledao u Hansa kao u svoju posljednju nadu. Ako mali brzo ne nađe ekipu, ostaće sleđeni. Osamnaestogodišnjak rođen na Grenlandu upregao je pse u saonice i nestao u ledenoj prašini. Zaposliti njega bila je najbolja odluka koju je Kejn u životu donio. Pratio je Hanstragove saonice, našao na pola sleđene ljude, doveo im spasilačku ekipu i spasao živote. Kad je nestalo hrane, išao je u lov sa svojim kopljem i donio hrane.
Hans Hendrik je bio čovjek kojeg je svaka arktička ekspedicija željela imati sa sobom. Pet puta je išao u ledena bespuća, spasio je mnoge živote i njemu u čast jedno malo ostrvo u Arktičkom okeanu je dobilo ime.
Ostrvo Hans.
I tu negdje počinjena naša priča.
Ostrvo je tačno na pola puta između danskog Grenlanda i kanadskog Nunavuta. Najmanje je ostrvo od njih nekoliko u Kenedi Kanalu koji razdvaja Kanadu i Dansku.
Prema međunarodnom zakonu, svaka zemlja prvih 22 kilometra od svoje obale može smatrati svojim teritorijalnim vodama. E pa ostrvo Hans je baš na pola puta, 12 kilometara od obje obale. Nenaseljena je to i gola kamenica, jedva jedan kvadratni kilometar, nema na njemu ni trave ni drveća ni živa roba. Kakvi vjetrovi pušu u tim krajevima, na tom se kamenu ni snijeg dugo ne zadržava.
Eto, oko te kamenice bogu iza nogu, gore na vrhu svijeta blizu Sjevernog pola, gdje ljudi uglavnom zalaze samo ako zalutaju, oko nje su Kanada i Danska bile u ratu punih 50 godina.
Dobro, nisu to južnjačke zemlje, nije ni Balkan, nema tu temperamenta, hvatanja za vratove, a o kalašnjikovu kao sredstvu utvrđivanja istine nije bilo ni govora. Ali vidjećete da je rata bilo. Kakvog rata? E to je druga priča.
Ostrvo je vjekovima služilo Inuitima za lov, obilazili su ga na svojim saonicama i vjerovatno osjećali svojim kao i sve ostalo što je bilo na Arktiku prije dolaska bijelog čovjeka.
A taj, kao što znamo, sve upropasti.
Evropljani dugo nisu vidjeli bog zna kakav potencijal u Arktiku i nisu pridavali puno pažnje ostrvu koje nije bilo ni ucrtano u mape. Danci i Norvežani su se svađali oko Grenlanda, mali Hans nikoga nije zanimao.
Tek 1920. godine, danska ekspedicija je upisala ostrvo u teritorijalne vode Grenlanda. Samim tim, u vlasništvo Danske. U ta doba su još uvijek bili u svađi sa Norvežanima čija je to teritorija, Danska ili Norveška. Da je možda inuitska, to nikome nije na pamet padalo.
Na kraju je slučaj najvećeg ostrva na svijetu završio na sudu i tom je odlukom Grenland pripao Danskoj. Inuite koji tamo žive nije niko ništa pitao. Koga zanima šta misle i osjećaju stanovnici Grenlanda? U Evropi sigurno nikoga.
Bila je to polovina tridesetih godina prošlog vijeka. Vrlo brzo je Hitler napao Poljsku, Drugi svjetski rat je razdrmao cijeli svijet i kome je tada bilo do kamene peće u Arktiku?
Ostrvo je ostalo zaboravljeno u narednih nekoliko decenija. Kanađani su ponekad slali neku naučnu ekspediciju na ostrvo, poneki bi brod prošao kanalom i to je bilo to.
I onda je došla 1973. godina. Trebalo je odrediti tačnu granicu između Kanade i Grenlanda. Ekipe iz Kanade i Danske su otišle na Arktik da mjere i eto čuda, granica ide po pola ostrva Hans.
Šta sad? Čije je ostrvo?
Naravno, Danci tvrde njihovo, Kanađani ne mogu da vjeruju tom bezobrazluku kad je jasno da je ostrvo njihovo.
I eto rata.
Prvo su Kanađani jedne godine strašno iznervirali Dance tako što su postavili kanadsku zastavu da viori na onom kamenu i zaturili jednu flašu kanadskog viskija da se nađe onima što zalutaju u te krajeve. Morate priznati da su pravi domaćini.
Danski ministar za Grenland je iz istih stopa helikopterom otišao na ostvro, ostavio tamo nekakvu flašu danskog alkohola, ko će znati šta oni piju kada ratuju i napisao poruku Kanađanima: „Dobro došli u Dansku“.
Kakva je tu frka nastala! Kanađani ostave svoju zastavu, sljedeći put kada naiđu, na istom mjestu viori danska. Kanadskom viskiju ni traga, na njegovom mjestu onaj danski alkohol. Teška je to borba bila u kojoj su svakako najviše nastradali oni vojnici koji su morali isprobavati viski da utvrde koje je kvalitete neprijateljski alkohol.
Kada je 2005. kanadski ministar odbrane nenajavljen otišao na ostrvo da utvrdi da se kamen slučajno nije pomjerio na njihovu stranu, Danci su odmah poslali teško naoružano vodeno prometalo, nek se nađe za svaki slučaj, ako su Kanađani ostavili nešto drugo osim viskija na ostrvu.
Sreća pa nisu, u to vrijeme je izgledalo da viski nije jedino što će dvije zemlje razmjenjivati u borbi za ostrvo.
Jasno je da Whisky War ili Rat viskija nije vođen zbog onog kamena u sred okeana nego zbog svega što bi on u budućnosti mogao predstavljati.
Arktik se zagrijava dva puta brže nego ostatak zemlje i ona nepregledna bijela bespuća po kojima se Hans Hendrik tako dobro snalazio postaju more. Potencijalna ekonomska dobit od prolaza brodova kroz otvoreno more, eksploatisanje prirodnih resursa i promjena geostrateškog položaja ostrva Hans na mapi svijeta otkako je počelo globalno zagrijavanje, doveli su do sukoba.
Rat viskija je završen diplomatskim dogovorom prošle godine. Zemlje su podijelile ostvro Hans po sistemu pola tebi, pola meni. Ovom podjelom je prvi put nastala kopnena granica između Kanade i Evrope. Ministri vanjskih poslova obje zemlje su potpisali sporazum i u skladu sa poluvjekovnom tradicijom, pogađate, razmijenili po flašu viskija.
I završi se rat. Ne padoše mrtve glave, niko ne zapuca, ma da je neko bar jednom zašenlučio onako u vazduh, nego ništa. Kod nas više rizikuješ da izgubiš glavu na svadbi nego ovdje u ratu.
A i zašto da ginu kada se mogu dogovoriti oko tuđe zemlje? Podijeliše bivši i sadašnji Evropljani inuitsko ostrvo k’o da im je familijarno nasljeđe. Šta misle o cijelom slučaju, Inuite niko nije pitao. Za takvo bi nešto trebalo imati savjest, a istorija je pokazala da se bijeli čovjek sa savješću u životu nije sreo.
Piše: Lejla Redžović, Prometej.ba
Lejla Redžović nekadašnja je novinarka i urednica na BHT-u. Već dugo živi i radi u Kanadi. U serijalu „Sjeverno od 49“ piše o Kanadi, njezinoj istoriji, ljepoti i prostranstvima, o njenoj demokratiji i nedemokratiji, o suživotu anglofona i frankofona, o borbi za otcijepljenje i o borbi za opstanak, te o svemu što ovu zemlju čini i velikom i malom u isto vrijeme.
U petom tekstu autorica piše o tome kako je na jednom malom arktičkom otoku udarena kopnena granica između Kanade i Danske.